Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Marina
Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Željka
Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) K. B. iz P., P. ulica
17, OIB:………. 2) A. V. iz P., P. ulica 17, OIB:………, 3)
Z. B. iz P., P. ulica 17, OIB:………. i 4) V. B. iz P.,
B. 33, OIB:………., koje zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u
P., R. 9, protiv tuženice R. H., OIB:……….., koju zastupa
Općinsko državno odvjetništvo u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete,
odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni
broj Pu Pn-385/2016-38 od 5. srpnja 2019., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. i potvrđuje presuda
Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu Pn-385/2016-28 od 5. srpnja 2019. - u toč. I. 1.
izreke te - u toč. I. 2. izreke.

2. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) K. B., 2) A.
V., 3) Z. B. i 4) V. B. i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda
u Puli-Pola, poslovni broj Pu Pn-385/2016-28 od 5. srpnja 2019.

- u toč. II. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prvotužiteljice K. B.
odbijen kao neosnovan preko iznosa od 307.051,90 kn do iznosa od 558.043,75 kn tj. za iznos
od 250.991,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom,

- u toč. III. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev drugotužiteljice A. V. odbijen
kao neosnovan preko iznosa od 91.600,00 kn do iznosa od 203.000,00 kn tj. za iznos od

111.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom,

- u toč. IV. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev trećetužitelja Z. B.
odbijen kao neosnovan preko iznosa od 91.600,00 kn do iznosa od 203.000,00 kn tj. za iznos
od 111.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom,

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 2

- u toč. V. izreke u dijelu kojim je tužbeni zahtjev četvrtotužitelja V. B.
odbijen kao neosnovan preko iznosa od 91.600,00 kn do iznosa od 203.000,00 kn tj. za iznos
od 111.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu Pn- 385/2016-28 od 5. srpnja 2019. i to :

- u toč. II. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže prvotužiteljici K.
B. pored već dosuđenog iznosa na ime neimovinske štete od 110.000,00 kn isplatiti i
daljnji iznos od 154.000,00 kn (ukupno iznos od 264.000,00 kn) sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa
do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. II. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže prvotužiteljici K.
B. pored već dosuđenog iznosa na ime imovinske štete od 26.907,44 kn isplatiti i daljnji
iznos od 16.144,46 kn (ukupno iznos od 43.051,90 kn) sa zakonskom zateznom kamatom na
iznos od 1.613,96 kn od dana 27. studenog 2015. pa do isplate te na iznos od 14.530,50 kn od

21. svibnja 2019. pa do ispate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. III. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže da drugotužiteljici
A. V. pored već dosuđenog iznosa na ime neimovinske štete od 37.500,00 kn isplatiti i
daljnji iznos od 52.500,00 kn (ukupno iznos od 90.000,00 kn) sa zakonskom zateznom
kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa
do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. III. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže drugotužiteljici A.
Vrščaj pored već dosuđenog iznosa na ime imovinske štete od 1.000,00 kn isplatiti i daljnji
iznos od 600,00 kn (ukupno iznos od 1.600,00 kn) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom
tekućom od 21. svibnja 2019. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. IV. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže da trećetužitelju
Z. B. pored već dosuđenog iznosa na ime neimovinske štete od 37.500,00 kn
isplatiti i daljnji iznos od 52.500,00 kn (ukupno iznos od 90.000,00 kn) sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja

2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 3

trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. IV. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže da trećetužitelju
Z. B. pored već dosuđenog iznosa na ime imovinske štete od 1.000,00 kn isplatiti i
daljnji iznos od 600,00 kn (ukupno iznos od 1.600,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom
tekućom od 21. svibnja 2019. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. V. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže da četvrtotužitelju
V. B. pored već dosuđenog iznosa na ime neimovinske štete od 37.500,00 kn
isplatiti i daljnji iznos od 52.500,00 kn (ukupno iznos od 90.000,00 kn) zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja

2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. V. izreke tako da se tuženici Republici Hrvatskoj nalaže da četvrtotužitelju
V. B. pored već dosuđenog iznosa na ime imovinske štete od 1.000,00 kn isplatiti i
daljnji iznos od 600,00 kn (ukupno iznos od 1.600,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom
tekućom od 21. svibnja 2019. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana,

- u toč. VI. izreke (odluka o troškovima postupka) tako da se nalaže se tuženici
Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 251.485,00 kn zajedno
sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2019. pa do isplate prema stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita
odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate
za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku
od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija
kao neosnovan.

4. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljima trošak žalbenog
postupka u iznosu od 23.725,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu za više
zatražen iznos zahtjev odbija kao neosnovan.

5. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tuženice.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je:

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 4

"I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev I-IV-tužitelja koji glasi:

„1. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljima naknadi neimovinsku štetu
zbog smrti B. B., i to:

Tužiteljici K. B. iz P., B. 33, OIB:………, iznos od

110.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja
zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje,
za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tužiteljici A. V. iz P., B. 33, OIB:………, iznos od 37.500,00
kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za
mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tuženiku Z. B. iz P., B. 33, OIB:….. , iznos od

37.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja
zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje,
za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tužitelju V. B. iz P., B. 33, OIB:….., iznos od

37.500,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja
zahtjeva za mirno rješenje spora 3. svibnja 2016. pa do isplate prema stopi koja se određuje,
za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužiteljima naknadi imovinsku štetu i to:

Tužiteljici K. B. iz P., B. 33, OIB: ……, u iznosu od

26.907,44 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na iznos od 2.689,94
kuna od dana 27. studenog 2015. pa do isplate te na iznos od 24.217,50 kuna od 21. svibnja

2019. pa do ispate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tužiteljici A. V. iz P., B. 33, OIB: …….., u iznosu od

1.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2019. pa do
isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 5

trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tužitelju Z. B. iz P., B. 33, OIB: ……., u iznosu od

1.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2019. pa do
isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Tužitelju V. B. iz P., B. 33, OIB: …….., u iznosu od

1.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2019. pa do
isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana“.

II. U preostalomu dijelu, u visini od 421.136,31 kune te u dijelu u kojemu je zatraženo
plaćanje zakonske zatezne kamate za razdoblje dulje od presuđenog, tužbeni zahtjev
prvotužiteljice K. B. odbija se.

III. U preostalomu dijelu, u visini od 167.000,00 kuna te u dijelu u kojemu je
zatraženo plaćanje zakonske zatezne kamate za razdoblje dulje od presuđenog, tužbeni
zahtjev drugotužiteljice A. V. odbija se.

IV. U preostalomu dijelu, u visini od 167.000,00 kuna te u dijelu u kojemu je
zatraženo plaćanje zakonske zatezne kamate za razdoblje dulje od presuđenog, tužbeni
zahtjev trećetužitelja Z. B. odbija se.

V. U preostalomu dijelu, u visini od 167.000,00 kuna te u dijelu u kojemu je zatraženo
plaćanje zakonske zatezne kamate za razdoblje dulje od presuđenog, tužbeni zahtjev
četvrtotužitelja V. B. odbija se.

