Broj: Rev 1129/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Đure Sesse, Mirjane Magud i Nenada Perina, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Ć. iz V., koga zastupaju punomoćnici D. Š., I. K. i B. R., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda u O., protiv tuženika E. N. iz O., radi zabrane štetnih imisija, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1314/07-2 od 8. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeka poslovni broj P-1098/01 od 19. siječnja 2007., u sjednici održanoj 6. srpnja 2010.,

p r e s u d i o   j e

              Revizija tužitelja V. Č. odbija se.

Obrazloženje

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

              „Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              „Nalaže se tuženiku E. N. iz O., …, da prestane upotrebljavati svoju nekretninu i to kč.br. 35 k.o. V. u V., …, za uzgoj i tov svinja na način da zbog takve upotrebe na nekretninu tužitelja V. Ć. iz V., u V. …, dospijevaju neugodni mirisi i buka, u roku od 15 dana, pod prijetnjom novčane kazne, te se obvezuje isplatiti tužitelju na ime naknade štete vida umanjenja i kvalitete korištenja kuće iznos od 150.000,00 kn, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak, sve u roku od 15 dana.“

              kao neosnovan.“

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju izjavljuje tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije osnovana.

S obzirom na vrijeme donošenja presude suda drugog stupnja ovaj sud sukladno odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – dalje: ZPP) ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem se ona napada revizijom i samo zbog određeno navedenih razloga.

U ovom postupku tužitelj traži da se tuženiku naloži da prestane koristiti svoju nekretninu za tov svinja na način da zbog takve upotrebe na nekretninu tužitelja koja je u naravi obiteljska kuća i dvorište dospijevaju neugodni mirisi i buka, te da se tuženiku naloži.

Odredbom čl. 110. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99 - odluka Ustavnog suda U-I-58/97, 22/00 - odluka Ustavnog suda U-I-1094/99, 73/00, 114/01 – dalje: ZVDSP) u stavku 1. tog članka propisana je zabrana kojom se svakom vlasniku zabranjuje koristiti nekretninu na način da zbog takvog korištenja na tuđu nekretninu slučajno ili po prirodnim silama dospiju između ostalog neugodni mirisi ili buka.

Zabranjuje se korištenje nekretnine ako su mirisi i buka prekomjerni s obzirom na mjesto i vrijeme ili ako izazivaju znatniju štetu.

Stavkom 2. tog članka etablira se pravo vlasnika nekretnine koja je izložena takvom prekomjernom utjecaju zahtijevati od vlasnika nekretnine s koje potječu imisije da otkloni uzroke tih imisija i naknadi štetu koju su imisije nanijele te tražiti da se ubuduće kloni svake činidbe koja je uzrok prekomjernih imisija.

Dakle, da bi tužiteljev zahtjev bio osnovan nužno je da:

- s nekretnine tuženika zbog njegove djelatnosti na nekretninu tužitelja dospijeva neugodan miris i buka preko mjere s obzirom na namjenu nekretnine i mjesto i vrijeme,

- tužitelj zbog te emisije trpi štetu.

Ako ove okolnosti nisu ostvarene tužitelj nema pravo na pravnu zaštitu temeljem čl. 110. ZVDSP.

U ovom postupku utvrđeno je da se nekretnine stranaka nalaze na selu, da se tuženik bavi uzgojem svinja te da u tu svrhu ima izgrađeno tovilišne za svinje kapaciteta 250 svinja izgrađeno u blizini obiteljske kuće tužitelja no da s farme tuženika ne dospijevaju neugodni mirisi ili buka koji bi bili značajnijeg intenziteta, tim prije što u mjestu svako kućanstvo ima bunar, septičku jamu, tovilište svinja, pilića ili drugih životinja pa je postoje razni izvori neugodnih mirisa što je za seosku sredinu uobičajeno.

Također je utvrđeno da je u seoskoj sredini uobičajeno da se gospodarski objekti nalaze u neposrednoj blizini stambenih objekata pa da stoga nekretnina tuženika i djelatnost tuženika ne može bitno negativno utjecati na vrijednost nekretnine tužitelja.

Stoga pravilno su sudovi na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo.

Zbog navoda revizije valja reći da tužitelj iako reviziju izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava osporava činjenična utvrđenja suda i činjenične zaključke sudova nižeg stupnja što nije razlog zbog kojeg se revizija može izjaviti u smislu čl. 385. ZPP-a.

Zato polemiziranje revizije s činjeničnim utvrđenjima suda a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što je istaknuti revizijski razlog, nije relevantno u ovoj fazi postupka.

Zbog svega gore navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci ove presude temeljem čl. 393. ZPP-a.

U Zagrebu, 6. srpnja 2010.