Poslovni broj: 8 Gž-717/2020-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, po sutkinji Jositi Begović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. V. iz K. G., OIB…., koju zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. R. J., OIB…. i 2. I. J., OIB……, oboje na adresi K. L., oboje zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu br. P-5272/18-18 od 12. ožujka 2020., 9. rujna 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

              Žalba tuženika R. J. se uvažuje u cijelosti, a žalba tužene I. J. se djelomično uvažuje, a djelomično odbija i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-5272/18-18 od 12. ožujka 2020. se:

 

a) potvrđuje u dijelu točke I. u kojem je naloženo tuženoj I. J. platiti tužiteljici A. V. iznos od 9.430,00 EUR-a (devettisućačetristotinetrideset EUR-a) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

b) preinačuje:

- u preostalom dijelu točke I. i to u cijelosti u odnosu na tuženika R. J., te u preostalom dijelu u odnosu na I. J. (za 1.400,00 Eura u cijelosti, te u dijelu u kojem je na dosuđeni iznos od 9.430,00 EUR-a naloženo plaćanje u kunskoj protuvrijednosti) na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

- u točki II. tako da glasi:

"Tužiteljici A. V. nalaže se naknaditi tuženiku R. J. troškove parničnog postupka u svoti od 12.187,50 kuna, a tuženici I. J. nalaže se naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u svoti od 14.656,25 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe i sve sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. ožujka 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I. Nalaže se tuženicima pod 1. R. J., OIB… i pod 2. I. J., OIB…., da tužiteljici A. V., OIB….., solidarno isplate iznos od 10.830,00 EUR-a (slovima: desettisućaosamstotrideseteura) protuvrijednost u hrvatskim kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, time da se u slučaju promjene stope ista ima odrediti za svako polugodišnje uvećanje eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5%-tnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Dužni su tuženici pod 1. R. J., OIB…. i pod 2. I. J., OIB…., u roku od l5 dana naknaditi tužiteljici A. V., OIB…., trošak postupka u iznosu od 28.857,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 12. ožujka 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobijaju tuženici u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga (članak 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba tuženika R. J. je osnovana, dok je žalba tuženice I. J. osnovana samo u manjem dijelu.

 

Predmet spora zahtjev je za vraćanjem zajma.

 

Tužiteljica je tvrdila da je tuženicima, bračnim drugovima, pozajmljivala novac na način da je u više navrata (ukupno 19), uplatila putem W. U. na ime tuženice, te kćerke tuženika i tuženice, u ovoj fazi postupka spornih, ukupno 10.830,00 EUR-a.

 

Tuženici su osporavali postojanje zajma.

 

Tuženica je u svom iskazu tvrdila da su isplate na ime zajedničke kćeri stranaka bile namijenjene tuženici, a glasile su na ime kćeri samo radi jednostavnijeg predizanja novca u pošti, da ona duguje tužiteljici na ime zajma 2.000,00 do 3.000,00 EUR-a, a ne utuženu svotu, da je tužiteljica novac slala kako bi se plaćali radovi na stanu tužiteljice i kući u kojoj se stan nalazi, dok je tuženik u svom iskazu osporio da bi išta znao o spornim uplatama, da je u to vrijeme bio u inozemstvu, te da je naknadno saznao da je tužiteljica slala neki novac njegovoj supruzi, te da  ima saznanja o tome da je riječ o novcu kojim je plaćen popravak fasade zgrade.

 

Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 10.830,00 EUR-a (ranijom pravomoćnom presudom odbijen zahtjev za isplatom još 300,00 EUR-a uplaćenih na ime treće osobe) utvrdivši da je tužiteljica na ime tuženice i njezine kćeri, ali za tuženicu, uplatila sveukupno taj iznos na ime zajma, te je tuženike obvezala solidarno vratiti primljeno bez osnove u protuvrijednosti u kunama, sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe, pozivajući se na odredbe:

- Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 133/09, 153/09, 145/10 i 76/13), prema kojima davanje zajma u stranim sredstvima plaćanja nije predviđeno,

- Odluke o plaćanju i naplati u stranim sredstvima plaćanja u zemlji ("Narodne novine", broj111/05 i 16/15), po kojoj također nije dopušteno sklapanje takvih poslova,

- Članka 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) po kojem je takav ugovor ništav,