VI. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak."

Protiv citirane presude u dijelu pod toč. II., III., IV., V. i IV. izreke, žalbu su izjavili
tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o
parničnom postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene
materijalnog prava i pogrešne odluke o troškovima postupka. Navedena bitna povreda
postupka očituje se u tome jer iznosi koje je sud dosudio tužiteljima 2) - 4) i one koje je odbio
u izreci pobijane presude ne odgovaraju računu iz obrazloženja odluke. Naime, istima je
dosuđeno na ime neimovinske štete iznos od 37.500,00 kn, a na ime imovinske štete 1.000,00
kn svakome. U točkama III., IV. i V. izreke odbijen je zahtjev tužitelja sa iznosom od

167.000,00 kn (svakog od njih), a u obrazloženju presude pak navodi da je svakome od
tužitelja priznao iznos od 75.000,00 kn na ime imovinske štete i 2.000,00 kn na ime
neimovinske štete, sve umanjeno za doprinos pok. B. B. od 50 %. Stoga, iznosi iz
obrazloženja ne odgovaraju iznosima iz izreke presude, obzirom proizlazi da su isti tužitelji
podnijeli tužbeni zahtjev na iznos od ukupno 203.000,00 kn svaki, pa kada se oduzme

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 6

dosuđeni iznos razlika ne odgovara iznosu iz odbijajućeg dijela presude što dovodi do toga da
izreka ne odgovara razlozima navedenim u obrazloženju. Također, sud u pobijanoj odluci nije
odlučio o svim (preostalim) dokaznim prijedlozima tužitelja pa tako nije ni obrazložio zašto ih
ne prihvaća. Upravo radi neprovođenja svih dokaza činjenično je stanje nepotpuno utvrđeno
radi čega je sud pogrešno zaključio da bi doprinos pok. B. B. bio 50%, kao i što je
sud primjenjujući Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane
naknade nematerijalne štete (dalje Orijentacijski kriteriji) na pogrešan način odlučio o visini
štete bez da je saslušao tužitelje koji tu naknadu i potražuju. Nije odlučio o prijedlogu da se
pribavi podatak od Z. u P. da li je nakon štetnog događaja promijenjen materijal kojim
je obložena tzv. gumenjara i koji je materijal potom stavljen, da li je isti kao i ranije ili je
promijenjen na nezapaljivi, nije saslušao ni 2) ni 4) tužitelja već samo tužiteljicu pod 1), nije
proveo predloženo psihijatrijsko vještačenje svakog od tužitelja pa prema ocjeni žalitelja nije
mogao ni pravilno odlučiti o visini štete koja im pripada. Prema stavu tužitelja prvostupanjski
sud je pogrešno zaključio da je za svoju smrt odgovoran i pok. B. B. i to u udjelu od
50% obzirom da je nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Odgovornost tuženice sud obrazlaže
na način da su utvrđena dva propusta od strane tuženice, međutim uz iste propust tuženice da
se sastoji i u tome što je izvršen pregled sada pok. B. B. od strane doktora opće
prakse, a ne psihijatra radi čega da je došlo do propusta u ocjeni njegovog psihičkog stanja
kao jednog od odlučnih razloga za mogućnost smještanja u takozvanu "gumenjaru". Žalitelji
se pozivaju na iskaz doktora P. G., podatke zdravstvenog kartona zatvorenika te
medicinsku dokumentaciju odnosno zapisnik o izvanrednom inspekcijskom nadzoru
Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav od 16. i 17. studenoga 2015., podatke sadržane u
obavijesti koje je djelatnicima policije dao pravosudni policajac I. O. te zatvorenici
M. M., N. N. i A. M.. Kad se uzme u obzir okolnosti iz navedene
dokumentacije odnosno iskaza imenovanog doktora koje sud prvog stupnja nije uzeo u obzir,
kako prilikom ocjenjivanja propusta Z. u P., tako i prilikom utvrđivanja doprinosa,
jasno je da je postojala opasnost da B. B. iz revolta, obzirom je i sam pravosudnoj
policiji rekao da će si nauditi ako ga premjeste u drugu ćeliju, nešto učiniti. Unatoč
navedenom doktor opće prakse utvrdio je da B. B. nije u životnoj opasnosti, a za suicid
je u svom iskazu rekao da je to sigurnosni, a ne medicinski problem. Prostorija bez opasnih
stvari je bila obložena zapaljivim materijalom, a istovremeno je obloga bila potrgana što je još
dodatno olakšavalo njezino zapaljivanje. Da je obloga prostorije bila cijela, neoštećena teže bi
se zapalila, a da je bila od nezapaljivog materijala ne bi se uopće mogla zapaliti. Imajući u
vidu navedene činjenice zaključak od 50% doprinosa pok. B. B. svojoj smrti nije
pravilan niti zakonit. Sud u obrazloženju ne navodi razloge niti obrazlaže svoj zaključak o
suodgovornosti u tako velikom postotku od 50%. Propust koji je doveo do toga da B.
B. unese upaljač mogao se nadoknaditi pravilnim postupanjem i vršenjem video nadzora,
međutim i tu je došlo do propusta te je dopušteno da isti iz revolta kod vrata zapalio oblogu i
pritom konstantno gledao u kameru očekujući da će netko doći, izgorio i ugušio se ugljikovim
monoksidom. U pogledu visine neimovinske štete koju su pretrpjeli tužitelji ponaosob ističe
se kako prepisivanje iznosa iz Orijentacijskih kriterija ne može predstavljati stvarni iznos
naknade neimovinske štete koju su tužitelji pretrpjeli. Ukazuje se na sadržaj odredbe čl. 1100.
st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima. Sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaz
prvotužiteljice obzirom se nije osvrnuo na dio iskaza kojim pokazuje na psihičke probleme
koje trpi njezin sin trećetužitelj, kao i na drastičnu promjenu u ponašanju tužitelja pod 4).
Ukoliko bi se prihvatila odluka suda da nije potrebno psihijatrijsko vještačenje onda žalitelji
ukazuju da je svakako trebalo dovesti dokaz njihovim saslušanjem. Imajući u vidu međusobnu

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 7

povezanost žalitelja s pok. B. B., kao i mjesto i način na koje je došlo do te smrti
i njihovog razdvajanja proizlazi da tužiteljima pripada upravo onaj iznos koji potražuju
svojim tužbenim zahtjevom. Odluka o troškovima postupka također je po ocjeni žalitelja
nepravilna s obzirom da je tuženica tijekom cijelog postupka osporavala osnovanost osnove
tužbenog zahtjeva tako da unatoč činjenici kvantitativnog uspjeha tuženice sve radnje u
postupku su vođene upravo radi utvrđivanja osnovanosti osnove, a ne visine tako da je
nepravilan zaključak suda da svaka stranaka snosi svoj trošak. Također žalitelji ukazuju da im
je povrijeđeno i ustavno pravo na pravično suđenje ne provođenjem dokaza saslušanjem svih
tužitelja, zatim pravo na obiteljski život sa svojim sinom/bratom (čl. 3. Europske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), a pokojnom B. B. pravo na zabranu
mučenja (čl. 3. iste Konvencije) odnosno pravo na sigurnost (čl. 5. Konvencije). Slijedom
navedenog predlaže se ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i vratiti na
ponovno odlučivanje odnosno podredno preinačiti na način da je tuženica jedina odgovorna
za smrt pok. B. B. te tužiteljima dosudi zatraženi iznos na ime neimovinske štete.

