- 1 -              Rev 3712/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3712/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice K. Č. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica S. G., odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ž. p. d.o.o., Z., protiv tuženika W. d.o.o. (prije L. d.o.o.) Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik T. V., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-474/18-2 od 11. rujna 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-893/17-18 od 23. veljače 2018., u sjednici održanoj 9. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

1.       Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I.              Nalaže se tuženiku L. d.o.o., Z., OIB: ..., platiti tužiteljici K. Č., Z., OIB: ..., iznos od 354.640,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućim na iznos od:

 

-              15.616,03              kn od 5. ožujka 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. travnja 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. svibnja 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. lipnja 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. srpnja 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. kolovoza 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. rujna 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. listopada 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. studenoga 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. prosinca 2016., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. siječnja 2017., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. veljače 2017., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. ožujka 2017., do isplate,

-              23.835,00              kn od 5. travnja 2017., do isplate,

-              3.972,50              kn od 5. svibnja 2017., do isplate,

-              11.361,70              kn od 5. svibnja 2017., do isplate,

-              13.835,00              kn od 6. lipnja 2017., do isplate, u roku 8 dana

 

II.              Ne postoji tuženikova tražbina istaknuta radi prebijanja u parnici u iznosu od 17.677,62 kn.

 

III.              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 25.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počevši od 23. veljače 2018. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.“

 

Presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

„I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-893/17-18 od 23. veljače 2018. u točki I. izreke (izuzev zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na iznos od 354.640,23 kn) i u točki II. i III. izreke.

 

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačava se navedena presuda u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo plaćanje zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na iznos od 354.640,23 kn i sudi:

 

Odbija se zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržan u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na iznos od 354.640,23 kn.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

 

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske odluke, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode predlažući da se revizija odbije kao neosnovana i da joj se dosude troškovi za odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u obrazloženju presude i stanja spisa. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.

 

Neosnovano tuženik tvrdi da je u postupku pred sudom drugog stupnja počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP. Prihvaćanjem ocjene dokaza koju je izveo sud prvog stupnja, sud drugog stupnja nije počinio navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na rezultatima cjelokupnog postupka.

 

Ovdje treba napomenuti da tuženik u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drukčije činjenične zaključke od zaključaka suda drugog stupnja iznesenih u obrazloženju pobijane odluke, međutim, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje činjenične navode iznesene u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 354.640,23 kuna s osnova naknade plaće u razdoblju od 11. veljače 2016. do 6. travnja 2017., koju bi ostvarila da nije bilo nezakonitog prestanka radnog odnosa.

 

U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da su stranke sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. studenoga 2013. za radno mjesto Voditelj ureda,

 

- da je tužiteljica na temelju odluke o otkazu ugovora o radu od 8. prosinca 2015. bila odjavljena u razdoblju od 11. veljače 2016. do 6. travnja 2017.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-158/16 od 28. listopada 2016. odluka o otkazu utvrđena nedopuštenom i tužiteljica vraćena na rad na radno mjesto Voditelj ureda,

 

- da je odredbom članka 1. stavak 2. ugovora o radu ugovoreno da će tužiteljica obavljati poslove organizacije rada djelatnika u uredu, kadrovske poslove, podršku i organizaciju poslovne suradnje sa velikim trgovačkim partnerima, komunikaciju sa klijentima, rješavanje reklamacija, unos podataka, knjiženja, korespondenciju i sve ostale poslove koji su internim propisima poslodavca stavljeni u djelokrug rada tog radnog mjesta, provoditi strategiju i ostvarivati ciljeve određene od strane poslodavca, redovito podnositi izvještaje upravi poslodavca o radnjama iz njegovog područja, maksimalno uključivati osobe kojima je nadređena u radni proces poslodavca, brinuti se o njihovom stručnom napredovanju i stimulirati inicijativu i pozitivan odnos prema radu,

 