- Članka 323. stavak 1. ZOO-a, po kojem je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvog (ništetnog) ugovora,

- Članka 327. stavak 1. ZOO-a, po kojem na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti,

- Članka 327. stavak 3. ZOO-s po kojoj ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti R. H. prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno HNB i koji vrijedi na dan plaćanja,

- Članka 44. stavak 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 75/14, 5/15, dalje: ObZ) kojim je propisano da za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi namirenja tekućih potreba bračne i obiteljske zajednice, kao i za obveze koje su bračni drugovi preuzeli zajednički u vezi s bračnom stečevinom, odgovaraju oba bračna druga solidarno bračnom stečevinom i vlastitom imovinom.

 

Na dosuđenu svotu dosuđena je i zatezna kamata od podnošenja tužbe, kako je i zatraženo, s obrazloženjem da su tuženici bili savjesni.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud je našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer nije dao razloge o odlučnim činjenicama, na što žalitelji osnovano ukazuju u žalbi. No nisu svi žalbeni navodi osnovani, pa je tako neosnovana tvrdnja žalitelja da je presuda kontradiktorna zbog toga što se u njoj navodi kako je sporan osnov potraživanja tužiteljice, a zatim i kako tužena I. J. ne spori tu činjenicu. To što je navedeno u prvostupanjskoj presudi upravo odgovara stanju spisa, jer su tuženici, pa i I. J., osporili osnov tužiteljičinog traženja, a zatim je samo tuženica I. priznala postojanje zajma ali u visini od 3.000,00 EUR-a. Upravo na kontradiktornosti ustraje ova tuženica i u žalbi, jer unatoč priznanju postojanja zajma žalbom se osporava presuda u cijelosti, predlaže se da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a istodobno navodi kako tuženica, dakle žaliteljica, ne spori osnov potraživanja tužiteljice, a niti visinu do iznosa od 3.000,00 EUR-a.

 

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju bi ukazivala tvrdnja žalitelja da nisu provedeni dokazi koje su oni predlagali, a to je saslušanje dvoje svjedoka, radnika na fasadi zgrade u kojoj se nalazi tužiteljičin stan. Ti dokazi, radi neizvođenja kojih je prethodna prvostupanjska presuda, među inim, bila ukinuta, nisu izvedeni jer nije bilo moguće doći do punih podataka o tim radnicima kako bi se isti mogli pozvati radi saslušanja, a pribavljanje podataka (prezimena i adresa ovih radnika) ne provodi se dokazivanjem, kako to žalitelji smatraju i radi čega su predlagali saslušanje direktora društva u kojem su ti radnici radili, a koje je u međuvremenu prestalo postojati, jer se dokazivanje provodi samo radi utvrđivanja spornih činjenica, a ne nepoznatih podataka o dokazima (svjedocima).  

 

Osnovano se međutim ukazuje na to da je prvostupanjski sud naveo kako je proveo određene dokaze i što iz njih proizlazi, ali nije dao razloge o tome zbog čega oni imaju ili nemaju značaj za odluku o glavnoj stvari, čime je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

Naime, u pobijanoj presudi nema obrazloženja od kakvog su značaja dokazi koje je u spis predala tuženica na okolnost da su se uplate odnosile na troškove koje je ona imala obavljajući poslove za račun tužiteljice, a to su:

- račun P. J. d.o.o. S. od 4. lipnja 2013., na ime tužiteljice, za fiksnu stjenku, na svotu od 2.062,50 kuna,

- police osiguranja zaključene na ime tužiteljice s osiguravajućom kućom J. osiguranje, i to od 5. veljače 2013., godišnja premija 2.467,80 kuna, te od 29. prosinca 2011., godišnja premija 2.467,80 kuna i s tim u vezi potvrda J. osiguranja da je upravo tuženica po tim policama uplatila 2.647,80 kuna za policu iz 2012. i 1.563,00 kune za policu iz 2013. godine,

- potvrde odvjetnice S. G. da je 10. travnja 2013. tuženica za tužiteljicu uplatila na ime predujma sudskog troška i zastupanja iznos od 600,00 EUR-a,

- fakture K. C. d.o.o. za V. gradnju d.o.o. iz ožujka 2013., na iznos od 11.714,75 kuna.