U dopuni žalbe tužitelji ističu da okolnosti u kojima je došlo do izdvajanja pok.
B. B. u tzv. gumenjaru pokazuju da se radilo o okolnostima predvidive opasnosti da
će isti poduzeti neku radnju kojom će prisiliti djelatnike pravosudne policije da odustanu od
njegovog izdvajanja od njegovoj izdvajanja u tzv. gumenjaru. To je razvidno iz sadržaja
službenih bilješki o obavijestima koje su dali zatvorenici iz ćelije koje sud uopće nije ispitao
(A. M., M. M. i N. N.). U okviru zatvorskog sustava službenici
tuženice osiguravaju izvršavanje kazne zatvora nad osobama koje su visoko tenzionirane zbog
same činjenice da su lišene slobode protivno svojoj volji, a voljom nekog od tijela tuženice.
Upućuje na iskaz liječnika P. G. posebno u dijelu u kojem je ovaj iskazao kako
smatra da je dobro da sada Zatvor ima zaključen ugovor o djelu s liječnikom psihijatrom, što
nije bio slučaj u vrijeme događaja. Ističe kako nije postojala adekvatna komunikacija između
službenika tuženice i zatvorskog liječnika, a niti potreban stupanj opreza u odnosu na
okolnosti predvidive opasnosti da će sada pok. B. B. pokušati poduzeti neku radnju
koja bi bila dovela do zaustavljanja njegova izdvajanja u tzv. gumenjaru. Okolnost i brojnost
propusta ukazuje na isključivu odgovornost tuženice, a ne na podijeljenu odgovornost o kojoj
sud prvog stupnja zaključuje.

Na žalbe nije odgovoreno.

Protiv iste presude u dijelu pod toč. I. i VI. izreke žalbu je izjavila tuženica zbog bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom
postupku, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene
materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Tuženica smatra pogrešnim i nepravilnim
stav prvostupanjskog suda u povodu suodgovornosti za nastanak predmetnog događaja od 50
%. Poziva se na čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave te ističe kako je prilikom ocjene
odgovornosti bitno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i
nepravilnog rada tijela državne uprave tj. da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. Radnju koja
je dovela do smrtne posljedice poduzeo je na temelju vlastite odluke B. B. iako je znao
da se radi o zatvorenoj i zaključanoj prostoriji bez prozora i bez mogućnosti dobrovoljnog
napuštanja iste te iako je znao i morao znati da će uslijed toga doći do njezinog zapaljenja,
upaljač, sam po sebi bez izričite volje da se na opisani način upotrijebi ne bi doveo do smrtne
posljedice zatvorenika. Dakle, uzrok zapaljenja je paljenje obloge tzv. gumenjare od strane
pok. B. B., a ne radnja pravosudnih djelatnika ili djelovanja treće osobe prema

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 8

zatvoreniku B. B.. Uzrok zapaljenja nije niti posljedica same prostorije kao takve
odnosno uzrok ne proizlazi iz njezinih svojstava ili dotrajalosti. Da pok. nije samostalno
poduzeo opisanu radnju nikada ne bi nastala predmetna šteta. Tuženica ne može biti
odgovorna za štetu uslijed postupanja pok. B. B. i to za vlastiti život i zdravlje, a
koje bi ponašanje samo po sebi bilo i protupravno. Oštećenik je kao odrasla osoba imao
mogućnosti procijeniti sve potencijalne opasnosti, pa tako i predvidjeti posljedicu vlastite
radnje. Morao je i mogao znati da će paljenjem upaljača, s obzirom na svojstva prostorije u
kojoj se nalazi doći do zapaljenja. Propušta zaključiti da nema odgovornosti tuženice za štetu
jer nema uzročne veze između radnje djelatnika tuženice i štetne posljedice već je neposredna
radnja zatvorenika prouzročila štetnu posljedicu. U postupanju tuženice nema niti štetne
radnje niti protupravnosti. Tuženica se poziva na sadržaj odluke Vrhovnog suda Republike
Hrvatske Rev-2409/12 od 2. listopada 2013. prema kojem "pri ocjeni uzročno-posljedične
veze valja imati na umu da pravno odlučan i relevantan uzrok štete je onaj štetni događaj
čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta." Smatra da je tuženica za vrijeme
izdržavanja kazne zatvora B. B. u cijelosti zajamčila i osigurala sva ustavna i
zakonska prava zatvorenika na život i zdravlje te da je ta prava i imao, dok si dragovoljno i
vlastitom radnjom nije ugrozio i oduzeo vlastiti život. Ukoliko sud ne prihvati stav tuženice
da se radi o isključivoj odgovornosti oštećenika podredno smatra da je, cijeneći sve okolnosti
specifičnog događaja, doprinos oštećenika eventualno cca 70 %. Predlaže uvažiti žalbu i
ukinuti prvostupanjsku presudu te vratiti predmet na ponovni postupak odnosno podredno
preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u dosuđujućem dijelu uz
naknadu troška parničnog postupka tuženici.

U odgovoru na žalbu tuženice tužitelji ističu kako su žalbeni navodi paušalni te da su
se isti protezali tijekom čitavog postupka te istu osporavaju ujedno popisujući trošak sastava
odgovora na žalbu.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok žalba tuženice nije osnovana.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud pri donošenju odluke u
dijelu pod toč. II., III., IV. i V. izreke nije počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 220. Zakona o parničnom postupku ("Narodne
novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.; dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje na
temelju čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
("Narodne novine", broj 70/19.) na koju sadržajno ukazuje žalba tužitelja tvrdnjom da nije
odlučeno o svim dokaznim prijedlozima tužitelja. Naime, odredbom čl. 220. st. 1. ZPP
određeno je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke te da
sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica
(st. 2.). I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja provedenim dokazima, a o
kojima će niže biti riječi, utvrdio je sve relevantne činjenice i predmet raspravio tako da se
može donijeti odluka radi čega žalbeni navodi izneseni u pogledu ne izvođenja svih
predloženih dokaza ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude u navedenom
pobijanom dijelu.

