- 1 -              Revr 644/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 644/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz R., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. S., D. M., A. M. i I. G., odvjetnici u R., protiv tuženika H. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. R. i N. G. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-69/18-3 od 17. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-44/17-16 od 21. studenog 2017., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena, nezakonita i ništetna tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu od 3. listopada 2014., broj H3-2865859-3-2014, kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu od 1. svibnja 2014., i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao te je tuženiku naloženo vratiti tužitelja na radno mjesto na kojem je obavljao poslove do otkaza i to na radno mjesto Specijalist za tjelesnu, tehničku i zaštitu od požara odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja. Tuženiku je naloženo nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u svoti od 2.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 21. studenog 2017. do isplate.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev.

 

Revizija je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima tuženika drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, razlozi presude su jasni i razumljivi te ne postoji kontradiktornost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i samih navoda.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenom Odluke o redovitom otkazu Ugovora o radu (poslovno uvjetovani otkaz) od 3. listopada 2014. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem 1. svibnja 2014. te da radni odnos tužitelja nije prestao, kumuliran sa zahtjevom za vraćanje tužitelja na poslove koje je obavljao prije nezakonitog otkaza (Specijalist za tjelesnu, tehničku i zaštitu od požara), odnosno na druge odgovarajuće poslove.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika od 1981., na raznim poslovima,

 

- da su tužitelj, kao radnik i tuženik, kao poslodavac, 1. svibnja 2014., zaključili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova radnog mjesta Specijalist za tjelesnu, tehničku i zaštitu od požara-Odsjek za poslovnu sigurnost-Odjel za korporativnu sigurnost-Sektor Ureda predsjednika Uprave, mjesto rada R.,

 

- da je tuženik 3. listopada 2014., donio Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju uz ugovoreni otkazni rok jer da je navodno zbog optimizacije poslova i procesa vezanih uz područje tjelesne, tehničke i zaštite od požara promjenama procedura i centralizacijom navedenih poslova došlo do smanjenja broja izvršitelja koji rade te poslove na lokaciji R. pa da je iz navedenih razloga došlo do drugačijeg načina organizacije procesa rada sa posljedicom prestanka potrebe za radom tužitelja,

 

- da je protiv te Odluke tužitelj podnio tuženiku zahtjev za zaštitu rada jer da je predmetna odluka donesena nakon nezakonito provedenog postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika, da potreba za obavljanjem poslova koje je tužitelj nije prestala, da tuženik nije vodio računa o kriterijima sadržanim u članku 115. stavku 2. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/2014, u daljnjem tekstu : ZR/14)  budući da tužitelj ima 53 godine, 31 godinu staža kod tuženika, jednog nezaposlenog člana obitelji i jednog studenta pa da je po zakonskim kriterijima bio sigurno u povoljnijem položaju od većine usporednih radnika a da je nejasno je li i na koji je način je tuženik primijenio dodatne kriterije.

 

Sudovi su u odnosu na postupak savjetovanja s radničkim vijećem utvrdili:

 

- da je Uprava društva dana 19. kolovoza 2014. donijela Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. 2014., i istoga dana zatražila mišljenje radničkog vijeća,

 

- da iz očitovanja Radničkog vijeća od 29. kolovoza 2014. proizlazi da je Radničko vijeće na 11. sjednici održanoj 27. kolovoza 2014., nakon razmatranja namjere poslodavca i dostavljene dokumentacije provelo izjašnjavanje i donijelo odluku da se nije u mogućnosti očitovati na Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2014., jer mu poslodavac nije dostavio sve relevantne podatke o namjeravanom kolektivnom višku te da mu na sjednici nije dao odgovore na pitanja koja bi mogla utjecati na položaj radnika,

 

- da se Radničko vijeće u očitovanju od 29. rujna 2014. usprotivilo namjeri poslodavca o otkazivanju ugovora o radu tužitelju.

 

U skladu s navedenim, a polazeći od odredbe čl. 127. i čl. 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 - dalje: ZR) nižestupanjski sudovi su u bitnom ocijenili da tuženik nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem na zakonom propisan način, zbog čega je i odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju donesena na temelju takve odluke o namjeri nedopuštena, a time je i tuženik dužan vratiti tužitelja na posao.

