Broj: Rev 977/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević, predsjednice vijeća, te Ivke Zlokić, Đure Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u zemljšnoknjižnom predmetu predlagatelja trgovačkog društva „M-I.“ d.o.o. iz U., zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv protustranke trgovačkog društva M. – Ž. i. d.d. iz A., odlučujući o žalbi Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bujama, radi uknjižbe prava vlasništva i brisanje zabilježbe, odlučujući o reviziji predlagatelja protiv rješenja Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-123/09-5 od 4. svibnja 2009., kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Bujama poslovni broj Z-5942/08 od 10. prosinca 2008., u sjednici održanoj 27. travnja 2010.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Prihvaća se revizija predlagatelja „M-I.“ d.o.o. U. od 23. srpnja 2009. i dopuna revizije od 31. srpnja 2009., te se slijedom toga ukida rješenje Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-123/09-5 od 4. svibnja 2009. i rješava:

 

„Odbacuje se žalba Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bujama.

 

U z.k.ul.br. 1313 k.o.U. dopušta se upis:

 

              Temeljem Međunarodnog ugovora (NN–15/99), Odluke Vlade Republike Hrvatske od 27. travnja 2000. godine (NN-46/2000), Sporazuma o ustupanju vlasništva na nekretninama sklopljen u U. … 2007.g., Potvrde D.S.U., društvo za savjetovanje i upravljanje d.o.o., Potvrde trgovačkog suda u R. od … 2008.g. pod posl. br:…, Povijesnog izvatka od … R-3910/08, Izvoda iz poslovnog registra S. od … 2008.g. i Potvrde o isplati pune naknade po Sporazumu o ustupanju vlasništva na nekretninama sklopljen … 2007.g. U. od … 2007.g., uknjižuje se pravo vlasništva na nekretninama Društveno vlasništvo, korisnik Ž. i. „M.“, A., N. sol.o. A., OOUR proizvodnja k. i k. „I.“ U., N.SUB.O. U., …, koje se sastoje od k.č.br. 2726 i 2727, za korist:

1. M. – I. d.o.o., iz U., …

 

- briše se zabilježba zabrane raspolaganja i opterećenja (NN-36/91) na gore navedenim nekretninama.“

 

III. Odbacuje se revizija predlagatelja glede postavljenih materijalnopravnih pitanja.

 

IV. Odbacuje se dopuna revizije predlagatelja od 17. rujna 2009.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda drugog stupnja prihvaćena je žalba Republike Hrvatske (dalje: RH) te je slijedom toga naloženo brisanje upisa određenog rješenjem suda prvog stupnja broj Z- 5942/08 od 10. prosinca 2008. u z.k.ul.br. 1313. k.o. U. i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Rješenjem suda prvog stupnja određen je upis kako je to određeno i u izreci ove odluke (pod. I. izreke).

 

Protiv rješenja suda drugog stupnja reviziju izjavljuje predlagatelj temeljem čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08 i 84/08 – dalje: ZPP).

 

U reviziji ističe da su ostvareni uvjeti za izjavljivanje revizije (tzv. izvanredna revizija) u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a jer u odluka u ovom predmetu ovisi o rješenju procesnopravnog i materijalnopravnog pitanja koje je važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana i to:

 

1. Kome se dostavlja rješenje o upisu doneseno u zemljišnoknjižnom postupku, te da li dostava rješenja osobi koja se ne može smatrati strankom daje toj osobi, u ovom konkretnom predmetu RH, legitimaciju za podnošenje žalbe u zemljišnoknjižnom postupku (procesnopravno pitanje).

 

Predlagatelj postavlja i materijalnopravna pitanja:

 

2. Je li potrebno da tvrtka sa sjedištem u R. S. (dalje: RS) koja je prema propisima RS provela pretvorbu društvenog vlasništva u dioničko društvo postupak pretvorbe ponovi i u RH jer se nekretnina nalazi u RH?

 

3. Može li pravna osoba otuđiti nekretninu koja je u zemljišnim knjigama upisana kao društveno vlasništvo iako je pravni slijednik osobe koja je nositelj prava korištenja prije nego što je upisano pravo vlasništva na pravnu osobu - prodavatelja nekretnine?

 

4. Mora li prodavatelj dostaviti zemljišnoknjižnom sudu ispravu iz koje slijedi pravo na upis (u konkretnom slučaju da je nekretnina koja se prodaje stečena naplatnim pravnim poslom) iako se isprave već nalaze kod zemljišnoknjižnog suda?

