- 1 -              Rev 3284/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3284/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. R. iz B., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik L. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu J., V., & H. u Z., protiv tuženika B. H. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P., R. & L. u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-719/17-2 od 20. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2759/15-25 od 7. lipnja 2017., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja F. R. koji glasi:

 

"I. Utvrđuje se da nije dopušten otkaz Ugovora o radu koji je zaključen između tužitelja F. R. i tuženika B. H. d.o.o. dana 22. kolovoza 2007., a koji otkaz je sadržan u tuženikovoj Odluci o otkazu ugovora o radu od 22. rujna 2015.

 

II. Nalaže se tuženiku da vrati tužitelja na njegovo radno mjesto na poslovima Regional sales manager BiH, u roku 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 8 dana. “

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 20 Pr-2759/15-25 od 7. lipnja 2017.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastavljanja odovor na žalbu kao neosnovan.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska presuda preinači, podredno da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom (ili drugostupanjskom) sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je neosnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, u cijelosti prihvaćajući činjenična utvrđenja te pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a revizija se ne može podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa navodi tužitelja kojima u bitnom pobija činjenična utvrđenja drugostupanjskog suda koja se odnose na postojanje gospodarskih razloga koji su prethodili otkazivanju tužitelju nisu uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju 22. rujna 2015., kao i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužitelj radio kod tuženika od 2007. na temelju Ugovora o radu od 27. kolovoza 2007. sklopljenog za radno mjesto Pripravnika, a u stvarnosti je obavljao poslove radnog mjesta Regional sales manager BiH,

 

- da je tuženik Odlukom o otkazu od 22. rujna 2015. otkazao tužitelju navedeni ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, protiv koje je tužitelj pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio te je tužitelj pravovremeno podnio tužbu,

 

- da kod tuženika ne djeluje radničko vijeće niti sindikat,

 

- da je u obrazloženju odluke tuženik naveo kako je zbog posljedica kontinuiranog rasta recesije i smanjenjem potražnje za uslugama poslodavca došlo do smanjenja obujma posla te smanjenja prihoda u ukupnom poslovanju poslodavca te je tuženik morao poduzeti određene mjere radi očuvanja stabilnosti, koje mjere se odnose na smanjenje ukupnih troškova poslovanja kao i na redukciju broja radnih mjesta,

 

- da je tuženik dana 1. studenog  2015. sklopio ugovor o radu sa D. V. za radno mjesto Producent manager industrijske kemikalije CEE Central, međutim, on ne obavlja iste poslove koje je obavljao tužitelj,

 

- da je tužitelj isključivo radio poslove na području BiH,

 

- da je tuženik kao poslodavac imao pad poslovanja zbog čega je pristupio racionalizaciji poslovanja najprije tako što je poduzeo uštede na razini materijalnog poslovanja i to prodajom službenih automobila, smanjenjem troškova zakupa i najma skladišta i sl., a potom uštede u rashodima putem otpuštanja radnika,

 

- da je tvrtka tuženika pokrivala područje prodaje Hrvatske i BiH, na području Hrvatske bila su četiri voditelja prodaje a za BiH je bio zadužen tužitelj,

 

- da je time što je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu i poslove njegova radnog mjesta povjerio N. V. koja je bila voditelj prodaje za opće kemikalije na području Hrvatske, tuženik faktično smanjio broj izvršitelja, odnosno dva radna mjesta spojio u jedno,

 

              - da se kod otkaza tužitelju istog uspoređivalo sa N. V. koja je imala dvostruko više staža, no bez djece za razliku od tužitelja, a tužitelj da je imao znatno veću plaću od ove radnice što automatski za poslodavca znači i veću uštedu.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da je Odluka o poslovnom uvjetovanom otkazu od 22. rujna 2015. dopuštena i zakonita, posljedično čemu su odbili tužiteljev tužbeni zahtjev kao neosnovan i prema ocjeni ovog suda pravilno primijenili materijalno pravo.

 

              Prema odredbi čl. 115. st. 1. podst. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14 – dalje: ZR), poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog u slučaju da prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

 

              Nadalje, prema odredbi čl. 115. st. 2. ZR-a pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

 

              U konkretnom slučaju teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga bio je (u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a) na tuženiku (poslodavcu) - a ovaj je to, prema navedenim činjeničnim utvrđenjima - koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) i dokazao.

 

              Prema shvaćanju ovog suda, opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podst. 1. ZR-a postoji kada poslodavac, u slučaju „pada poslovanja“, a u cilju očuvanja stabilnosti i likvidnosti društva, između ostalog (ušteda na razini materijalnog poslovanja – prodaja službenih vozila, smanjenje troškova zakupa i najma skladišta i dr.), izvrši reorganizaciju rada tako da (kao u ovome slučaju) smanji broj radnika i da obavljanje tih poslova preuzme drugi radnik poslodavca, a sve budući da je autonomno pravo poslodavca da određuje sistematizaciju radnih mjesta odnosno da organizira proces rada ili organizaciju svoga poslovanja prema svojim potrebama i mogućnostima.

 

              U ovome predmetu, utvrđene okolnosti opravdavaju shvaćanje tuženika (na koje se pozvao i u osporenoj Odluci o otkazu, a ispravnost kojeg shvaćanja tužitelj nije doveo u sumnju) da je samo korištenjem navedenog autonomnog prava otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - i to upravo u cilju očuvanja stabilnosti i likvidnosti društva te da je u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao da je u postojećim uvjetima u gospodarstvu imao opravdani razlog za redoviti, poslovno uvjetovani otkaz, odnosno da otkaz ugovora o radu tužitelju nije dan suprotno odredbi čl. 115. st. 1. podst. 1. ZR-a.

             

              Neosnovano tužitelj navodi da tuženik nije vodio računa o primjeni socijalnih kriterija iz odredbe čl. 115. st. 2. ZR-a prilikom odlučivanja kojem od radnika će dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je tuženik prilikom odlučivanja kojem će od radnika dati poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu (pri čemu je autonomna odluka poslodavca kojim će kriterijima dati prednost) procjenjivao staž radnika (usporedna radnica N. V. imala je dvostruko više staža od tužitelja), a kao dodatni kriterij uzeo je u obzir i plaću radnika (tužitelj je imao znatno veću plaću od radnice pa je navedeno značilo veću uštedu za poslodavca).

 

              Nadalje, nije od utjecaja okolnost da je tužitelj naknadno zaposlio radnika D. V., budući da iz utvrđenja sudova koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (ponovno argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) proizlazi da tužitelj i radnik D. V. nisu obavljali iste poslove. Na daljnje revizijske navode glede mogućnosti zapošljavanja tužitelja valja odgovoriti da prema odredbi čl. 115. ZR-a tuženik niti nije bio u obvezi ponuditi tužitelju drugo radno mjesto ili ga osposobljavati za rad na takvom radnom mjestu. Ako je tužitelj smatrao i tvrdio suprotno (u reviziji upire na odredbu čl. 59. Pravilnika o radu tuženika prema kojoj odredbi bi poslovno i osobno uvjetovani otkaz bio dopušten samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima ili ako poslodavac ne može školovati ili osposobiti radnika za rad na nekim drugim poslovima), tada je tužitelj sukladno čl. 219. st. 1. ZPP-a bio dužan dostaviti Pravilnik o radu tuženika, a što međutim u tijeku postupka koji je prethodio reviziji nije učinjeno.

 

 

 

              Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.