 

Osporavajući pravilnost takve pravne ocjene, tuženik u reviziji i dalje ustraje u navodima da je postupak rješavanja kolektivnog viška radnika, a kojim je bio obuhvaćen i tužitelj, proveden sukladno odredbi čl. 127. ZR-a. Tuženik nadalje ističe da je tužitelj bio jedini radnik na navedenom radnom mjestu u R. pa da stoga niti nije moglo doći do povrede odredaba o socijalnom kriteriju.

 

Za odluku o ocjeni dopuštenosti otkaza ugovora o radu mjerodavne su sljedeće odredbe Zakona o radu.

 

Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju (1) ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), dok je odredbom čl. 115. st. 2. ZR-a propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

Prema odredbi čl. 127. st. 1. ZR-a poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorici radnika, dužan je pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika.

 

Odredbom čl. 127. st. 2. ZR-a propisano je da u višak radnika iz stavka 1. tog čl. ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca, dok je u st. 3. tog čl. propisano da je poslodavac dužan, radi provođenja obveza savjetovanja iz st. 1. tog čl., radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika.

 

Prema odredbi čl. 135. st. 3. ZR-a u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 150. st. 1. ZR-a prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, a prema odredbi čl. 150. st. 4. istog članka podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke.

 

Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada tako da ostvaruje što bolje poslovne rezultate, što znači da radi ostvarenja tog cilja, a provođenjem racionalizacije poslovanja, može utvrditi i da je za određenim radnicima prestala potreba.

 

Međutim, poslovno uvjetovani otkaz je dopušten samo ako poslodavac prije odluke o otkazu provede postupak u skladu s citiranim odredbama ZR-a.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa predmeta i podvodeći ih pod sadržaj prethodno citiranih odredbi, nameće se zaključak kako je tuženik u ovom slučaju propustio postupiti u skladu s odredbom čl. 127. u vezi s odredbom čl. 150. ZR-a u smislu da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno na propisani način.

 

Naime, radničko vijeće je zatražilo od poslodavca odgovore i podatke (kriterije koje je poslodavac primijenio prilikom davanja otkaza ugovora o radu, a radi kojih je tužitelj došao u nepovoljniji položaj od drugih radnika koji su ostali na radu) te ih nije dobilo pa je pravilno shvaćanje iz pobijane presude prema kojem poslodavac nije proveo savjetovanje sa radničkim vijećem u skladu s odredbom čl. 127. ZR-a.

 

Tuženik nije dokazao da je kod otkazivanja ugovora vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. ZR-a, kao niti dodatnim kriterijima kao što je procjena učinka radnika u 2013. (na koje se pozvao u Odluci o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika), dakle nije dokazao kojim kriterijima je dao prednost u odnosu na preostale specijaliste za tjelesnu, tehničku i zaštitu od požara kod tuženika - kako ih je primijenio na njih, dakle i na tužitelja.

 

Pritom valja napomenuti kako je usporedni radnik koji je sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s istim poslodavcem (ili, prema posebnom propisu s njim povezanim poslodavcem, s istim ili sličnim stručnim znanjima i vještinama), a koji obavlja iste ili slične poslove. U konkretnoj situaciji, s obzirom na to da je na radnom mjestu Specijalista za tjelesnu, tehničku i zaštitu od požara bilo zaposleno ukupno 9 radnika (1 radnik – tužitelj u regiji Zapad sa sjedištem u R., 1 radnik u regiji Jug sa sjedištem u S., 1 radnik u regiji Istok sa sjedištem u O. i 6 radnika u regiji Sjever sa sjedištem u Z.), dok je poslove tužitelja preuzeo radnik iz O., neosnovano tuženik u reviziji ističe da nije bio dužan primijeniti kriterije iz čl. 115. st. 2. ZR-a smatrajući da u konkretnoj situaciji nije bilo usporednog radnika.

 

U skladu s navedenim za ocijeniti je da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena zbog čega je osnovan zahtjev tužitelja za njegovo vraćanje na posao, sve u smislu odredbe čl. 124. st. 1. ZR-a.

 

Na osnovu svega izloženog, a s obzirom da u predmetnom slučaju nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.