- 1 -              Revr 843/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: Revr 843/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. J., P., OIB ... , kojeg zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u S., protiv tuženika: 1. M. S. d.d., S., OIB ... , 2. H. S. d.d., S., OIB ... , 3. H. S. R. d.d., S., OIB ... , koje zastupa punomoćnik B. I., odvjetnik u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1745/16-2 od 28. ožujka 2017., u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-44/12 od 18. travnja 2016., u sjednici održanoj od 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Odbija se tužiteljeva revizija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom je presudom, u toč. II. njene izreke, preinačena presuda suda prvoga stupnja u toč. I. njene izreke, tako da je odlučeno:

 

„II Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-44/12 od 18. travnja 2016., u pobijanoj točki I izreke i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom za sklapanjem novog ugovora pod izmjenjenim uvjetnima izdana od strane pravnog prednika tuženika H. S. d.d., OIB ... , dana 12.12.2011. te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te se nalaže tuženicima solidarno da u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe vrate tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i osposobljenosti.“.“

 

U tom je dijelu protiv drugostupanjske presude tužitelj izjavio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predložio je ovome revizijskom sudu da preinači drugostupanjsku presudu u toč. II. njene izreke ili da je u tome dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženici na reviziju nisu odgovorili.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupivši prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, uzevši u obzir da je čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka tužiteljev je zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena Odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom za sklapanje novoga ugovora pod izmijenjenim uvjetima poslodavca H. S. d.d. od 12. prosinca 2011., da se utvrdi da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i da se tuženicima, kao solidarnim dužnicima, naloži da u roku od osam dana vrate tužitelja na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i osposobljenosti. Predmetnu je tužbu tužitelj podnio protiv dioničkoga društva H. S., no, kako je tijekom postupka došlo do podijele toga društva s osnivanjem tri nova društva, postupak su kao tuženici preuzela novoosnovana društva kao slijednici ranijega tuženika u skladu s odredbom čl. 550.o Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19).

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev kao osnovan, obrazloživši da je poslodavac, otkazujući ugovor o radu pozivom na to da je u ovom slučaju opravdan poslovno uvjetovani otkaz zbog organizacijskih razloga, konkretno zbog toga što je promjenama u  unutarnjoj organizaciji poslovanja ukinuo tužiteljevo radno mjesto „Voditelja restorana i barova“, postupio protivno odredbi čl. 107. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09 i 61/11, dalje: ZR). Naime, prvostupanjski sud smatra da je poslodavac mogao tužitelja zaposliti na drugim poslovima, konkretno na radnom mjestu „voditelja hrane i pića“, obrazloživši kako iz provedenih dokaza proizlazi da u času donošenja predmetne odluke o otkazu na tom mjestu nije nitko radio, a tužitelj da je za to radno mjesto osposobljen jer je završio program usavršavanja za „menadžera hrane i pića“, što je upisano i u njegovu radnu knjižicu, dok je s druge strane nesporno da je poslodavac tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu na radnom mjestu kuhara, što tužitelj nije prihvatio. Nije, inače, sporno da je u tužiteljevu radnu knjižicu upisano i da je kuhar.

 

Iz obrazloženja drugostupanjske presude, koji je preinaku presude suda prvoga stupnja utemeljio na odredbi čl. 373. st. 1. ZPP, proizlazi kako taj sud smatra da iz provedenih dokaza proizlazi da je radno mjesto „voditelja restorana i barova“ poslodavac, raniji tuženik H. S. d.d., ukinuo, kao i da ne proizlazi da je radno mjesto za koje prvostupanjski sud smatra da je na njega trebao zaposliti tužitelja bilo slobodno, zbog čega su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR za otkaz ugovora o radu tužitelju.

 

Tužitelj je u reviziji paušalno naveo da drugostupanjsku presudu pobija „zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka“, a iz navoda da u „pobijanoj presudi ... nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji se tiču prigovora tužitelja da tuženik kao poslodavac  ... nije prilikom ponude izmijenjenog ugovora o radu poštovao čl. 107. Zakona o radu ... odnosno što prilikom davanja otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu nije ponudio tužitelju zaposlenje na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, već mu je ponudio radno mjesto Kuhara“, proizlazi kako smatra da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da se pobijana presuda ne može ispitati zbog nedostatka razloga glede odlučne činjenice je li ga poslodavac, nakon što je zbog organizacijskih razloga ukinuo radno mjesto na kojem je tužitelj radio, mogao zaposliti na nekim drugim poslovima.