Nadalje, tužitelji u žalbi tvrdnjom da sud prvog stupnja nije obrazloženo zašto ne
prihvaća pojedine dokazne prijedloge ukazuju da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 292. st. 4. ZPP, a ocjenjujući taj
žalbeni navod ovaj drugostupanjski sud nalazi da sud prvog stupnja nije počinio navedenu

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 9

povredu budući da je na ročištu održanom dana 21. svibnja 2019. rješenjem odlučio da se
daljnji dokazi neće provoditi (l.s. 286) iz razloga što je našao da je činjenično stanje dovoljno
utvrđeno za donošenje odluke, dakle postupio je u skladu s čl. 292. st. 4. ZPP kojim je
određeno da predložene dokaze koje ne smatra važnim za odluku sud će odbiti i u rješenju
naznačiti razlog odbijanja.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pri donošenju presude nije
počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11 ZPP na koju u
žalbi ukazuju tužitelji i tuženica budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi
sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i
nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u
razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i
samih tih isprava ili zapisnika.

Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud
pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu štete radi pretrpljene
neimovinske štete - duševnih boli zbog smrti bliskog srodnika odnosno djeteta i brata te
pretrpljene imovinske štete - u vidu naknade za pogrebne troškove, troškove grobnog mjesta i
izgradnje nadgrobnog spomenika te žalobne odjeće.

Prvostupanjski sud je pobijanom presudom djelomično prihvatio tužbeni zahtjev
tužitelja i obvezao tuženicu da im naknadi neimovinsku štetu zbog smrti B. B. te
također imovinsku štetu sve kako je to precizirano u izreci prvostupanjske presude pod toč.
I.1. i 2., odnosno djelomično zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan u toč. II.,III., IV. i V.
izreke. Prvostupanjski sud odluku temelji na utvrđenju da je postojao nepravilan rad
djelatnika tuženičine ustanove – Z. u P.-P. (dalje: Zatvor), kao i uzročno posljedična
veza između takvog rada odnosno propusta i nastale štete-smrti zatvorenika B. B..
Kao neosnovan nalazi prigovor neopstojnosti odgovornosti tuženice već zbog same činjenice
da je radnju koja je dovela do smrti B. B. poduzeo on sam jer da su pravosudni
policajci Zatvora u konkretnomu slučaju postupili kako je trebalo, ne bi niti došlo do nastupa
predmetnog štetnog događaja, odnosno posljedice istoga su se mogle izbjeći i otkloniti (tako i
VsRH Rev-60/2014 od 3. srpnja 2018.). No, uzimljući u obzir da je po redovnom tijeku stvari
upravo sada pok. B. B. svojim postupkom stvorio štetnu posljedicu da je jasna i
nedvojbena (i) njegova suodgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja (50%).
Primjenom odredbe čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 150/11.
i 12/13.; dalje ZSDU) te primjenom odredbi čl. 1101. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima
("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO), zatim odredbe čl. 1093.
st. 1. ZOO te Orijentacijskih kriterija sud prvog stupnja dosudio je tužiteljima naknadu
neimovinske štete, odnosno dosudio naknadu imovinske štete, a sve kako je to uvodno
izneseno s time što je dosuđena naknada umanjena za 50 % s obzirom na stav
prvostupanjskog suda o suodgovornosti pokojnog B. B. za nastanak predmetnog
štetnog događaja.

U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 10

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj IkI-264/15-4 od 3.
kolovoza 2015. B. B. upućen na izdržavanje kazne zatvora u navedeni Zatvor u
trajanju od osam mjeseci u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom
zatvoru računajući od 20. travnja 2015.,

- da je dana 16. studenog 2015. oko 14.30 sati u Zatvoru zatvorenik B. B.
smješten u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari, tzv. gumenjaru te da je on
tijekom boravka u toj prostoriji, u 15.34 sati iz desnog džepa donjeg dijela trenerke izvukao
upaljač te otvorenim plamenom sa upaljača zapalio izolacijsku oblogu prostorije načinjenu od
spužve debljine 7 cm presvučene umjetnom kožom, nakon čega se požar brzo proširio cijelom
prostorijom te se dim iz prostorije proširio i na prostor ispred tzv. gumenjare – hodnik u
prizemlju zatvora u koji prostor su došli djelatnici zatvora poradi intervencije povodom
nastalog požara, a koji požar su u konačnici ugasili vatrogasci JVP P. u 16.05 sati, dok je
zatvorenik B. B. preminuo u posebno osiguranoj prostoriji bez opasnih stvari uslijed
otrovanja ugljikovim monoksidom te

- da je rješenjem Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. K-102/17-29, Kov-286/18 od

28. lipnja 2018. u cijelosti potvrđena optužnica ODO-a u Puli-Pola posl. br. K-DO-38/2016
od 24. veljače 2017. protiv djelatnika Zatvora i to R. V., S. J., M.
M., A. M. i D. M., zbog kaznenog djela protiv života i tijela –
prouzročenjem smrti iz nehaja iz čl. 113. Kaznenog zakona.

Međutim, u ovoj fazi postupka ostala je sporna - odgovornost tuženice, zatim - da li je ili nije pok. B. B. pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi bila, te - visina štete.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, a u
vezi s time i izneseni zaključak - da je tuženica odgovorna za naknadu štete tužiteljima zbog
nepravilnog obavljanjem poslova državne uprave tj. ustanove tuženice - Zatvora, kao i
primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 14. ZSDU.

Naime, odredba čl. 14. ZSDU propisuje da štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane
nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika
Hrvatska, pa polazeći prvenstveno od utvrđenja prvostupanjskog postupka u pogledu
nezakonitosti i nepravilnosti u obavljanju poslova Zatvora, ovaj drugostupanjski sud nalazi da
žalbeni navodi tuženice kako nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu prema ZOO
ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu odgovornosti
tuženice.

Nadalje, suprotno žalbenim navodima, da nema odgovornosti tuženice za štetu jer
nema uzročne veze između radnje djelatnika tuženice i štetne posljedice, reći je da je pravilan
zaključak prvostupanjskog suda u pogledu postojanja uzročno posljedične veze između
nepravilnog rada djelatnika tuženice u navedenoj ustanovi odnosno propusta i nastale štete
(smrti zatvorenika B. B.). Naime, žalba tuženice upire na to da nastala šteta nije
neposredna posljedica nezakonitog i nepravilnog rada tijela državne uprave već radnje -
paljenja obloge tzv. gumenjare od strane pok. B. B., a ne pravosudnih djelatnika
tuženice. Međutim, potrebnim se nalazi navesti da tuženica gubi iz vida da je navedenoj radnji
samog zapaljenja prethodio nepravilan rad djelatnika spomenute ustanove koji se ogleda u

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 11

propustu odnosno nečinjenju koje je suprotno uobičajenom i propisanom načinu obavljanja
djelatnosti, a u konkretnom slučaju tu djelatnost čini - temeljita pretraga zatvorenika prije
smještaja istog u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari.

Naime, sukladno čl. 135. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne
novine", broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 76/07., 27/08., 83/09.,
18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.; dalje ZIKZ) prema zatvoreniku se može provesti
posebna mjera održavanja reda i sigurnosti - smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez
opasnih stvari (toč. 4. tog stavka).

