- 1 -              Rev 2486/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2486/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika P. N. iz C., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M. L. u Z., P. V., protiv tuženika-protutužitelja A. p. d.o.o. V., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik F. H., diplomirani pravnik i zaposlenik tuženika, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-38/2018-3 od 7. lipnja 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-83/17-15 od 15. prosinca 2017., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužitelja-protutuženika, preinačuje se presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-38/18-3 od 7. lipnja 2018. pod točkom I.c) izreke u odbijajućem dijelu i sudi:

 

              Odbija se žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj Pr-83/17-15 od 15. prosinca 2017. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku-protutužitelju isplatiti tužitelju-protutuženiku iznos od 7.303,52 kune.

 

II. Revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-38/18-3 od 7. lipnja 2018. kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu pod točkom I.a) u dijelu kojim je izvanredni otkaz ugovora o radu utvrđenim nedopuštenim, te u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja-protutuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom 2. studenoga 2017., te pod točkom I.c) u dijelu kojim je tužitelju-protutuženiku dosuđena naknada štete u iznosu od 29.214,16 kn, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o j e:

 

Revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv dijela presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-38/18-3 od 7. lipnja 2018. kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu (točka I.d)) i o troškovima postupka (točka I.a) odbacuje se, kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I.              Utvrđuje se da je nedopušten izvanredni Otkaz ugovora o radu od 20.02.2017. koji je tuženik A. p. d.o.o., V., OIB: ... dao tužitelju P. N., C., OIB: ..., te da radni odnos nije prestao.

 

II.              Sudski se raskida Ugovor o radu između tužitelja P. N., C., OIB: ... i tuženika A. p. d.o.o., V., OIB: ... s danom 2. studenoga 2017., te se utvrđuje da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme do dana 2. studenoga 2017. kao dana sudskog raskida ugovora.

 

III.              Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., V., OIB: ... da tužitelju P. N., C., OIB: ... na ime naknade štete po čl. 125. Zakona o radu isplati iznos od 36.517,68 kn, što predstavlja iznos od 8 ugovorenih mjesečnih plaća tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od sljedećeg dana od sudskog raskida ugovora pa do isplate, a sve u roku od 8 dana.

 

IV.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja P. N. u dijelu kojim zahtijeva isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos naknade štete u iznosu od 36.517,68 kn tekućih od slijedećeg dana od sudskog raskida ugovora o radu do presuđenja.

 

V.              Odbija se tuženik A. p. d.o.o., V. s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

"I.) Nalaže se P. N. iz C., OIB: ..., da na ime naknade štete A. p. d.o.o. iz V., OIB: ... isplati iznos od 283,00 kn (dvijestoosamdesettri kune) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od 08.03.2017.g. pa do isplate, u roku od petnaest dana."

II.) Nalaže se P. N. iz C., OIB: ..., naknaditi A. p. d.o.o. iz V., OIB: ... troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od presuđenja pa do isplate, u roku od petnaest dana."

 

VI.              Nalaže se tuženiku A. p. d.o.o., V., OIB: ... da naknadi tužitelju P. N., C., OIB: ... parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od 15. prosinca 2017. do isplate, u roku 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu od 15. prosinca 2017. poslovni broj 1 Pr-83/17-15:

 

a) potvrđuje u dijelu točke I izreke kojom se utvrđuje nedopuštenim izvanredni Otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju, zatim se potvrđuje u cijelosti u točki II izreke te u točki VI izreke,

 

b) preinačuje u dijelu točke I izreke tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva da radni odnos nije prestao,

 

c) preinačuje u točki III izreke u odnosu na dosuđeni iznos naknade štete i početak tijeka zatezne kamate tako da se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 29.214,16 kuna, dok se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po tom osnovu do zatraženog iznosa od 36.517,68 kuna odbija kao neosnovanim, a zatezna kamata teče od 15. prosinca 2017. do isplate, sve u roku 8 dana,

 

d) potvrđuje u dijelu kojim je tuženik odbijen s protutužbenim zahtjevom (točka V izreke).