 

Sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP-a pobijana odluka suda drugog stupnja ispituje se samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

 

Da bi se uopće moglo raspraviti važnost i dopustivost postavljenih materijalnopravnih pitanja za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, nužno je odgovoriti je li procesnopravno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

 

Prema ocjeni ovog suda postavljeno procesnopravno pitanje jest važno pitanje u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

RH u odgovoru na reviziju ističe da njena procesna legitimacija za izjavljivanje žalbe u ovom zemljišnoknjižnom predmetu slijedi iz čl. 2. i čl. 30. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“ broj 51/01, 58/06, 16/07, 20/07 i 146/08 – dalje: ZDO), te čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 - odluka Ustavnog suda U-I-58/97, 22/00 - odluka Ustavnog suda U-I- 1094/99, 73/00, 114/01 – dalje: ZVDSP).

 

Pozivanje RH i suda drugog stupnja na odredbe Zakona o državnom odvjetništvu iz kojih bi slijedilo da je RH jednako kao i stranka procesno legitimirana izjavljivati redovni pravni lijek u konkretnom postupku (u ovom slučaju zemljišnoknjižnom) nisu osnovani.

 

To ne proizlazi iz čl. 2. st. 1. ZDO kojim se DO definira kao samostalno i neovisno pravosudno tijelo koje je ovlašteno i dužno poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine RH, te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona.

 

Ova odredba ne daje pravo, ovlasti ili status stranke RH, i državnom odvjetništvu kao njenom zakonskom zastupniku da postupa i nastupa u svakom predmetu u kojem se može ili bi se moglo raditi o zaštiti interesa RH, ako se radi o postupku između drugih stranka i u kojem RH nije označena kao aktivna ili pasivna strana u nekom sporu.

 

To slijedi i iz odredbe st. 2. istog članka iz kojeg slijedi da državno odvjetništvo u ostvarivanju svoje uloge postupa na temelju Ustava, zakona i međunarodnih ugovora što znači da će ono zastupati RH u zaštiti njenih interesa kada se ostvare druge pretpostavke propisane Ustavom, nekim drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom.

 

Nadalje procesna legitimacija ne proizlazi niti iz čl. 15. st. 3. ZDO.

 

Tom odredbom određuje se tko zastupa RH (državno odvjetništvo) u svim postupcima radi zaštite imovinskih interesa RH pred sudovima, što znači da je u tim postupcima RH stranka a državno odvjetništvo je zakonom određeno kao tijelo koje RH kao stranku zastupa.

 

Dakle iz sadržaja ove odredbe državno odvjetništvo samo po sebi nema status stranke.

 

Također procesna legitimacija ne može proizlaziti niti iz odredbe čl. 16. st. 1. al. 2. ZDO jer ta odredba nalaže državnim odvjetništvima da prate i proučavaju primjenu propisa od važnosti za zaštitu imovinskih i drugih interesa RH, i da o uočenim pojavama izvješćuju Državno odvjetništvo RH koje ako ocjeni da je to od interesa za RH izvješćuje Vladu RH.

 

Dakle, obveza praćenja pojava ili trendova u primjeni propisa i sastavljanja izvješća ne može ni na koji način određivati ili uređivati pitanje statusa RH kao stranke u nekom postupku pred sudom.

 

Odredba čl. 30. ZDO uređuje pitanje državnoodvjetničke uprave i nije relevantna za odgovor na procesnopravno pitanje koje je predmet razmatranja u ovoj fazi postupka.

 

Da bi se takav procesni status priznao nekoj osobi u smislu čl. 77. ZPP-a koji se temeljem čl. 91. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 – dalje: ZZK) primjenjuje i u zemljišnoknjižnom postupku potrebno je da je takvo pravo priznato posebnim propisom (čl. 77. st. 2. ZPP-a).

 

Iz odredbe čl. 95. st. 1. ZZK slijedi da se strankom u zemljišnoknjižnom postupku smatra prije svega osoba koja bi upisom u zemljišne knjige promijenila ili izgubila knjižno pravo te je ovlaštena staviti prijedlog za upis.

 

Zakon o zemljišnim knjigama ne sadrži izričitu odredbu o tome tko se može smatrati strankom u tom postupku.