Prema čl. 20. Pravilnika o načinu obavljanja poslova odjela osiguranja u kaznionicama
i zatvorima ("Narodne novine", broj 48/09.; dalje Pravilnik) prije smještaja u posebno
osiguranu prostoriju bez opasnih stvari, između ostalog, provodi se temeljita pretraga
zatvorenika.

Postupanje u pogledu pretrage propisano je odredbom čl. 16. Pravilnika prema kojem
pretraga obuhvaća, između ostalog pretragu osoba (zatvorenika), a može biti djelomična koja
obuhvaća uvid u sadržaj odjeće i obuće osobe, a obavlja se na način da službenik pravosudne
policije otvorenih dlanova i jednoličnim pokretom tj. laganim dodirom bez zastoja prelazi po
odjeći koju pretražuje, te pregled obuće. Pretraga osobe može biti i temeljita koju obavljaju
najmanje dva službenika pravosudne policije u zasebnoj prostoriji, bez nazočnosti drugih
osoba, detaljnim pregledom i uvidom u sadržaj odjeće, obuće i stvari osobe koja se pretražuje.

Dakle, prema citiranim odredbama u konkretnom slučaju imala se provesti mjera
detaljnog pregleda u sadržaj zatvorenikove odjeće ovo posebno kada se zna da je isti
prethodno, u sobi, u ruci imao žilete i prijetio samoozljeđivanjem te kada se zna da
zatvorenicima pušaćima nije bilo zabranjeno držanje upaljača niti žileta za vrijeme boravka u
zajedničkoj sobi, a čije držanje u posebno osiguranoj prostoriji bez opasnih stvari, pa i
upaljača, nije dopušteno, tako da je na taj način propušteno utvrditi da je B. B. u
desnom džepu donjeg dijela trenirke imao upaljač te ga zbog tog propusta službenici
pravosudne policije od njega nisu oduzeli.

Prema tome, kada se u skladu sa čl. 135. st. 2. ZIKZ prema zatvoreniku provodi
posebna mjera održavanja reda i sigurnosti - smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez
opasnih stvari pretraga zatvorenika se obavlja u skladu s citiranim člancima Pravilnika, pa ne
postupanje u skladu s istima, a što je u konkretnom bio slučaj, ima za posljedicu postupanje
suprotno zakonu odnosno općem aktu.

Nadalje, osim gornjeg propusta, samoj radnji zapaljenja prethodio je i nepravilan rad
djelatnika spomenute ustanove koji se ogleda u nečinjenju – propustu da postupe na propisani
način obavljati djelatnost pojačanog nazora u smislu osiguranja putem video nadzora posebne
prostorije u kojoj se nalazio zatvorenik B. B..

Navedeno postupanje u pogledu pojačanog nazora propisano je odredbom čl. 136. st.

4. ZIKZ koji propisuje da je pojačani nadzor češće motrenje zatvorenika tijekom obavljanja
dnevnih aktivnosti i noću, i mjera pojačanog nazora ima se izvršavati za vrijeme boravaka
zatvorenika u navedenoj prostoriji.

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 12

Dakle, ne postupanje službenika pravosudne policije na navedeni način ima također za
posljedicu postupanje suprotno zakonu, a koje pravilno postupanje je svakako bilo od značaja
za sigurnost zatvorenika odnosno češćim motrenjem mogla se spriječiti šteta sa smrtnom
posljedicom jer da se postupalo sukladno navedenoj mjeri požar koji je zatvorenik prouzročio
bio bi pravodobno uočen u svezi s čime se potrebnim nalazi navesti da iz spisa predmeta
slijedi da je zatvorenik izvadio upaljač iz hlača i zapalio oblogu prostorije u 15.34 sati, da su
vatrogasci pristigli u 15.46 sati te da je požar ugašen od strane vatrogasaca JVP P. u 16.05
sati.

Prema tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, činjenica što je opisani nepravilan
rad odnosno nezakoniti rad prethodio paljenju obloge tzv. gumenjare odnosno što bi nastala
šteta bila eventualno posredna posljedica rada tijela državne uprave, ne oslobađaju tuženicu
odgovornosti u kojem pravcu su istaknuti žalbeni navodi tuženice ovo posebno kada se uzme
u obzir da je nakon propusta pretrage došlo do propusta u motrenju nakon radnje zapaljenja, a
sve kada se uzme u obzir da je riječ o osobi koja je bila lišena slobode čije zdravlje i život je
tuženica bila dužna zaštiti, pa utoliko ne stoje niti žalbeni navodi tuženice da bi za vrijeme
izdržavanja kazne zatvora u navedenom Zatvoru pok. B. B. u cijelosti zajamčila i
osigurala sva zakonska prava zatvorenika na život i zdravlje.

Dakle, s obzirom na utvrđeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u navedenom se
očituje nepravilno odnosno nezakonito obavljanje poslova državne uprave koje nije bilo u
skladu s odredbom čl. 136. u svezi čl. 135. ZIKZ i Pravilnika.

Međutim, suprotno žalbenim navodima tužitelja, po ocjeni ovog drugostupanjskog
suda, nepravilan odnosno nezakonit rad obavljanjem poslova državne uprave ne sastoji se i u
tome što je izvršen pregled pok. B. B. od strane doktora opće prakse, a ne psihijatra.

Naime, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, pregled zatvorenika izvršen je u
skladu s uobičajenim i propisanim načinom budući da je za zatvorenika B. B. prije
smještaja u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari pribavljena liječnička suglasnost,
odnosno nije postupano nezakonito jer je čl. 135. st. 7. ZIKZ određeno da će upravitelj
pribaviti suglasnost liječnika za izvršavanje ove mjere u roku od šest sati od početka njezina
izvršavanja, a nadzor liječnika obvezan je najmanje jedanput u dvadeset četiri sata. Prema
iskazu liječnika P. G. za B. B. dana je suglasnost za izvršavanje
navedene mjere smještaja jer sam smještaj u istu prostoriju nije dovodio u pitanje njegov
život. Dakle, ocjenjuje se da zatvorenik nije imao takvih zdravstvenih smetnji radi kojih nije
mogao biti smješten u opisanu prostoriju. Naime, da zatvorenik nije protivno odredbama
Pravilnika unio opasnu stvar ne bi sebi mogao nauditi odnosno da nije unio upaljač ne bi
postojala opasnost da B. B. "iz revolta" nešto sebi učini kako to u žalbi i tijekom
postupka tvrde tužitelji, pa se utoliko neosnovanim nalaze žalbeni navodi tužitelja izneseni u
svezi s odgovornošću tuženice u navedenom smislu.