 

Ovaj revizijski razlog, međutim, nije ostvaren. Drugostupanjski sud je, naime, obrazložio zašto smatra da u postupku nije dokazano da je poslodavac tužitelja mogao zaposliti na nekom drugom radnom mjestu, osim na ponuđenom mu mjestu kuhara, što je tužitelj odbio. Pritom valja napomenuti da tužitelj u tužbi nije ni naznačio o kojem bi se to radnom mjestu radilo. Tužitelj je, naime, naveo da odluku o otkazu nedopuštenom smatra zato što „nije prestala potreba  za radnim mjestom „Voditelja restorana i barova““ i da mu „nije ponuđeno drugo odgovarajuće radno mjesto ...“. Ova se dva navoda, međutim, u smislu odredaba čl. 107. st. 1. toč. 1. i st. 2. ZR, međusobno isključuju. Naime, ako radnik smatra da potreba za njegovim radnim mjestom nije prestala, onda se radi o tome da nije postojao uvjet za otkaz zbog organizacijskih razloga (čl. 107. st. 1. toč. 1. ZR), a ako se poziva na to da ga je poslodavac mogao zaposliti na drugom radnom mjestu, uslijed koje mogućnosti otkaz nije dopušten na temelju st. 2. toga članka, onda proizlazi da prijašnje radno mjesto jest ukinuto. Štoviše, tužitelj je predlagao i dokaze radi utvrđenja činjenice da njegovo radno mjesto nije ukinuto. Tužitelj se u tužbi pozivao i na to da se tuženik prije donošenju odluke o otkazu nije savjetovao sa Sindikalnim povjerenicima u funkciji radničkoga vijeća, što bi za posljedicu imalo ništetnost otkaza (čl. 149. st. 12. ZPP). Ova činjenica u prvostupanjskom postupku nije utvrđena, niti se tužitelj više u njoj poziva u reviziji.

 

Neodlučno je, pritom, tužiteljevo pozivanje u reviziji na to da je teret dokaza u ovoj parnici bio na protivnoj strani.

 

Odredbom čl. 131. st. 1. ZR propisano je da u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Odredbom st. 3. toga članka propisano je da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

U tom bi smislu teret dokaza postojanja opravdanog razloga za otkaz bio na tuženicima, no tuženici su u konkretnom slučaju i dokazivali da je tužiteljevo radno mjesto „voditelja restorana i barova“, na kojem je tužitelj, nesporno, bio jedini izvršitelj, izmjenama i dopunama pravilnika o radu od 3. studenoga 2011. zbog organizacijskih razloga ukinuto i da je tužitelju ponuđeno drugo radno mjesto, ono kuhara, u skladu s tužiteljevom strukom upisanom mu u radnu knjižicu.

 

Na tuženicima bi bio i teret dokaza činjenice da tužitelja nije mogao zaposliti na drugom radnom mjestu u skladu s odredbom čl. 107. st. 2. ZR, ali samo da je tužitelj iznio činjenicu o kojem bi se to radnom mjestu radilo. Umjesto toga, tužitelj je samo paušalno ustvrdio da mu „nije ponuđeno drugo odgovarajuće radno mjesto kod tuženika koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i osposobljenosti tužitelja“ i da je „tuženiku ... bilo vrlo dobro poznato da je tužitelj kvalificiran za rad na radnom mjestu „Menadžer za hranu i piće“ te da ima diplomu Stručnog prvostupnika ekonomije“. Međutim, „menadžer za hranu i piće“ nije neko radno mjesto kod tuženika, već naziv tužiteljeva zanimanja. Tužitelj je, naknadno u postupku, ustvrdio i to da ga je raniji tuženik mogao zaposliti na nekom od radnih mjesta za koje je natječaj raspisao nakon što je otkazan njegov ugovor o radu, no u postupku nije utvrđeno da su ta radna mjesta bila nepopunjena  u vrijeme otkaza tužitelju, kako bi na njih tužitelj mogao biti raspoređen. U postupku se, dakle, nije raspravljalo o tome na kojem je to konkretnom radnom mjestu tužitelja nakon ukidanja njegova radnog mjesta tuženik trebao zaposliti, već je na temelju iskaza svjedoka, koje je tužitelj predložio saslušati radi utvrđenja činjenica da njegovo radno mjesto nije ukinuto i da je nad njim poslodavac provodio „mobing“, tek prvostupanjski sud zaključio da je nakon reorganizacije radnih mjesta kod tuženika, posljedica koje je bilo i ukidanje tužiteljeva radnog mjesta, ostalo upražnjeno radno mjesto „voditelja hrane i pića“, za koje utvrđenje drugostupanjski sud smatra da je pogrešno, dok pravilnim smatra utvrđenje prvostupanjskoga suda da je tužiteljevo radno mjesto bilo ukinuto. Sada u reviziji tužitelj pak tvrdi treće, naime, da ga je poslodavac trebao zaposliti na radnom mjestu koje je izmjenama pravilnika o radu od 3. studenoga 2011. tek ustrojio, i to mjestu „Direktora odjela hrane, pića i hotelskih operacija“.

 

Što se tiče revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnoga prava, njegovo se obrazloženje u reviziji svodi na pozivanje na obrazloženje prvostupanjske odluke i shvaćanje o potrebi primjene odredaba čl. 107. ZR prema tužiteljevom viđenju činjeničnoga stanja, koje nije u suglasnosti s onim drugostupanjskoga suda. Stoga nije ostvaren ni ovaj revizijski razlog.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.