- 1 -              Revd 2136/2020-2

Broj: Revd 2136/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Odvjetničkog društva M., B. i V. d.o.o., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & L. & L. d.o.o. Z., protiv tuženika T. M. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. Š., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. Š. & partneri d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovnik poslovni broj Gž-849/2017-2 od 26. veljače 2020. u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3226/16-13 od 4. srpnja 2017., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude navedene u uvodu ovog rješenja, postavljajući dva pravna pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Postupajući prema odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da o odgovoru na prvo pitanje ne ovisi rješenje spora u predmetnoj parničnoj stvari, slijedom čega isto ne može biti važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To stoga što drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu nije utemeljena na činjeničnom utvrđenju kojeg tužitelj postavljenim pitanjem sugerira prihvatiti – da su stranke svojim usmenim sporazumom otklonile plaćanje za svaku pojedinu radnju zastupanja odnosno da su se sporazumjele da će plaćanje obaviti nakon obavljenog posla – pa da ni zastara potraživanja naknade za izvršene usluge zastupanja nije mogla početi teći od dana poduzimanja svake pojedine parnične radnje.

U odnosu  na drugo pitanje, valja reći da niti o odgovoru na to pitanje ne ovisi odluka u sporu, a niti je isto važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, riječ je o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda – prema kojoj, u situaciji kada nema posebnog sporazuma između odvjetnika i stranke koju on zastupa o načinu plaćanja odvjetničkih usluga, zastarijevanje zahtjeva odvjetnika za obavljene radnje zastupanja počinje teći od dana kada su te radnje obavljene (primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-953/12-2 od 26. veljače 2013., Rev-x 68/17-2 od 24. siječnja 2017.).

Zbog izloženih razloga, valjalo je, na temelju odredaba članka 392. stavak 1. i članka 387. stavak 5. ZPP, riješiti kao u izreci.

Zagreb, 9. rujna 2020.