Broj: Rev 460/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga kao članova vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o reviziji predlagateljice protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-5728/08 od 23. siječnja 2009., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Trogiru broj Z-3633/08 od 17. rujna 2008., u sjednici održanoj 16. lipnja 2010.,

r i j e š i o   j e

              Revizija se prihvaća te se ukidaju nižestupanjska rješenja – rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-5728/08 od 23. siječnja 2009. i rješenje Općinskog suda u Trogiru broj Z-3633/08 od 17. rujna 2008. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

              Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba predlagateljice te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen prijedlog za uknjižbu zemljišnih čestica 14316, 14317, 14336 i 14337 iz zk. uloška 144 k.o. M. na ime predlagateljice Republike Hrvatske uz istodobno brisanje općenarodne imovine.

              Protiv tog rješenja predlagateljica je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), ističući da u odnosu na pitanje predmnjeve stjecanja prava vlasništva Republike Hrvatske na zemljišnim česticama upisanim u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina, odnosno kao društveno vlasništvo bez upisanog nositelja prava korištenja, na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZV) i uvjeta za upis vlasništva u zemljište knjige, o čijem rješenju ovisi odluka u ovom predmetu, postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (Županijskih sudova u Zagrebu, Dubrovniku i Splitu) i da stoga ovaj sud treba zauzeti shvaćanje o tom materijalnopravnom pitanju kako bi se osigurala jedinstvena primjena zakona i ravnopravnosti građana.

              U reviziji se predlaže da revizija bude prihvaćena i da pobijano rješenje bude preinačeno na način da se dopusti upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim nekretninama.

              Revizija je osnovana.

              Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i da stoga postoje uvjeti za meritorno odlučivanje o reviziji.

              Prijedlog predlagateljice kojim se traži upis prava vlasništva Republike Hrvatske na predmetnim zemljišnoknjižnim česticama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina, a za koje se u prijedlogu navodi da su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju zakona i to odredbe čl. 362. st. 3. ZV, prvostupanjski sud je odbacio kao neuredan pozivom na odredbu čl. 109. st. 6. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 100/07 – dalje: ZZK) navodeći da nije priložena isprava iz koje bi bilo vidljivo jesu li predmetne nekretnine doista vlasništvo Republike Hrvatske.

              Drugostupanjski sud je prihvatio žalbenu tvrdnju predlagateljice da nisu postojali uvjeti za odbacivanje prijedloga, no žalbu je odbio kao neosnovanu navodeći da je stupanjem na snagu ZV prestao važiti Zakon o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 48/88, 16/90 i 53/90 – dalje: ZGZ) kojim je bilo određeno da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području zemljište nalazi, da s obzirom na odredbu čl. 388. st. 2. ZV predmnjeva iz čl. 362. st. 3. toga Zakona nije anulirala navedenu odredbu ZGZ i da se stoga Republika Hrvatska ne može pozivati na stjecanje vlasništva na temelju zakona u odnosu na one nekretnine kojima su prema predmnjevi iz propisa koji su važili prije stupanja na snagu ZV upravljale druge pravne osnove, a to da znači da predlagateljica upisa koja se poziva na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV treba pružiti dokaz da je riječ o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi neko drugi već nije stekao pravo vlasništva te da ne dostavljanje takvog dokaza upućuje na neosnovanost, a ne na nepotpunost prijedloga za uknjižbu, pa da je o podnesenom prijedlogu sud trebao meritorno odlučiti, ali da „procesnopravna odluka zemljišnoknjižnog suda je po svojim pravnim učincima identična meritornoj odluci upravo stoga što rješenje o odbacivanju, kao i ono o odbijanju prijedloga ne stječe značaj „res judicata“ koji bi bio zaprekom podnošenja novog prijedloga.“

              Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se Republika Hrvatska ne može pozivati na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV o stjecanju vlasništva neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu kojim su upravljale općine na temelju ZGZ, ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

              Odredbom čl. 362. ZV propisano je:

              „Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 1.).

              Smatra se da je osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takva zemljišta, vlasnik toga zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati (st. 2.).

              Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenoga vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovoga članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati (st. 3.).

              Što je u st. 1-3. ovoga članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu (st. 4.).“

              Dakle, prema odredbi st. 2. navedenog članka, u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu djeluje oboriva predmnjeva da je vlasnik toga zemljišta osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja, pa suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda u slučaju kada je u zemljišnoj knjizi nositelj prava korištenja građevinskog zemljišta nije upisan, Republika Hrvatska, koja se prema odredbi st. 3. toga članka smatra vlasnicom takvog zemljišta, ne treba „pružiti dokaz da se radi o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi drugi već nije stekao pravo vlasništva“.

              Osim toga, okolnost da su, sukladno odredbi čl. 9. ZGZ, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV, građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljale općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i zakona nisu upravljale druge društvenopolitičke zajednice ili druge društvenopravne osobe, ne daje osnovu za zaključak da su na temelju te odredbe općine stekle pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta koje se stupanjem na snagu ZV pretvorilo u pravo vlasništva.

              Naime, prema ocjeni ovoga suda pravo upravljanja koje imaju općine u skladu s odredbom čl. 9. ZGZ nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva.

              To stoga što ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koja izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (npr. čl. 4.a ZGZ) pa je razvidno da se tim pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu.

              Budući da u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava korištenja predmetnog zemljišta, a pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ ne može se poistovjetiti s pravom korištenja iz čl. 362. st. 2. ZV, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za upis spornog prava vlasništva ocijenio neosnovanim.

              S obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsko rješenje kojim je prijedlog za uknjižbu odbačen kao neuredan, ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih rješenja jer je odbacivanjem prijedloga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, koje se može otkloniti samo ukidanjem rješenja, već je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjska rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U Zagrebu, 16. lipnja 2010.