1                            Poslovni broj: 14 Gž R-887/2020-2

Poslovni broj: 14 Gž R-887/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke sudske savjetnice Ivane Jukić, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. K., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5364/2018-32 od 15. lipnja 2020., dana 8. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-5364/2018-32 od 15. lipnja 2020.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime razlike manje isplaćenih plaća isplati bruto iznos od 2.795,94 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to navedeno u točki I. izreke, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.062,50 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 625,00 kn odbijen kao neosnovan.

 

Protiv citirane presude žali se tuženik, pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP) koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe članka 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 70/19.), predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti.

 

Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode.

 

Žalba tuženika je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.795,94 kn bruto na ime prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za vremensko razdoblje od 1. prosinca 2013. do 30. studenog 2018. 

 

U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijednost predmeta spora, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, radi čega se presuda može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, sve sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi slijedeće:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu zdravstvenog radnika – medicinske sestre, prvostupnika sestrinstva, na Odjelu za anesteziologiju i intenzivno liječenje kardiokirurških i vaskularnih bolesnika;

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radila na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka,

- da je tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu;

- da je vještačenje visine tužbenog traženja obavila L. T. G., sudski vještak iz Vještak T. d.o.o.

 

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 88/13., 143/13.; dalje KU/13) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 54. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 126/11.; dalje: KU/11) te članka 45. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj: 29/18.; dalje: KU/18).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU/13, članka 59. stavka 1. KU/11 i članka 49. stavka 1. KU/18, propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati  za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Odredbom članka 58. stavka 9. KU/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. U bitnom je istovjetno propisano i odredbom članka 59. stavka 8. KU/11.

 

Nadalje, sukladno Zaključku broj 148 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti.

 

Nastavno, odredbom članka 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 33/96., 96/01., 13/02., 136/02., 112/05., 59/06., 55/08., 74/11., 130/11.; dalje: ZBSN/96), koji je važio u utuženom razdoblju, propisani su blagdani i neradni dani u RH, dok je odredbom članka 5. istog zakona propisano da zaposlenici u dane iz članka 1. imaju pravo na naknadu plaće. Temeljem navedenih je propisa vještakinja utvrdila koji su blagdani i neradni dani u utuženom razdoblju ostvareni u utuženom razdoblju u periodu od ponedjeljka do petka, a koji dani se izuzimaju iz obračuna redovnog mjesečnog fonda radnih sati. 

 

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU/13 i članka 34. stavka 2. KU/18 propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

S obzirom da tuženik tužiteljici nije obračunavao plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora i odredaba ZBSN/96, koji su bili na snazi u utuženom periodu, a imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

Jednako tako, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je smatrao da se visina razlike naknade plaće ima računati na temelju citiranih odredaba ZBSN/96, koji propisuje blagdane i neradne dane za sve radnike u RH, pa tako i za tužiteljicu, odnosno da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zaključka broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

Stoga je valjalo, pozivom na odredbu članka 368. st. 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi presudu u točki I. izreke.

 

Međutim, sud prvog stupnja je prilikom odmjeravanja parničnog troška pogrešno primijenio materijalno pravo, a iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku. 

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu te nije označila vrijednost predmeta spora, dok je podneskom od dana 8. siječnja 2020. uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu od 2.795,94 kn bruto.

 

Međutim, ovdje je za istaći kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za dopustivost stupnjevite tužbe, a sve iz razloga kako će biti obrazloženo u nastavku.

 

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecificirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP) na način da je prihvat manifestacijskoga zahtjeva (članak 325.a ZPP) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju i sl.

 

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinskopravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema, sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP).

 

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnijela tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće s naslova prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, navodeći da će točan iznos odrediti nakon što tuženik položi obračunske platne liste i evidenciju radnog vremena.

 

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

 

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužiteljice čija točna visina istoj nije poznata. Naime, tužiteljica je svaki mjesec primala plaću, kao i obračunske liste iz kojih proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvarila, a postotak dodataka razvidan je iz citiranih odredaba KU 143/13, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog traženja.

 

Tako je tužiteljici za obavljene radnje valjalo priznati, u granicama postavljenog zahtjeva te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: OT), za sastav tužbe od 2. studenog 2018. 50 bodova prema Tbr. 7. toč. 1. OT; za sastav podneska od 5. prosinca 2018. 50 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 19. ožujka 2019. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 23. svibnja 2019. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; za sastav podneska od 31. siječnja 2020. 50 bodova prema Tbr. 8. toč. 1. OT; za zastupanje na ročištu dana 1. lipnja 2020. 50 bodova prema Tbr. 9. toč. 1. OT; te za zastupanje na ročištu radi objave presude od 15. lipnja 2020. 25 bodova prema Tbr. 9. toč. 3. OT; što iznosi 325 bodova te uvećano za vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50. OT) te PDV po stopi od 25% (812,50  kn), sveukupno daje iznos od 4.062,50 kn.

 

Navedenom iznosu valjalo je pridodati trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kn, čime se došlo do sveukupnog parničnog troška tužiteljice u iznosu od 6.062,50 kn, dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka.

 

Stoga je, temeljem odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 9. rujna 2020.