 

Iz činjenica:

- da tuženica priznaje postojanje zajma i to u iskazu u visini od 2.000,00 do 3.000,00 EUR-a, a u žalbi u svoti od 3.000,00 EUR-a,

- da tužiteljica prvo utužuje svotu zajma od 4.830,00 EUR-a, a potom povećava tužbeni zahtjev za još 6.300,00 EUR-a, također na ime zajma, dakle ukupno 11.130,00 EUR-a,

- da tužiteljica u zajam računa i uplatu izvršenu trećoj osobi (H. K.) za koju u spisu nema podataka u kakvom je odnosu sa tuženicima (a za koji iznos je tužiteljica već pravomoćno odbijena),

- da je zajam, prema tvrdnjama i dokazima tužiteljice, dat u 19 dijelova (uplata) u razdoblju od 5. studenog 2012. do 31. siječnja 2014., u kojem razdoblju su tuženici stanovali u stanu tužiteljice, bez naknade, dok je ona bila u N., a za vrijeme boravka u H. stanovala zajedno s njima,

- da je prema iskazima tužiteljice i tuženice I., I. s računa tužiteljice uzela svotu od 12.000,00 kuna i po njenom odobrenju zadržala za sebe, kako tužiteljica tvrdi za radove na fasadi zgrade u kojoj se nalazi njen stan,

- da je prema iskazima istih stranaka tužiteljica tuženici davala novac i na ruke,

 

proizlazi da su tužiteljica i tuženica bile u izuzetno bliskom odnosu, odnosu povjerenja i životno je i logično zaključiti da kada je tuženica za tužiteljicu obavljala određene poslove, da joj je tada tužiteljica plaćala barem troškove koji su u vezi toga nastali.

 

Kako, dakle, između tužiteljice i tuženice nema spora oko toga da zajam postoji, ali je sporna njegova visina, te kako je tuženica I. obavljala određene poslove za tužiteljicu, zbog čega je imala izdatke i o čemu je dala dokaze – račun P. J., potvrdu osiguravajućeg društva J. osiguranje, potvrdu odvjetnice, za zaključiti je da sve ono što je tuženica od tužiteljice primila, a nije dokazala da je imala troškova obavljajući za nju poslove, predstavlja zajam koji je od nje dobila. Tužiteljica je, dakle, uplatila preko W. U. tuženici, bilo na njeno ime, ili na račun njezine kćeri, u razdoblju od studenog 2012. do siječnja 2014., 10.830,00 EUR-a, u tom istom razdoblju tuženica je za tužiteljicu imala izdatke od 2.062,50 kuna za račun P. J. d.o.o. S., 4.030,80 kune za police J. osiguranja, i 600,00 EUR-a za odvjetnicu G., odnosno ukupno 6.093,30 kuna i 600,00 EUR-a. Stoga je ukupne uplate valjalo umanjiti za navedene troškove, koji preračunato u EUR-e iznose 1.400,00 EUR-a (budući je 6.093,30 kuna cca. 800,00 EUR-a, te 600,00 EUR-a odvjetnici), pa je dakle zajam koji je tuženica dobila od tužiteljice 9.430,00 EUR-a, koja svota je utvrđena na temelju odredbe članka 223. stavak 1. ZPP-a, kojom je propisano da ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na, među inim, novčanu svotu, ali se visina ne može utvrditi, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Račun K. C. – 94. d.o.o., za koji je tuženica tvrdila da je također trošak koji je imala obavljajući poslove za tužiteljicu, a koji se odnosio na radove na fasadi, nije pri tom uzet u obzir, jer iz iskaza i tužiteljice i tuženice proizlazi da je tuženica s računa tužiteljice uzela oko 12.000,00 kuna, dakle nešto malo više od iznosa ovog računa koji iznosi 11.714,75 kuna, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tuženici taj novac dala upravo za tu svrhu, dok se tuženica o svrsi zbog koje je ovaj novac uzela, nije znala izjasniti.

 

Kako iz raspravne građe ne proizlazi da je tužiteljica novac davala tuženiku, već samo tuženici, a utvrđeno je da je novac uplaćen na ime njihove zajedničke kćeri bio također namijenjen tuženici, te nije dokazano da je bio namijenjen za svrhe propisane odredbom članka 44. ObZ-a, to nema osnove za zaključak da bi postojala pasivna legitimacija ovog tuženika radi čega je tužbeni zahtjev u odnosu na njega valjalo odbiti u cijelosti.