 

Ne prihvaća se zahtjev tuženika za naknadu troška za žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. c) u dijelu kojim je odbijen tužitelj-protutuženik sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po osnovu naknade štete do zatraženog iznosa od 36.517,68 kuna, tužitelj-protutuženik je podnio reviziju navodeći da podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ukinuti presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu i vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troška revizije.

 

Protiv presude suda drugog stupnja (točka I.a), c) i d)) tuženik-protutužitelj je podnio redovnu reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP, navodeći da podnosi reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ali i izvanrednu reviziju (članak 382. stavak 2. ZPP) zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je ovom sudu reviziju prihvatiti, preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev, a prihvatiti protutužbeni zahtjev ili obje nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja-protutuženika je osnovana.

 

Revizija tuženika-protutužitelja je djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Predmet spora povodom tužbe jest zahtjev tužitelja-protutuženika za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove-protutužiteljeve odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. veljače 2017., zahtjev za utvrđenje da tužitelju-protutuženiku radni odnos kod tuženika-protutužitelja nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu i zahtjev za naknadu štete u visini od 36.517,68 kuna sa zateznim kamatama.

 

Predmet protutužbenog zahtjeva je zahtjev za isplatom naknade štete u visini od 283,00 kune sa zateznim kamatama.

 

Budući da je tužitelj-protutuženik tužbenim zahtjevom tražio utvrđenje nedopuštenosti tuženikove-protutužiteljeve odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu u ovom revizijskom postupku su, sukladno odredbi članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP, ispunjene zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije protiv presude suda drugog stupnja kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu. Zbog navedenog je o reviziji tužitelja-protutuženika i tuženika-protutužitelja podnesenim protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu odlučivano kao o redovnoj reviziji.

 

Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP pobijana presuda suda drugog stupnja je u dijelu kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika-protutužitelja u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. Presuda suda drugog stupnja ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Tuženik-protutužitelj u reviziji iznosi niz činjeničnih navoda kojima u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takvi činjenični navodi tuženika-protutužitelja izneseni u reviziji, ovaj sud ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv presude suda drugog stupnja nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

 

- da je tužitelj-protutuženik bio u radnom odnosu kod tuženika-protutužitelja na radnom mjestu „blagajnik“, na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 27. prosinca 2002.,

 

- da je tužitelj-protutuženik 20. veljače 2017. zaprimio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

 

- da je tuženik-protutužitelj u odluci o izvanrednom otkazu naveo kako je utvrdio da je tužitelj-protutuženik izdavanjem „Duplikata 2“ u vremenskom periodu od 23. siječnja 2017. do 13. veljače 2017. oštetio tuženika-protutužitelja prisvajanjem novaca od prodanih karata za iznos najmanje od 283,00 kune jer da je prodao obje tako ispisane karte, a da je prilikom predaje prodajom prikupljenog novca predao tuženiku-protutužitelju samo iznos za jednu prodanu kartu,

 

- da je 16. veljače 2017. kod tuženika-protutužitelja održan sastanak između direktora tuženika i sindikalnih povjerenika, Z. Ž. i D. L., te da se oni na tom sastanku nisu očitovali o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelju,

 

- da tužitelju-protutuženiku nije više prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika-protutužitelja, te je zatražio sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete u visini od 8 ugovorenih mjesečnih bruto plaća.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su isti prihvatili pozivom na odredbu članka 150. stavak 12. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 - dalje: ZR) jer su ocijenili da je tuženik-protutužitelj odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju-protutuženiku donio bez da se prethodno savjetovao s radničkim vijećem (sindikalnim povjerenikom) na način predviđen odredbama članka 150. stavak 1. i 4. ZR. Naime, utvrđeno je da sindikalnom povjereniku nisu dostavljeni podaci važni za donošenje odluke o otkazu, kao i da mu na sastanku koji je prethodio donošenju odluke o otkazu nije uručena namjeravana odluka o otkazu, već je ista donesena nakon održanog sastanka.

