- 1 -              Rev 2958/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2958/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K., D., OIB: ... , kojega zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u O., protiv tuženika H. d.d., Z., OIB: ... , kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-37/17-2 od 27. rujna 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1096/11-28 od 30. studenoga 2016., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Tužiteljeva se revizija odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom:

 

- odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I. njene izreke kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev za isplatu, na ime naknade štete, 480.633,60 kn sa zateznim kamatama i u toč. II. njene izreke, kojom je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 34.375,00 kn sa zateznim kamatama (toč. I. izreke),

 

- odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (toč. II. izreke) i

 

- odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (toč. III. izreke)

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) pobijajući je u toč. II. i III. njene izreke, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio je ovom revizijskom sudu da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik na reviziju nije odgovorio.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u dijelu u kojem je tužitelj revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Neosnovano tužitelj u reviziji ukazuje na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u odnosu na obje nižestupanjske presude. Pozivajući se na ovaj revizijski razlog tužitelj ustvrđuje da te presude imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, posebno upirući na to da:

 

- izreke nižestupanjskih presuda nisu razumljive,

 

- da u njima nisu navedeni razlozi zbog kojih je „tužbu trebalo odbiti“ i

 

- da su razlozi koji su navedeni nejasni i proturječni.

 

Glede revizijskoga navoda o nejasnoći izreka nižestupanjskih odluka ovaj revizijski sud primjećuje:

 

- da je u izreci prvostupanjske presude navedeno da se odbija tužbeni zahtjev, pri čemu je sadržaj toga zahtjeva u cijelosti citiran doslovno onako kako ga je tužitelj u tužbi postavio te

 

- da je u izreci drugostupanjske presude navedeno da se tužiteljeva žalba protiv prvostupanjske presude, identificirane pritom njenim poslovnim brojem i danom donošenja, odbija kao neosnovana te da se odbijaju zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenoga postupka od protivne strane.

 

Stoga se ne radi o tome da nisu razumljive izreke nižestupanjskih presuda, već nije jasno što u njima tužitelju (njegovu punomoćniku) nije razumljivo.

 

Što se pak tiče revizijskog navoda vezanog za nedostatke u obrazloženjima nižestupanjskih odluka, ovaj revizijski sud nalazi da se iz njihova obrazloženja može zaključiti o razlozima zbog kojih je odlučeno da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Tužitelj se u reviziji pozvao i na revizijski razlog bitne povrede odredaba čl. 354. st. 1. ZPP počinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom. Pritom, međutim, u nastavku revizijskoga sadržaja ničim nije ukazao na to koju to postupovnu odredbu drugostupanjski sud nije primijenio ili ju je primijenio nepravilno, pa ovaj revizijski razlog revizijski sud nije uzeo u obzir.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu 480.633,60 kn sa zateznim kamatama na ime naknade štete od tuženika. Tužitelj zahtjev temelji na činjeničnim tvrdnjama:

 

- da ga je kao tužitelja odvjetnik kao punomoćnik zastupao u parnici koja se vodila kod Trgovačkog suda u Osijeku radi utvrđenja njegove tražbine kao vjerovnika prema stečajnoj masi ranijega stečajnog dužnika,

 

- da je taj sud presudom odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan,

 

- da je njegov punomoćnik, odvjetnik, žalbu protiv prvostupanjske presude podnio po proteku zakonskoga roka za podnošenje žalbe,

 

- da je ta žalba pravomoćnim rješenjem odbačena kao nepravovremena,

 

- da je odvjetnik koji ga je zastupao kod tuženika bio osiguran za štetu koju bi obavljanjem odvjetništva mogao počiniti trećima i

 

- da je iznos štete koju trpi istovjetan iznosu koji je bio predmet tužbenog zahtjeva u parnici u kojoj ga je odvjetnik zastupao.

 

Prvostupanjski je sud tužbeni zahtjev odbio obrazloživši da, iako nisu sporne činjenice u vezi s nepravovremenim podnošenjem žalbe protiv prvostupanjske presude i osiguranjem tužiteljeva punomoćnika od odgovornosti za štetu kod tuženika, tužitelj nije, a što mu je bila dužnost u skladu s odredbom čl. 219. st. 1. ZPP, dokazao uzročno – posljedičnu vezu između odvjetnikova propusta da žalbu protiv prvostupanjske presude podnese u zakonskom roku i nastale štete, odnosno da je tužitelj trebao dokazati da bi, kada bi žalba protiv prvostupanjske presude bila podnesena pravovremeno, „po redovnom toku stvari“ u konačnici uspio u parnici.