 

U odnosu na tuženicu valjalo je, slijedom prethodno navedenih utvrđenja, prihvatiti tužbeni zahtjev samo za svotu za koju je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, tužiteljica dokazala da predstavlja zajam, a tuženica nije dokazala da je novac koji je primila radi podmirenja troškova koje je imala u obavljanju poslova za tužiteljicu, dakle za svotu od 9.430,00 EUR-a, dok je s viškom tužbeni zahtjev valjalo odbiti. No, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je naložiti plaćanje u EUR-ima, jer je pravilnom primjenom materijalnog prava, a zbog ništetnosti ugovora o zajmu u EUR-ima, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, svaka stranka dužna vratiti ono što je primila. Pogrešno je prvostupanjski sud pošao korak dalje pozivajući se na odredbu članka 22. stavak 3. ZOO-a, jer ovdje obveza, sukladno zakonu, glasi na vraćanje onog što je primljeno, a to je novčana svota u EUR-ima, pa nije riječ o novčanoj obvezi koja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti, radi čega je tužbeni zahtjev, u dijelu u kojem se traži isplata kunske protuvrijednosti valjalo odbiti.

 

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u točki I. a) i b) podstavak 1. izreke na temelju odredbe članka 373.a stavak 1., 2. i 3. ZPP-a. 

 

S obzirom na odluku o glavnoj stvari valjalo je preinačiti i odluku o troškovima i tuženiku dosuditi sve troškove s obzirom da nije uspio u sporu samo u neznatnom dijelu (za ranije pravomoćno dosuđenu isplatu svote od 786,36 kuna). Tuženiku su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to na ročištima 18.5., 3.10. (pola) i 24.11.2016., 15.2., 23.3., 15.5., 22.9. i 12.12.2017., 7.2., 4.4., 24.4. i 18.12.2018., 11.3., 11.4., 10.6. i 28.10.2019., te 16.1.2020., te sastav odgovora na tužbu i sastav 2 podneska (26.8. 2016. i 9.1.2018.), dok nisu priznati troškovi žalbe jer sa žalbom nije (bio) uspio (budući se u odnosu na njega žalba odnosila samo na tada dosuđenu isplatu 786,36 kuna). Puna naknada za svaku od navedenih radnji iznosi 1.000,00 kuna, dakle ukupno 19.500,00 kuna (naknada za ročište od 3.10.2016. iznosi pola), na što treba dodati PDV od 25% što iznosi 4.875,00 kuna, pa ovaj zajednički trošak oboje tuženih iznosi 24.375,00 kuna, što znači da na tuženika otpada 12.187,50 kuna, odnosno polovica tog iznosa, koliko je tužiteljici i naloženo da tuženiku naknadi, a na temelju odredbe članka 166. stavak 2. u vezi s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP-a.

 

Tuženici je pak valjalo naložiti da tužiteljici naknadi troškove postupka u skladu s uspjehom u parnici, a na temelju odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a. Troškove koje je prvostupanjski sud tužiteljici priznao od ukupno 2075 bodova valjalo je smanjiti za 400 bodova – i to za sastave podnesaka od 20.5.2015. (greškom same tužiteljice nije odmah utužila sveukupnu svotu), 27.6. i 2.10.2017., te 19.3. i 7.6.2019., jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice. Kako je prvostupanjski sud za tri podneska priznao po 100 bodova, a dva po 50, to je ukupni broj priznatih bodova smanjen za 400, pa je tako tužiteljici priznato 16.750,00 kuna (1675 bodova po 10,00 kuna) na što je valjalo dodati 25% PDV-a, odnosno 4.187,50 kuna što ukupno iznosi 20.937,50 kuna. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi pristojbi za tužbu i presudu jer iz spisa ne proizlazi da ih je imala. Kako je tužiteljica u odnosu na tuženicu uspjela u sporu s 85% (od utuženih 11.300,00 EUR-a i 786,36 kune, dosuđeno joj je 9.430,00 kuna i 786,36 kuna) to je uspjeh tuženice 15%, dakle tužiteljici je valjalo dosuditi razliku, odnosno 70% od ukupno priznatih troškova, što iznosi 14.656,25 kuna.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao pod b) podstavak 2. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Dubrovnik, 9. rujna 2020.

 

Sutkinja:

 

Josita Begović