 

Budući da su sudovi ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove-protutužiteljeve odluke o otkazu ugovora o radu, sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika za sudski raskid ugovora o radu s danom 2. studenoga 2017., te mu je po osnovi naknade štete, imajući u vidu njegovu bruto plaću u visini od osam prosječnih mjesečnih plaća tužitelja-protutuženika u prethodna tri mjeseca, sud prvog stupnja dosudio iznos od 36.517,68 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, pozivom na odredbu članka 125. stavak 1. ZR.

 

Sud drugog stupnja je preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. točka 3. ZR) u dijelu koji se odnosi na visinu naknade štete, navodeći da je sud prvog stupnja u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o zahtjevu tužitelja-protutuženika za naknadu štete imao u vidu njegovu bruto plaću, jer se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete, a ne o zahtjevu za isplatu naknade plaće. Stoga zaključuje sud drugog stupnja tužitelju-protutuženiku pripada naknada štete u visini od osam prosječno neto plaća tužitelja-protutuženika isplaćenih mu u prethodna tri mjeseca (iznos od 29.214,16 kuna).

 

Predmet revizijskog razmatranja pobijane presude suda drugog stupnja u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava prvenstveno se svodi na ocjenu je li sud, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo iz odredbe članka 150. stavak 1., 4. i 12. ZR kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju-protutužitelju, kao i je li pravilno primijenjeno materijalno pravo iz članka 125. stavak 1. ZR kada je odlučujući o visini naknade štete, tužitelju-protutuženiku štetu dosudio uzimajući u obzir tužiteljevu-protutuženikovu neto plaću.

 

Odlučujući o revizijskom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava ovaj sud je ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju-protutuženiku i zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

 

Naime, prema odredbi članka 150. stavak 1. ZR prije donošenja odluke važne za položaj radnika poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja. Prema stavku 2. istog članka u slučaju iz stavka 1. ovog članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

Prema stavku 12. istog članka odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovog Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem je ništetna. Prema odredbi stavka 3. istog članka važnim odlukama iz stavka 1. ovog članka između ostalog se smatraju i odluke o otkazu.

 

Prema odredbi članka 153. stavak 3. ZR ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisana ovim Zakonom, osim prava iz članka 164. stavka 2. ovog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. ovog Zakona.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, a obzirom na utvrđenje da kod tuženika-protutužitelja, nije bilo utemeljeno radničko vijeće - već je funkciju radničkog vijeća obavljao sindikalni povjerenik, tuženik-protutužitelj je, bio dužan postupiti prema odredbama članka 150. ZR i provesti propisani postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom.

 

Kako tuženik-protutužitelj to nije učinio, odnosno kako se nije savjetovao s sindikalnim povjerenikom, postupio je suprotno odredbama članka 150. ZR, pa su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da je iz navedenog razloga odluka tuženika-protutužitelja o otkazu ugovora o radu tužitelju-protutuženiku ništetna (članak 150. stavak 12. ZR).

 

Prema odredbi članka 125. stavak 1. ZR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Pravilno je sud prihvatio zahtjev tužitelja-protutuženika za sudski raskid ugovora o radu, polazeći od činjenice da je odluka o otkazu sudski utvrđena nedopuštenom te da je tužitelj-protutuženik pravovremeno zahtijevao sudski raskid ugovora o radu sa danom zaključenja glavne rasprave. Podnoseći zahtjev za sudski raskid ugovora o radu tužitelj-protutuženik je zapravo odustao od prava na vraćanje na posao koje mu u slučaju nedopuštenog otkaza pripada po članku 124. stavak 1. ZR.

 

Zbog navedenog je na temelju odredbe članka 393. ZPP revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv dijela presude suda drugog stupnja kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu (točka I.a) presude suda drugog stupnja) odbijena kao neosnovana (točka II. izreke ove presude).

