Poslovni broj: 8 Kž-256/2020-3

Poslovni broj: 8 Kž-256/2020-3

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ljiljane Kolenko, predsjednice vijeća, te Igora Pavlica i Nade Marincil, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., - dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenog kao tužitelja R. D. podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj 10 Kov-29/2019-9 od 16. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. rujna 2020.

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba oštećenog kao tužitelja R. D. kao neosnovana.

Obrazloženje

Općinski sud u Varaždinu je, rješenjem broj gornji od 16. ožujka 2020. na temelju čl. 355. st. 2. u svezi sa st. 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku  (Narodne novine br. 152/08,76/09,80/11,91/11- Odluka Ustavnog suda i  143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17,  126/19., dalje: ZKP/08),  odbacio optužnicu oštećenog kao tužitelja R. D. od 11. veljače 2019. protiv okrivljenog M. P., zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti – dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11. Pod točkom II./ pobijanog rješenja na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 oštećeni kao tužitelj dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka iz čl. 145. st. 3. t. 6. ZKP/08 u paušalnom iznosu od 500,00 kn u roku od 15 dana.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećeni kao tužitelj R. D. po opunomoćenicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. F. i B. P. V., "iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga" s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači, odnosno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Premda u uvodu žalbe navodi da se žali zbog svih zakonom dozvoljenih razloga, polazeći od njezinog sadržaja, ovo vijeće uočava da se sadržajno radi samo o žalbi zbog povrede kaznenog zakona.

Naime, žalitelj u bitnome smatra da je optuženik kao osoba ovlaštena zastupati društvo AC P. d.o.o., a time i odgovoran za kvalitetu i ispravnost usluga koje pruža ta tvrtka, propustio u postupanju primijeniti dovoljnu pažnju i nadzor nad kvalitetom rada svojih zaposlenika, a što je u konačnici dovelo do ostvarenja svih zakonskih obilježja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, dovođenjem u opasnost život i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, opisano u čl. 215. st. 1. KZ/11. Dakle, smatra pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda prema kojem činjenični opis djela u optužnici ne sadrži sva bitna obilježja citiranog kaznenog djela.

Prije svega valja primijetiti da iz opisa djela u optužnici proizlazi da se optuženiku stavlja na teret tzv. nepravo kazneno djelo nečinjenjem, drugim riječima tereti se da je nečinjenjem ostvario elemente kaznenog djela koje se može ostvariti i činjenjem. Naime, za razliku od nepravog kaznenog djela nečinjenjem, pravo kazneno djelo nečinjenjem može se ostvariti samo nečinjenjem.

              Budući kod nepravog, za razliku od pravog kaznenog djela nečinjenjem, propuštanje koje je po svom djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela činjenjem, u zakonskom opisu nije izričito propisano, to se za takva djela relevantnom ukazuje odredba iz čl. 20. st. 2. KZ/11 iz koje proizlazi da će za nečinjenje odgovarati onaj tko propusti spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice kaznenog djela ako je pravno obvezan spriječiti nastupanje takve posljedice i ako je propuštanje po djelovanju i značenju jednako počinjenju tog djela nečinjenjem.

              Stoga se obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da iz opisa djela ne proizlazi da bi okrivljenik poduzeo bilo kakvu općeopasnu radnju u konkretnom slučaju ukazuje kao irelevantno, budući se isti u optužnici ne tereti da bi djelo počinio činjenjem, već nečinjenjem.

              Međutim, suprotno žalitelju, prvostupanjski sud je u pravu kada smatra da opis djela u optužnici ne sadrži sva bitna obilježja predmetnog kaznenog djela ostvarenog.

              Naime, da bi se radilo o nepravom kaznenom djelu nečinjenjem, na strani počinitelja mora postojati tzv. garantna dužnost, a koja pretpostavlja takav odnos dužnosti, koji garanta izdvaja iz mase ostalih građana i upravo njemu povjerava zaštitu određenog pravnog dobra. Upravo je izdvojenost garanta iz kruga apstraktnih pravnih adresata ključna sastavnica garantne dužnosti, a što znači da tamo gdje nje nema, nema ni garantne dužnosti.

              Primjenjujući sada prethodno izloženi pravni stav ovog suda, kao suda drugog stupanja, na predmetni slučaj, valja zaključiti da činjenični opis predmetnog nepravog kaznenog djela nečinjenjem nužno podrazumijeva navođenje konkretnih činjenica koje upućuju na zaključak da je upravo okrivljenik u predmetnom slučaju imao garantnu dužnost, koja ga izdvaja od ostalih zaposlenika društva, odnosno drugim riječima potrebno je navesti konkretne činjenice iz kojih proizlazi da je upravo okrivljenik imao pravnu obvezu poduzeti radnju čije mu se propuštanje stavlja na teret – provjeru da li je servisiranje vozila oštećenika kao tužitelja obavljeno na pravilan i kvalitetan način.

              U ovom predmetu takav opis izostaje. Naime, navodi oštećenika kao tužitelja da je takva obveza okrivljenika postojala već samim time što je riječ o direktoru društva, koji je ovlašten zastupati društvo AC P. d.o.o., te je odgovoran za njegovo uredno i zakonito poslovanje, predstavlja uopćenu formulaciju, koja sama po sebi ne upućuje na zaključak da je vezano za konkretni slučaj upravo okrivljenik imao garantnu dužnost, odnosno pravnu obvezu poduzeti radnju čije mu se propuštanje stavlja na teret.

              Naime, kao što je to već prethodno rečeno, garantna dužnost podrazumijeva takav odnos dužnosti koji garanta izdvaja iz mase ostalih građana (u konkretnom slučaju ostalih zaposlenika društva) i upravo njemu povjerava zaštitu određenog pravnog dobra, a iz čega, kada se navedeni pravni stav primijeni na konkretni slučaj, proizlazi da je u opisu predmetnog kaznenog djela bilo nužno navesti konkretne činjenice iz kojih proizlazi da je upravo okrivljenik imao pravnu obvezu na poduzimanje radnje koja mu se inkriminira optužnicom.

              Budući u konkretnom slučaju takav činjenični opis izostaje, to žalba oštećenika kao tužitelja nije osnovana, a kako ovo vijeće nije  utvrdilo da bi prvostupanjski sud ostvario  neku  od  povreda iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na čije postojanje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 494. st. 3. t. 2. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

                                                        U Varaždinu 9. rujna 2020.