Nadalje, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, nije došlo do nezakonitog i
nepravilnog obavljanja poslova državne uprave time što bi tzv. gumenjara bila obložena
materijalom koji je zapaljiv kako to tvrde tužitelji. Naime, čl. 135. st. 2. ZIKZ predviđa
provođenje prema zatvoreniku posebne mjere održavanja reda i sigurnosti – smještajem u
posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari koji Zakon ne sadrži odredbe koje određuju
način izrade posebno osigurane prostorije niti je to pitanje regulirano općim aktom u kojem

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 13

smislu je iskazivo i svjedok G. T., upravitelj Zatvora iz čijeg iskaza slijedi da je
nakon spornog događaja posebna prostorija izrađena od betona (l.s 200), pa slijedom
iznesenog te s obzirom da većina zatvora u Republici Hrvatskoj koristi tzv. gumene sobe za
provođenje navedene mjere očuvanja reda i sigurnosti to po ocjeni ovog drugostupanjskog
suda žalbeni navodi tužitelja izneseni u svezi s odgovornošću tuženice u navedenom smislu,
nisu osnovani.

Međutim, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda u
pogledu doprinosa pok. B. B. nastanku štete time što da je svojim postupkom stvorio
štetnu posljedicu u stupanju od 50 %, već smatra da je stupanj doprinosa zatvorenika
previsoko utvrđen na što osnovano tužitelji u žalbi upiru te je po stajalištu ovog
drugostupanjskog suda prvostupanjski sud u tom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo
iz čl. 1092. i čl. 1106. ZOO.

Naime, odredbom čl. 1092. ZOO određeno je da oštećenik koji je pridonio da šteta
nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu.
Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potječe od oštećenikove radnje ili propusta, sud će
dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Prema čl. 1106. ZOO odredbe o doprinosu oštećenika vlastitoj šteti i sniženju naknade
koje vrijede za imovinsku štetu na odgovarajući se način primjenjuju i na neimovinsku štetu.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a vodeći računa o svim okolnostima slučaja,
prema zatvoreniku B. B. bila je potrebna vrlo visoka razina sigurnosti na što upućuje
činjenica da je isti u prostorijama MUP-a 20. travnja 2015. pokušao suicid vješanjem
(liječnička dokumentacija l.s. 49-50), zatim činjenica da se učestalo neprilagođeno ponašao
radi čega su se protiv istog vodili stegovni postupci, pa tako kritičnog dana odbio dobrovoljno
otići iz sobe u premještaj te prijetio samoozljeđivanjem (u jednom trenutku u rukama imao
žilete i stavio ih pod vrat kako slijedi iz službene bilješke sastavljene povodom obavijesnog
razgovora sa Igorom Ostovićem, pravosudnim policajcem, l.s.48.). Naime, posebna mjera
održavanja reda i sigurnosti - smještaj u posebno osiguranu prostoriju bez opasnih stvari
provodi se upravo radi zaštite života i zdravlja zatvorenika, odnosno radi sprječavanja
samoozljeđivanja ili ugrožavanja reda i sigurnosti, a u konkretnom slučaju nije primijenjena
mjera sigurnosti koja je bila najnužnije potrebna da se zaštiti zdravlje i život B. B. i
to pretres odjeće i učestalo motrenje putem sustava video nadzora, te se unošenje upaljača u
tzv. gumenjaru ne može staviti na teret zatvoreniku.

Međutim, paljenje obloge prostorije s obzirom na okolnost da je riječ o prostoriji koja
nema prozora već jedino "prirodni ventilacijski otvor" 250 cm od poda (prema izvješću o
utvrđivanju uzroka požara, l.s. 143.) niti ima npr. zvono za uzbunu, po ocjeni ovog
drugostupanjskog suda, predstavlja radnju kojom je B. B. doprinio da nastane štetni
događaj odnosno šteta jer je olako držao da će putem sustava video nadzora biti na vrijeme
uočena vatra u prostoriji u kojoj je boravio. Ipak ista radnja ujedno ne predstavlja radnju
zatvorenika kojom je ovaj htio smrtnu posljedicu jer to ne proizlazi kako iz njegova pismenog
obraćanja braći tako prvenstveno iz njegova ponašanja sa video snimke, pa se utoliko
neutemeljenima nalaze navodi tuženice tijekom prvostupanjskog postupka koje ponavlja i u
žalbi naglašavajući da je i prije spornog događaja B. B. pokušao učiniti suicid.

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 14

Prema tome, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, opisano ponašanje zatvorenika
pok. B. B. ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kao doprinos nastanku štete u omjeru
od 20 %, pa je neosnovana žalbena tvrdnja tužitelja kako pok. B. B. nije doprinio tome
da šteta nastane odnosno žalbena tvrdnja tuženice, čiji se doprinos ocjenjuje u omjeru od 80
%, kada tvrdi da bi pok. B. B. bio isključivo odgovoran za nastanak štete koja je imala
za posljedicu smrt.

Što se tiče visine naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava
osobnosti na duševno zdravlje prvostupanjski sud je utvrdio da primjerena pravična novčana
naknada za duševne boli prvotužiteljice, majke pok. B. B., iznosi 220.000,00 kn, a
polazeći od odredbe čl. 1101. st. 1. ZOO prema kojem u slučaju smrti neke osobe pravo na
pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju članovi njezine uže obitelji (bračni drug,
djeca i roditelji), te Orijentacijskih kriterija.

Međutim, 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020 na drugoj
sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje
kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske štete. Novo pravno
shvaćanje primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske štete, a koje pravno shvaćanje
glasi da se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane
naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenoga 2002. na
način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kn) povećavaju za 50 %.

Dakle, s obzirom da po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sukladno naprijed
navedenom, doprinos pok. B. B. nastanku štete iznosi 20 %, te s obzirom na izmjenu
Orijentacijskih kriterija, a imajući u vidu odlučne činjenice i to – da je pok. B. B. u
trenutku štetnog događaja imao samo 25 godina, da je iznenada preminuo na mjestu na kojem
sigurno članovi obitelji nisu mogli očekivati njegovu smrt već da će biti zaštićen s obzirom na
prirodu ustanove u kojoj se nalazio, da je bio očekivan njegov izlazak iz Zatvora za mjesec
dana odnosno za 20. prosinca 2015., da je riječ o iznimno tragičnom i okrutnom načinu
gubitka života mlade osobe koja je preminula nasilnom smrću uslijed otrovanja ugljikovim
monoksidom (zapisnik o obdukciji l.s.30), da je prvotužiteljica u svom iskazu i opisala to
riječima da je posebno uznemirava činjenica što je njezin sin preminuo naprasnom smrću na
način da se ugušio i u konačnici izgorio, te da je opterećujuća slika bolno nemoćnog lica
njenog sina kojeg je vidjela na zapisu na Internetu, a što je sve zasigurno izazvalo šok i
neizmjernu bol njegove majke - odnosno nedvojbeno izazvalo jake i trajne duševne boli zbog
smrti sina kako je to i prvostupanjski sud pravilno zaključio s time što je tužiteljima ovdje
odgovoriti da za utvrđivanje zdravstvenog stanja u pogledu duševnih boli nije uvijek nužno
izvesti dokaz medicinskim vještačenjem kako se to u žalbi tvrdi (tako Vrhovni sud Republike
Hrvatske u odluci Rev- 878/88 od 8. veljače 1989. – PSP, 44/162).