 

Međutim, osnovana je revizijska tvrdnja tužitelja-protutuženika da je sud drugog stupnja materijalno pravo pogrešno primijenio kada je odlučujući o zahtjevu za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, visinu štete utvrdio prema neto iznosu plaće tužitelja-protutuženika isplaćenih mu u prethodna tri mjeseca, a ne prema bruto iznosu plaće.

 

Naime, prema odredbi članka 92. stavak 4. ZR plaća u smislu ZR je plaća u bruto iznosu, a u odredbi članka 125. ZR nigdje nije propisano da bi se kod izračuna naknade štete zbog nedopuštenosti odluke o otkazu i sudskog raskida ugovora o radu, radniku šteta trebala obračunavati prema neto isplaćenoj plaći, već prema plaći, a plaćom se u smislu odredaba ZR smatra bruto plaća.

 

Navedeno pravno shvaćanje revizijski sud je iznio u svojim odlukama Revr-1610/11 od 20. lipnja 2012., Revr-1390/10 od 30. prosinca 2010., Revr-1010/13 od 16. travnja 2014, Rev-2556/18-2 od 10. lipnja 2020.

 

Slijedom navedenog proizlazi da je sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se visina štete utvrđuje prema prosječnoj neto plaći tužitelja-protutuženika isplaćenoj mu u prethodna tri mjeseca, pa je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP pobijanu presudu suda drugog stupnja kojom je odbijen zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatu preostalog zatraženog dijela naknade štete (točka I.c) presude suda drugog stupnja), valjalo preinačiti i presuditi kao u izreci (točka I. izreke ove presude).

 

U odnosu na reviziju tuženika-protutužitelja protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete (isplata 283,00 kune), valja reći da bi protiv tog dijela pobijane presude bila dopuštena revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP, jer vrijednost tog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kuna, ne radi se o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda u tom dijelu donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b. ZPP.

 

Iako tuženik-protutužitelj u reviziji navodi da protiv presude suda drugog stupnja podnosi i izvanrednu reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. točka 2. i točka 3. u vezi s člankom 385.a ZPP, ovaj sud nalazi da izvanredna revizija tuženika-protutužitelja ne sadrži niti određeno pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi niti razloge zbog kojih tuženik-protutužitelj smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a što prema izričitoj odredbi članka 382. stavak 3. ZPP treba sadržavati svaka revizija iz članka 382. stavak 2. istog Zakona.

 

Slijedom navedenoga, odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije u dijelu kojim se pobija odluka o protutužbenom zahtjevu, ovaj sud ocjenjuje da revizija tuženika-protutužitelja nije dopuštena u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP.

 

Naime, općeniti navodi revidenta izneseni u reviziji ne mogu se smatrati određeno postavljenim pravnim pitanjem u smislu odredbe članka 382. stavak 2. i 3. ZPP. Da bi pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje postavljeno u izvanrednoj reviziji bilo određeno naznačeno, potrebno je da bude formulirano na način da je individualizirano i postavljeno tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru koje zakonske odredbe je riječ – što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

 

Osim toga, čak i u slučaju kad bi se uzelo da je revident u izvanrednoj reviziji postavio pravno pitanje u smislu odredbi članka 382. stavak 2. i 3. ZPP, izvanredna revizija opet ne bi bila dopuštena jer u reviziji nije izložio niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da bi ono bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u smislu odredbe članka 382. stavak 3. ZPP podnesene protiv dijela presude suda drugog stupnja kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu za naknadu štete (točka I.d) presude suda drugog stupnja). Stoga je izvanredna revizija u tom dijelu, na temelju odredbe članka 392.b stavak 2. ZPP, odbačena kao nedopuštena.

 

Odlučujući o dopuštenosti revizije podnesene protiv presude suda drugog stupnja u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Zbog navedenog je, na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. ZPP u vezi s člankom 400. stavak 1. i stavak 3. ZPP, revizija tuženika-protutužitelja podnesena protiv dijela drugostupanjske odluke kojom je odlučeno o troškovima postupka (točka I.a)) odbačena kao nedopuštena, pa je odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.