- da je odredbom članka 1. stavak 3. ugovora o radu ugovoreno da će tužiteljica, pored poslova iz stavka 2. članka 1. ugovora, obavljati i druge poslove prema nalogu poslodavca, koji s obzirom na organizaciju rada, interna pravila i upute poslodavca, pravila i standarde struke pripadaju u djelokrug njezinog radnog mjesta, kao i one poslove koje joj povjeri uprava poslodavca, te poduzimati sve potrebne radnje u skladu sa Odlukom o davanju prokure,

 

- da je odredbom članka 3. stavak 1. ugovora o radu ugovoreno da tužiteljici za obavljanje poslova radnog mjesta Voditelja ureda iz članka 1. ugovora o radu pripada pravo na plaću u bruto iznosu od 23.835,00 kuna,

 

- da je tužiteljici opozvana prokura Odlukom od 6. listopada 2015., te da tužiteljica više nije mogla obnašati tu funkciju, ali je sukladno ugovoru o radu i dalje bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu Voditelj ureda.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu, nižestupanjski sudovi su zaključili da tužiteljici pripada naknada plaće u visini određenoj odredbom članka 3. stavak 1. ugovora o radu, odnosno u bruto iznosu od 23.835,00 kuna. S obzirom da iz ugovora o radu ne proizlazi da su razdvojeni poslovi voditelja ureda od poslova prokuriste u smislu visine plaće (niti bilo kojeg drugog prava tužiteljice iz radnog odnosa) i da bi tužiteljičini poslovi koje je obavljala kao prokuristica bili na drugačiji način vrednovani u odnosu na poslove koje obavlja kao voditelj ureda, sudovi zaključuju da je zahtjev tužiteljice osnovan.

 

Pravno shvaćanje suda drugog stupnja je pravilno.

 

Predmet spora valja razriješiti primjenom odredbi Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 - dalje: ZR) koji se ovdje primjenjuje obzirom da je bio na snazi u razdoblju za koje tužiteljica zahtjeva isplatu naknade plaće, i to odredbi članka 95., prema kojoj: (stavak 1.) „Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće.“, (stavak 3.) „Radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran.“, (stavak 5.) „Ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca.“.

 

Sukladno prethodno navedenim odredbama ZR poslodavac je dužan radniku kojemu je rad prekinut njegovom krivnjom omogućiti položaj kojeg bi imao da mu svojstvo radnika nije niti prestalo, a time i ostvarenje prava na naknadu plaće koju bi ostvario da nije bilo nezakonitog prekida radnog odnosa.

 

Valja pritom imati na umu da se radni odnos zasniva ugovorom o radu (članak 10. stavak 1. ZR), pa obzirom da je ugovor osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa, prava tužiteljice treba sagledati kroz ugovor o radu kojeg je sklopila s tuženikom. Predmetom toga ugovora bila je prema odredbama članka 7. stavak 1. i članka 15. stavak 1. ZR, i plaća koju je tužiteljici trebao davati tuženik (poslodavac).

 

U konkretnom slučaju ugovorom o radu (članak 3. stavak 1.) je ugovoreno da tužiteljici za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja ureda pripada pravo na plaću u bruto iznosu od 23.835,00 kuna. Prema ugovoru o radu poslovi prokure spadali su u opis poslova tog radnog mjesta (članak 1. stavak 3.). Plaća tužiteljice ugovorena je obzirom na poslove radnog mjesta na kojem je tužiteljica zaposlena, stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljici pripada pravo na naknadu plaće za radno mjesto voditelja ureda, a sukladno visini utvrđenoj člankom 3. stavak 1. ugovora o radu.

 

Suprotno revizijskim navodima, iz ugovora o radu ne proizlazi da bi tužiteljičini poslovi koje je obavljala kao prokuristica bili na drugačiji način vrednovani u odnosu na poslove koje je obavljala kao voditeljica ureda.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom članka 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci (točka I. izreke).

 

Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi za odgovor na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. ZPP, točka II. izreke).

 

Zagreb, 9. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.