 

Odredbom čl. 120. st. 1. ZZK propisuje se kome je zemljišnoknjižni sud dužan dostaviti rješenje u zemljišnoknjižnom postupku pa se tako određuje da se rješenje dostavlja predlagatelju ili njegovom punomoćniku i osobama na čijoj se nekretnini stječe knjižno pravo i čija se knjižna prava prenose, opterećuje, ograničavaju ili ukidaju, kao i osobi protiv koje je provedena uknjižba.

 

Iz ove odredbe slijedi da se strankom u zemljišnoknjižnom postupku ima smatrati ne samo predlagatelj i protustranka već i svaka  ona osoba koja na konkretnoj nekretnini na koju se upis odnosi ima prava koja su upisana ili mogu biti predmet zemljišnoknjižnog upisa, ako bi se ta prava prenosila, opterećivala, ograničavala ili ukidala.

 

Stoga svim takvim osobama, ali samo njima, treba i priznati pravo na izjavljivanje pravnih lijekova u smislu čl. 123. ZZK.

 

Stoga prema ocjeni ovog suda samo dostavljanje odluke suda prvog stupnja nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi ne znači samo po sebi i da takva osoba ima u sudskom postupku status stranke ili osobe koje je s strankom izjednačena ako istovremeno nije udovoljeno kriterijima iz citirane odredbe čl. 120. st. 1. ZZK.

 

Republika Hrvatska u ovom postupku nije predlagatelj i nije niti protustranka.

 

Slijedom navedenog da bi se Republici Hrvatskoj priznao status stranke u ovom postupku potrebno je da RH na predmetnim nekretninama ima neka knjižna prava (pravo koje je upisano ili pravo koje se upisuje u zemljišne knjige).

 

Nekretnina koja je predmet upisa upisana u zemljišnim knjigama u z.k.ul.br. 1313. k.o. U., k.č.br. 2726 i 2727 upisana je kao:

 

"društveno vlasništvo korisnika Ž. i. „M.“ A. N.sol.o. A. O. proizvodnja k. i k. „I.“ U. iz U..

 

Nije sporno da je protustranka pravni slijednik upisanog nositelja prava korištenja.

 

Republika Hrvatska i Republika Slovenija sklopile su međunarodni ugovor o uređenju imovinskopravnih odnosa („Narodne novine“ broj - Međunarodni ugovori 15/99 – dalje: Ugovor) koji je u RH stupio na snagu 23. veljače 2000. („Narodne novine“ broj 4/00).

 

Slijedom tog Ugovora glede raspolaganja nekretninama u vlasništvu pravne osobe s sjedištem u Republici Sloveniji na te nekretnine ne proteže se od stupanja na snagu citiranog Ugovora zabrana raspolaganja koja je bila propisana Uredbom o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH („Narodne novine“ broj 36/91) (tako i ovaj sud u odluci Rev- 1058/07 od 19. prosinca 2007.).

 

Upis koji je dopušten odlukom suda prvog stupnja temelji se na Sporazumu o ustupanju vlasništva na nekretninama od 10. listopada 2007. slijedom kojeg protustranka kao pravna osoba s sjedištem u Republici Sloveniji raspolaže nekretninom za korist predlagatelja, pravne osobe s sjedištem u RH.

 

Člankom 2. Ugovora st. 1. propisano je da fizičke i pravne osobe jedne ugovorne strane koje su stekle pravo vlasništva i druga stvarna prava na nekretninama i pokretninama na teritoriju druge ugovorne strane, imaju na teritoriju te ugovorne strane jednaku pravnu zaštitu pred sudovima i drugim državnim tijelima kakva je zajamčena domaćim fizičkim i pravnim osobama.

 

Stavkom 2. istog članka Ugovora RH i Republika Slovenija sporazumjele su se da se pod pravom vlasništva i drugim stvarnim pravima smatraju i prava korištenja, upravljanja i raspolaganja stečena na sredstvima u društvenom vlasništvu naplatnim putem.

 

Dakle citiranim međunarodnim Ugovorom koji je temeljem čl. 140. Ustava dio unutarnjeg pravnog poretka RH i koji ima jaču pravnu snagu od zakona, u RH se pravo korištenja upisano u zemljišnim knjigama za korist pravne ili fizičke osobe s sjedištem u Republici Sloveniji na nekretnini koja leži na teritoriju RH smatra pravom vlasništva.

 

To znači da nekretnina u RH  upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja za korist neke osobe s sjedištem u Republici Sloveniji ima titulara vlasništva - upravo tu osobu iz Republike Slovenije.