 

Drugostupanjski je sud, obrazloživši zašto ne postoje tužiteljevi žalbeni razlozi, naveo i da je tužitelj od početka parnice imao pogrešan stav prema kojem ne mora dokazivati uzročnu vezu između odvjetnikova propusta i navodne nastale štete, zbog čega radi utvrđenja činjenica s tim u vezi nije ni predlagao dokaze, „tako da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da nije dokazao ovu uzročno – posljedičnu vezu“.

 

Tužitelj u reviziji, kao i tijekom postupka koji je prethodio revizijskome, iznosi shvaćanje da u ovoj parnici na njemu nije bio teret dokaza postojanja štete i uzročne veze između odvjetnikova propusta i štete, te polazi od toga da treba uzeti kako je sam odvjetnikov propust dovoljan za zaključak o nastaloj šteti, njenoj visini i uzročnosti, odnosno da ne treba utvrđivati činjenicu bi li žalba, da je podnesena u zakonskom roku, dovela do toga da bi u nastavku postupka tužbeni zahtjev bio pravomoćno prihvaćen.

 

Iako se nižestupanjski sudovi pozivaju na to da je tužitelj u ovoj parnici propustio dokazati postojanje uzročno - posljedice veze između štetne radnje, u ovom slučaju odvjetnikova propusta, i nastale štete, tužitelj je, zapravo, prije svega trebao dokazati da mu je uslijed odvjetnikova propusta uopće nastala neka šteta, a potom i visinu te štete. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da je tužitelj trebao dokazati da bi, da je njegov punomoćnik žalbu protiv prvostupanjske presude podnio u zakonskom roku, ta žalba dovela do toga da tužbeni zahtjev, koji je nepravomoćno već odbijen kao neosnovan, u konačnici bude pravomoćno prihvaćen kao osnovan, iz čega se vidi stav prvostupanjskoga suda da je na tužitelju bio, prije svega, teret dokazivanja postojanja štete, pri čemu taj sud, kao i drugostupanjski sud, pogrešno obrazlaže da se ovdje radi o propustu dokazivanja uzročne veze između propusta i štete. Međutim, niti činjenica da bi tužiteljev zahtjev naposljetku bio prihvaćen, sama po sebi, prema shvaćanju ovoga revizijskog suda, ne bi bila dovoljna za zaključak o postojanju štete, već je tužitelj trebao dokazati i da bi se po pravomoćnoj presudi kojom je samo utvrđeno postojanje tužiteljeve tražbine u određenom iznosu protiv stečajne mase ranijega stečajnog dužnika, doista iz imovine stečajne mase uspio naplatiti te u kojem iznosu, jer se te činjenice ne podrazumijevaju po naravi stvari. U ovom postupku tužitelj to nije ni pokušao učiniti. Pritom je pogrešno tužiteljevo shvaćanje da on „niti može niti smije“ dokazivati bi li uspio u postupku po tužbi za utvrđenje njegove tražbine, jer da se ovdje radi o presuđenoj stvari. Naprotiv, presuda Trgovačkog suda u Osijeku kojom je tužiteljev zahtjev za utvrđenje tražbine odbijen kao neosnovan ni po čemu ne predstavlja presuđenu stvar u odnosu na tužbeni zahtjev za naknadu štete u ovoj parnici, jer niti se radi o parnicama koje se vode između istih stranaka, niti se predmetna parnica za naknadu štete vodi o istom tužbenom zahtjevu o kojem je odlučeno presudom Trgovačkog suda u Osijeku.

 

Stoga tužitelj nije dokazao temeljnu pretpostavku odgovornosti za uzrokovanu štetu prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/1, 78/15 i 29/18) – postojanje štete, a posljedično tome ni tuženikovu odgovornost kao osiguratelja.

 

S obzirom na to da obrazloženje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava tužitelj temelji isključivo na pogrešnom shvaćanju da nesporna činjenica da je njegov punomoćnik propustio pravovremeno podnijeti žalbu protiv prvostupanjske presude i time onemogućio njeno preispitivanje u žalbenom postupku dokazao, sama po sebi ukazuje i na postojanje štete i njen opseg, ovaj revizijski razlog također ne postoji.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.