- 1 -              Rev 3195/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3195/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše, u pravnoj stvari prvotužiteljice Z. B. r. K. iz M., ... i drugotužitelja D. K. iz M., ..., koje oboje zastupa D. M., odvjetnica u N., protiv tuženika OPĆINE M. iz M., ..., radi predaje u posjed nekretnina i radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2617/14-2 od 30. siječnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-55/13-33 od 12. ožujka 2014., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2617/14-2 od 30. siječnja 2015., potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-55/13-33 od 12. ožujka 2014. u dijelu odluke o zahtjevu za isplatu.

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena u dijelu u kojem je presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2617/14-2 od 30. siječnja 2015., potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-55/13-33 od 12. ožujka 2014. u dijelu odluke o zahtjevu za predaju u posjed.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im je tužena dužna predati u isključivi posjed nekretninu z.č. 230/4 cesta, površine 178 m2 i nekretninu z.č. 232/11 put, površine 256 m2, upisane u z.k.ul. 55 k.o. B. te naknaditi parnični trošak.

 

Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da im je tužena dužna isplatiti iznos od 932.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom te naknaditi parnični trošak, dok je toč. III. izreke naloženo tužiteljima da tuženoj naknade parnični trošak u iznosu od 48.727,20 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući sudu reviziju prihvatiti te preinačiti nižestupanjske presude, a podredno nižestupanjske presude ukinuti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbaci kao nedopuštena odnosno odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja glede nenovčanog zahtjeva nije dopuštena.

 

Revizija tužitelja glede novčanog zahtjeva na isplatu nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) propisano je pravo stranke na podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

Odredbom čl. 37. st. 2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili ako pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili ako su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi.

 

Tužitelj je u tužbi postavio dva samostalna zahtjeva, jedan nenovčani zahtjev radi predaje u posjed, te jedan novčani zahtjev radi isplate novčanog iznosa 932.000,00 kn.

 

Prvi zahtjev glasi na predaju u posjed, a u konkretnom slučaju, tužitelj je u odnosu na nenovčani zahtjev naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 15.000,00 kn.

 

Kako u odnosu na nenovčani zahtjev vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, to revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP nije dopuštena.

 

Stoga je, u odnosu na zahtjev tužitelja radi predaje u posjed, valjalo na temelju čl. 392. st. 1. ZPP reviziju odbaciti kao nedopuštenu i odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Glede pak novčanog zahtjeva dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, budući vrijednost predmeta spora glede tog zahtjeva prelazi iznos od 200.000,00 kn.

 

Stoga je u tom dijelu revizija tužitelja razmotrena u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, što znači da je revizijski sud podnesenu reviziju razmotrio samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tijekom postupka pred sudovima u postupku koji je prethodio reviziji, suprotno tvrdnji tužitelja, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska, kao i prvostupanjska presuda nemaju nedostataka i mogu se ispitati te sadrže jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se pozivaju revidenti.

 

Tužitelji u reviziji također sadržajno ističu i revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred prvostupanjskim sudom, navodeći da je prvostupanjski sud rješenjem prihvatio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, iako za to nisu postojali uvjeti. Za odgovoriti je revidentima da u reviziji ne mogu isticati razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka počinjene pred prvostupanjskim sudom, sukladno odredbama čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu, (tako je odgovorio i na žalbene navode koji se odnose na primjenu odredbe 221.a ZPP) pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP na koje se sadržajno ukazuje revizijom.

 

Također, navodi revizije u kojima podnositelji revizije u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznose činjenice, drugačije ocjenjuju provedene dokaze i daju drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

U revizijskom stupnju postupka predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik isplati na ime naknade za oduzete nekretnine iznos od 932.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

 

U postupku je utvrđeno da su utužene nekretnine nastale parcelacijom 1981. godine (z.č. 230/4 k.o. B.) odnosno 1986. godine (z.č.232/11 k.o. B.) te da je predmetna cesta izgrađena prije 1990. godine, dakle kada je na snazi već bio Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11 - dalje ZC) koji je u čl. 3. propisivao da se na javnoj cesti ne mogu stjecati imovinska prava, te da se radi o nerazvrstanoj cesti.

 

Kako se radi o nerazvrstanoj cesti u smislu danas važećeg čl. 100. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14 - dalje: ZC) to se u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZC radi o javnom dobru u općoj uporabi i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi. U smislu odredbe čl. 131. st. 6. ZC nerazvrstane ceste će se u zemljišnim knjigama upisati kao javno dobro u općoj uporabi kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja cestom i to bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi. Dakle, za pravni status nerazvrstane ceste, nije bitno da li se nekretnine vode upisane kao vlasništvo neke fizičke ili pravne osobe, ili ne.

 

Nadalje, u revizijskom stupnju postupka sporno je, je li potraživanje tužitelja za isplatu naknade zbog oduzete imovine u zastari ili ne.

 

Pravo (su)vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Dakle, sve dok tužitelji mogu tražiti vraćanje predmetne nekretnine, tražbina tužitelja nije dospjela. Tek kada oni više ne mogu zahtijevati povrat nekretnine dospijeva njihov zahtjev za naknadu. Taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku.

 

Iz navedenog slijedi da je, da bi tužitelji mogli zahtijevati naknadu za oduzeto im zemljište izvan zakonom predviđenog postupka, potrebno utvrditi je li takva tražbina za tužitelje dospjela, a potom i je li tražbina zastarjela s obzirom na vrijeme kada su tužitelji ustali s tužbom za njezinu isplatu.

 

S obzirom na utvrđenje da je u konkretnom slučaju predmetna cesta izgrađena najkasnije 1990. godine, pravilan je zaključak sudova da su tužitelji, odnosno njihova majka kao pravna prednica imala pravo zahtijevati isplatu za oduzetu nekretninu na kojoj je izgrađena cesta od trenutka kada je ista izgrađena, odnosno 1990., pa bi od tada počeo teći zastarni rok.

 

Odredbom čl. 361. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tužitelji, odnosno njihova majka kao pravna prednica imala je pravo zahtijevati isplatu za oduzetu nekretninu na kojoj je izgrađena cesta od trenutka kada je ista izgrađena, odnosno 1990. godine.

 

Odredbom čl. 371. ZOO-a propisano je da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Stoga je potraživanje tužitelja u zastari, obzirom da je tužba za isplatu podnesena dana 27. srpnja 2009. godine, a rok zastare protekao je još 1995. godine.

 

Pravilno je stoga postupio drugostupanjski sud kada je odbio tužbeni zahtjev ocjenjujući osnovanim istaknut prigovor zastare.

 

Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 9. rujna 2020.