 

Stoga ne može se niti na pitanje procesne stranačke legitimacije u ovom slučaju primijeniti čl. 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 - odluka Ustavnog suda U-I-58/97, 22/00 - odluka Ustavnog suda U-I- 1094/99, 73/00, 114/01- dalje: ZVDSP).

 

U toj odredbi stoji:

 

"(1) Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

(2) Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenoga građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenoga prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

(3) Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz stavka 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

(4) Što je u stavku 1. do 3. ovoga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu."

 

S obzirom da slijedom odredba čl. 2. st. 2. Ugovora nekretnini koja je predmet spornog upisa postoji pravo vlasništva s poznatim titularom to se ne može smatrati da se radi o nekretnini na kojoj nije utvrđeno u čijem su vlasništvu pa da bi time bila vlasništvo Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 362. st. 3. ZV-a.

 

Za ocjenu postojanja statusa stranke u zemljišnoknjižnom postupku Republici Hrvatskoj, u postupku u kojem se provodi upis raspolaganja nekretninom u naravi građevinsko zemljište na kojem postoji pravo korištenja nije niti odlučno je li sukladno čl. 2. st. 2. osoba sa sjedištem u Republici Sloveniji nekretninu stekla naplatnim pravnim poslom .

Naime odredbom čl. 390. ZVDSP-a propisano je:

 

" (1) Odredbe članka 360. do 365. ovoga Zakona ne odnose se na stvari na kojima su pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja imale bivše društvene i društveno-političke organizacije, na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, te na stvari pravnih osoba u društvenom vlasništvu sa sjedištem na prije okupiranom, a sada oslobođenom području Republike Hrvatske.

(2) Pretvorba prava upravljanja, korištenja i raspolaganja na stvarima iz stavka 1. ovoga članka uredit će se posebnim zakonom."

 

Ovom odredbom dakle određuje se da se predmjeva određena gore citiranom odredbom čl. 362. ZVDSP ne odnosi na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

Kako se ZVDSP u odredbi čl. 390. poziva i upućuje na Zakon o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/91, 83/92, 84/92, 94/93, 2/94 i 9/95 – dalje: Zakon o pretvorbi) valja reći da se odredbe tog zakona kojim se uređuje pretvorba poduzeća s društvenim kapitalom (čl. 1. st. 1.) primjenjuju na sva poduzeća i pravne osobe s društvenim kapitalom koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj kako je to određeno čl. 3. st. 1. Zakona o pretvorbi.

 

Stoga se i neprimjenjivanja predmjeva iz čl. 362. ZVDSP-a kako je to određeno čl. 390. istog zakona ne može odnositi na pravne osobe koje imaju sjedište izvan RH, jer se to uređuje međudržavnim ugovorom.

 

Iz čl. 5. Zakona o pretvorbi slijedi da vlasništvo nad poduzećem može steći i Hrvatski fond za privatizaciju.

 

Hrvatski fond za privatizaciju (dalje: Fond) kao pravna osoba temeljem čl. 47. st. 1. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ broj 21/96,71/97, 16/98 i 73/00) stječe prava na pravima koja nisu procijenjena u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, jer se ta prava prenose fondu, osom ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na tehnološku cjelinu.

 

To nadalje znači, da eventualno knjižno pravo kada se radi o domaćoj pravnoj osobi glede nekretnina koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe, ili ako se ne ostvare propisani uvjeti za stjecanje i prijenos prava vlasništva temeljem Ugovora između RH i Republike Slovenije o uređenju imovinskopravnih odnosa može imati Fond, a ne Republika Hrvatska.

 

Zbog sveg gore navedenog Republika Hrvatska nema položaj stranke u smislu čl. 95. i čl. 120. ZZK, pa je valjalo reviziju predlagatelja prihvatiti te riješiti kao u izreci temeljem čl. 399, u svezi s čl. 400. i čl. 366. ZPP-a.

 

S obzirom na činjenicu da je predlagatelj uspio s revizijom glede postavljenog procesnopravnog pitanja, valjalo je temeljem čl. 392. st. 3. ZPP-a reviziju odbaciti glede materijalnopravnih pitanja jer ona nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u ovom sporu niti zbog tih pitanja za predlagatelja ne može uslijediti povoljnija odluka.

 

U Zagrebu, 27. travnja 2010.