Kada se, dakle, pođe od utvrđenja u pogledu doprinosa pok. B. B. od 20 % i
izmijenjenih Orijentacijskih kriterija primjerena pravična novčana naknada za duševne boli
iznosi 330.000,00 kn, a razmjerno doprinosu za nastanak štete prvotužiteljici je priznat
razmjerni dio te naknade u iznosu od 264.000,00 kn odnosno pored iznosa od 110.000,00 kn
valjalo je dosuditi i daljnji iznos od 154.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana
podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora sukladno čl. 1103. ZOO (obveza pravične
novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 15

nastala nakon toga), dok je u preostalom dijelu u visini od 236.000,00 kn njezin zahtjev za naknadu štete na ime tog vida, neosnovan.

U pogledu naknade neimovinske štete drugotužiteljici, trećetužitelju i četvrtotužitelju
pravilno je prvostupanjski sud pošao od odredbe čl. 1101. st. 2. ZOO prema kojoj se naknada
u slučaju smrti neke osobe može dosuditi i braći i sestrama, ako je između njih postojala
trajnija zajednica života. U ovoj fazi postupka nije prijeporno da su ovi tužitelji pok. B.
B. sestra odnosno braća i da je između njih postojala trajnija zajednica života. Nadalje, i
po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvotužiteljica, njihova majka, uvjerljivo je iskazivala
u pogledu njihove međusobne privrženosti jedni drugima. Međutim, ovaj drugostupanjski sud
u svezi s time potrebnim nalazi navesti da o postojanju emocionalne veze između braće i
sestre s nastojanjem da se taj odnos održi te da ostanu bliski za vrijeme izdržavanja kazne, ali
i nakon toga, posebno vjerodostojno svjedoče pisma što ih je pok. B. B. uputio braći za
vrijeme dok je bio smješten u Zatvoru i to četvrtotužitelju 15. rujna 2015. i 16. listopada 2015.
(l.s. 60. i 272.), a trećetužitelju 16. listopada 2015 (l.s. 273.). Navedeno se posebno zaključuje
iz obraćanja riječima "Dragi brate..", "Drži se dragi brate ..", "...nemoj te se svađati ti i V.
nego si pomažite samo tako možete postić nešto.", a pritom pozdravljajući i sestru A.. Radi
toga uvjerljivim se drži iskaz prvotužiteljice da je V. B. posebno burno reagirao
nakon smrti brata, očito dodatno iznerviran raznim napisima (slučaj bio medijski popraćen), a
Z. zatražio liječničku pomoć psihijatra te koristio Zyprex oko godinu dana. Tako da se
zaključuje da su ovi tužitelji zbog smrti brata zasigurno trpjeli neizmjernu duševnu bol
saznanjem za smrt, ali i kasnije zbog nedostatka osjećaja koji su ih povezivali.

Primjerena pravična novčana naknada za duševne boli braći i sestrama prema
izmijenjenim Orijentacijskim kriterijima iznosi 112.500,00 kn, te je prema utvrđenom
razmjeru doprinosa pok. B. B. nastanku štete drugotužiteljici, trećetužitelju i
četvrotužitelju dosuđen razmjerni dio te naknade u iznosu od 90.000,00 kn tako da je pored
iznosa od 37.500,00 kn ovim tužiteljima valjalo dosuditi i daljnji iznos od po 52.500,00 kn
svakome sa zakonskom zateznom kamatom po čl. 1103. ZOO, dok se u preostalom dijelu za
više zatražen iznos od po 110.000,00 kn zahtjev istih nalazi neosnovan.

Nadalje, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno
primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 1093. ZOO prema kojoj tko prouzroči nečiju smrt,
dužan je naknaditi uobičajene troškove njegova pogreba, pa kako žalitelji u žalbi ne dovode u
pitanje utemeljenost zaključka suda prvog stupnja u pogledu nastalih troškova pogreba pok.
B. B. i visine dosuđene imovinske štete prvotužiteljici, to i ovaj drugostupanjski sud
isti prihvaća. Iznos od 5.379,88 kn za pogrebne troškove temelji se na računu tvrtke M.
G. za pogrebne usluge d.o.o., P. broj 3648/01/1, međutim, s obzirom na doprinos pok.
B. B. za nastanak predmetne štete prvotužiteljici je valjalo dosuditi razmjerni dio u
iznosu od 4.303,90 kn odnosno uz iznos od 2.689,94 kn i daljnji iznos od 1.613,96 kn sa
zakonskom zateznom kamatom od dana izdanog računa tj. 27. studenog 2015. Također se
prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda i u pogledu visine naknade imovinske štete na ime
naknade za dodjelu grobnog mjesta na korištenje, zemljani grob na Gradskom groblju P.
prema potvrdi iste tvrtke (l.s.58), a s obzirom na doprinos štetnika dosuđen je iznos od

14.748,50 kn, pa kako je prvostupanjski sud dosudio 9.217,50 kn to je prvotužiteljici valjalo
dosuditi daljnji iznos od 5.530,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. svibnja 2019.
kao dana zaključenja glavne rasprave. Nadalje, pravilno je utvrđena visina imovinske štete na
ime troškova izrade nadgrobnog spomenika prema ponudi 5. Kamenoklesarskog obrta

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 16

F. od 19. prosinca 2016. prema kojoj je trošak izrade nadgrobnog spomenika

30.000,00 kn. Budući da je razmjerno doprinosu šteti navedeni iznos umanjen za 20 % to je
prvotužiteljici priznat iznos za taj vid štete u iznosu od 24.000,00 kn tako da je prvotužiteljici
uz iznos od 15.000,00 kn dosuđen i daljnji iznos od 9.000,00 kn sa zakonskom zateznom
kamatom od 21. svibnja 2019. U preostalom dijelu zahtjev prvotužiteljice za naknadu
imovinske štete po čl. 1093. ZOO nalazi se neosnovanim.

U pogledu zahtjeva drugotužiteljice, trećetužitelja i četvrtotužitelja za naknadu
imovinske štete na ime troškova kupovine žalobne odjeće ("crnine") reći je da je i po ocjeni
ovog drugostupanjskog suda iskaz prvotužiteljice u tom dijelu uvjerljiv te se ocjenjuje realnim
da su njena djeca po tom osnovu imala trošak u iznosu od po 2.000,00 kn po djetetu poradi
kupovine cipela, tenisica, hlača i jakne, pa polazeći od doprinosa nastanku štete pok. B.
B. istima je za taj vid štete priznat iznos od po 1.600,00 kn svakom odnosno valjalo im je
dosuditi daljnji iznos od 600,00 kn svakome sa zakonskom zateznom kamatom od 21. svibnja

2019. dok se za više zatražen iznos zahtjev nalazi neosnovanim.

Slijedom svega iznesenog, valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti
žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I. 1. i 2.
izreke kako je to odlučeno pod toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude odnosno
djelomično odbiti žalbu tužitelja i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu kako je to
odlučeno pod toč. 2. izreke ove drugostupanjske presude. Nadalje, primjenom odredbe čl.

373. toč. 3. ZPP djelomično je preinačena ista prvostupanjska presuda te je odlučeno kao pod
toč. 3. izreke ove drugostupanjske presude čime je od strane ovog drugostupanjskog suda
ujedno sanirana povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju sadržajno ukazuje
žalba drugo, treće i četvrto tužitelja tvrdnjom da su isti zahtijevali ukupno iznos od

203.000,00 kn, a ne više od toga.

U pogledu odluke o troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio u dijelu pod
toč. VI. izreke na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak s obrazloženjem da je uzeo
u obzir da je tuženica u cijelosti osporavala osnovanost tužbenog zahtjeva odnosno da su
tužitelji uspjeli sa oko četvrtinu svog tužbenog zahtjeva pozivajući se na čl. 154. st. 2. ZPP.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio
materijalno pravo donoseći odluku o troškovima postupka na navedeni način te se osnovanim
nalaze žalbeni navodi tužitelja koji se pozivaju i na presudu Europskog suda za ljudska prava
u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016.

Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci
poslovni broj Rev-297/13-2 od 20. studenoga 2013. i Rev-x 472/14-3 od 2. srpnja 2014.
prilikom odlučivanja o parničnom trošku sud ne primjenjuje mehanički odredbe Zakona o
parničnom postupku kojima se propisuje naknada parničnog troška, već treba uzeti u obzir sve
okolnosti slučaja (presuda Europskog suda za ljudska prava "Klauz protiv Hrvatske" od 18.
srpnja 2013. – konačna 9. prosinca 2013., broj 28963/10), a koje pravno stajalište prihvaća i
ovaj drugostupanjski sud.

Dakle, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja ocjenjuje se da bi obvezivanjem
tužitelja na naknadu razmjernog parničnog troška u konkretnom parničnom postupku došlo do
povrede prava na mirno uživanje vlasništva tužitelja budući da bi takva naknada troškova

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 17

predstavljala miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje njihovog vlasništva. Međutim,
načelo iz odredbe članka 154. st. 2. ZPP samo po sebi ne može se smatrati protivnio čl. 1.
Protokol br. 1. (tako i odluka Europskog suda za ljudska prava Klauz protiv Hrvatske br.
zahtjeva 28963/10) pa bi i država (čiji proračun nije neograničen i njime treba pažljivo
gospodariti) trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica, slijedom čega potraživanje, a
potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženici u ovom predmetu teži legitimnom
cilju. U svezi pitanja „pravedne ravnoteže” između općeg interesa i prava tužitelja na temelju
članka 1. Protokola br. 1. reći je da predmet spora predstavlja naknada štete u pogledu koje je
ovaj sud stava da je tuženica odgovorna u omjeru od 80% za štetu nastalu tužiteljima iz
naprijed iznijetih razloga. Odgovornost tuženice je, dakle, utvrđena u pretežitom dijelu pa se
stoga ne može tvrditi da bi predmetna tužba tužitelja bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno
nerazumna. Nadalje, kao važan faktor cijenjena je i pojedinačna financijska situacija tužitelja
za koju iz rješenja nadležnog tijela o odobravanju pravne pomoći (l.s.314-321) jasno slijedi da
bi isti bili osobe vrlo slabog imovinskog stanja. S druge strane, država je tuženica koju je
zastupalo Državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, te s obzirom na posebne okolnosti ovog
predmeta nije imala dodatne troškove zbog činjenice da su tužitelji postavili tužbeni zahtjev
za naknadu štete u ukupnom iznosu od 1.167.043,70 kn.

Slijedom svega navedenog, primjenom čl. 166. st. 2. ZPP, preinačena je odluka o
trošku tako da je tužiteljima priznat trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika
primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP (budući da je u konkretnom slučaju tuženica osporavala
osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti u odnosu na sve dijelove zahtjeva kao i visinu tako da
je se uspjeh tužitelja ocjenjuje sa ukupno 90 %) i odredaba Tarife o nagradama i naknadi
troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje
Tarifa) i to: za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora i sastav tužbe od po 11.680,00 kn,
pristup na ročište od 4. travnja 2017. 50 % nagrade odnosno 5.840,00 kn po Tbr. 9. toč. 2.
Tarife, ročište od 3. srpnja 2017. u visini od 11.680,00 kn, od 2. studenoga 2017. 50 %
nagrade tj. 5.840,00 kn, zatim ročišta održana 7. veljače 2018, 24. travnja 2018., 20. lipnja

2018., 9. listopada 2018., 4. prosinca 2018. i 14. veljače 2019. svako od po 11.680,00 kn, za
pristup na ročište 21. ožujka 2019. iznos od 2.920,00 kn te ročište od 21. svibnja 2019. iznos
od 11.680,00 kn, za sastav podnesaka od 1. veljače 2019. i 7. ožujka 2019. svako od po

11.680,00 kn, što ukupno iznosi 154.760,00 kn, a uvećano po Tbr. 37. Tarife za 30% za
zastupanje više osoba tj. za iznos od 46.428,00 kn odnosno ukupno 201.188,00 kn kojem
iznosu je pridodan PDV od 25 % tako da je ukupno priznat trošak tužiteljima u iznosu od

251.485,00 kn.

Za više zatražen iznos zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen je kao neosnovan
budući da nije zatražen u skladu s odredbom Tbr. 9. toč. 2. Tarife odnosno tužitelji, iako su se
na ročištu održanom 4. travnja 2017. obvezali dostavi račun, nisu dokazali da bi imali traženi
trošak informatičkih usluga radi omogućavanja pregledavanja video nadzora u visini od

2.000,00 kn.

Slijedom iznesenog uvažena je djelomično žalba tužitelja i preinačena prvostupanjska
presuda (koja se prema čl. 129. st. 5. ZPP smatra rješenjem) u dijelu pod VI. izreke, te je
temeljem odredbe čl. 380. st. 3. ZPP odlučeno kao pod toč. 3. al. 9. izreke ove
drugostupanjske odluke.

Poslovni broj: 8 Gž-1320/2019-3 18

S obzirom da su tužitelji uspjeli u žalbenom postupku valjalo je, po odredbi čl. 166. st.

2. ZPP te primjenjujući Tbr. 10. toč. 1. Tarife, istima priznati i trošak sastava žalbe u iznosu
od 14.600,00 kn što uvećano po Tbr. 37. Tarife za 30% iznosi 18.980,00 kn, a s PDV-om od
25 % ukupno iznosi 23.725,00 kn, dok se u preostalom dijelu za više zatražen iznos zahtjev
odbija kao neosnovan budući nije zatražen sukalo odredbama Tarife, tako da je odlučeno kao
pod toč. 4. izreke drugostupanjske odluke.

Odluka o trošku odgovora na žalbu tužitelja temelji se na odredbi čl. 155. ZPP, pa
kako navedeni trošak nije bio potreban radi vođenja parnice to je odlučeno kao pod toč. 5.
izreke drugostupanjske odluke.

U Zadru 8. rujna 2020.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić