- 1 -              Rev 85/2020-2

 

 

 

 

Broj: Rev 85/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja zavod, Z., protiv tuženika A. Z. d.d., Z., zastupanog po punomoćnici S. T., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4553/2017-4 od 3. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-1073/16 od 27. travnja 2017., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4553/2017-4 od 3. srpnja 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalna služba u Karlovcu broj P-1073/16 od 27. travnja 2017. u pobijanom dijelu (toč. II. i III. izreke) kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženiku naloži isplatiti iznos 261.216,73 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 13.750,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama počev od 27. travnja 2017. do isplate.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje:

 

"Postoji li pravo tužitelja –zavoda – na naknadu štete na ime troškova nastalih uslijed priznate ozljede na radu plaćenih nakon 01.01.2011.g. koji su proizašli iz štetnog događaja nastalog za vrijeme važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine" 85/06 i 67/08), u kontekstu tumačenja odredaba Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 121/15 i 78/15), Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" 151/015; 36/09; 75/09; 76/13 i 152/14) kojima se regulira institut ugovora o osiguranju, kao i odredaba Pravilnika o načinu plaćanja i izvješćivanja te postupku i ovlaštenju za nadzor obračunavanja i plaćanja prihoda po osnovi obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti ("Narodne novine" 118/09)?"

 

smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koji i da je važan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer da su o tom pitanju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske te Županijski sud u Osijeku u odlukama naznačenim u reviziji izrazili pravno shvaćanje suprotno onom u pobijanoj presudi. Predloženo je zauzimanje pravnog shvaćanja o navedenom pitanju, bez da je predloženo donošenje konkretne sudske odluke.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je dopuštena ali nije osnovana.

 

Polazeći od odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. i 3. u vezi s odredbom čl. 497.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 1. u vezi s odredbom čl. 103. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP) primjenjuje na ovaj spor, obzirom na visinu novčanog iznosa iz te presude, a koja ujedno označava vrijednost predmeta ovog spora, a drugostupanjska presuda je donesena na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, proizlazi da protiv iste nije dopuštena tzv. redovna revizija.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U podnesenoj reviziji tužitelj je određeno naznačio pravno pitanje kojim problematizira pravilnost nižestupanjskih presuda kojima je:

 

- odbijen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen kao regresni zahtjev prema tuženiku, a

- vezano za isplaćenu naknadu za bolovanje i troškove liječenja osiguraniku tužitelja u 2011. i 2012., a

- koji je ozlijeđen u prometnoj nezgodi 19. listopada 2010. koja je ocijenjena ozljedom na radu, a

- koju je izazvao osiguranik tuženika koji je u to vrijeme imao sklopljenu policu auto osiguranja s rokom važenja 18. svibnja 2010. – 18. svibnja 2011.,

 

uz izraženo pravno shvaćanje da je za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja odlučno vrijeme kada su izdaci vezano za naknadu za bolovanje i troškove liječenja osiguraniku tužitelja učinjeni (od 1. siječnja 2011. nadalje), a ne vrijeme nastanka štetnog događaja. Kako je u vrijeme nastanka tih troškova tužitelju (od 1. siječnja 2011. nadalje) bila na snazi odredba čl. 53. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom osiguranju ("Narodne novine", broj 153/09 – stupio je na snagu 1. siječnja 2011.), a prema čijem stavku 1. točka 10. su prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti; odnosno prema stavku 3. tog članka se prihodi iz stavka 1. točka 10. uplaćuju društvu za osiguranje u visini 7% na plaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete zavodu u slučajevima iz čl. 113. tog Zakona koji su prouzročili vlasnici odnosno korisnici osiguranog motornog vozila, ocijenjeno je da je tužitelju utuženi iznos podmiren iz naplaćene funkcionalne premije.

 

Osporavajući pravilnost takvog pravnog shvaćanja tužitelj u reviziji ukazuje na određene odluke kako Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tako Županijskog suda u Osijeku u kojima je međutim izraženo pravno shvaćanje da je za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja postavljenog prema osiguravajućem društvu na temelju odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu odlučno vrijeme kada je nastao štetni događaj, a ne vrijeme kada je takva šteta isplaćena.

 

Uvažavajući činjenicu da je pravno shvaćanje iz pobijane presude, a odnosi se na pitanje je li osnovanost regresnog zahtjeva tužitelja postavljenog u smislu odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 85/06 i 67/08 – dalje: ZZOZZR) prema društvu za osiguranje odlučno vrijeme nastanka štetnog događaja ili vrijeme izvršene isplate štete osiguraniku, a obzirom na odredbu čl. 53. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 150/08, 94/09 i 153/09 – dalje: ZOZO) ovaj sud ocjenjuje da su u ovom slučaju ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 78. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja iz čl. 382. st. 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog kojeg je podnesena.

 

O postavljenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske je izrazio svoje shvaćanje u presudi Revt 95/18-2 od 23. lipnja 2020. prema kojem je za primjenu odredbe čl. 53. ZOZO odlučno vrijeme kada je ugovor o osiguranju sklopljen, a ne vrijeme kada je nastala šteta tužitelju, odnosno kada je tužitelj isplatio trošak svom osiguraniku.

 

Polazeći od navedenog, pogrešno je pravno shvaćanje iz pobijane presude da za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja nije odlučno vrijeme kada je nastala ozljeda na radu, već je odlučno vrijeme kada je tužitelj izvršio isplatu naknade svom osiguraniku (a kada mu je i nastala šteta), zbog čega, a kada je tužitelj isplate osiguraniku izvršio u 2011. i 2012. godini je ta šteta bila pokrivena uplatama iz funkcionalnog osiguranja na temelju odredbe čl. 53. st. 1. toč. 10. i st. 3. ZOZO.

 

Polazeći od prethodno navedenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi Revt 95/18-2 od 23. lipnja 2020., za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja u ovom sporu odlučno je vrijeme nastanka štetnog događaja, a koji se zbio 19. listopada 2010., a koji štetni događaj je bio pokriven osiguranjem iz obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti na temelju police osiguranja sklopljene 18. svibnja 2010. s rokom važenja do 18. svibnja 2011.

 

U to vrijeme bio je na snazi ZOZO ("Narodne novine", broj 150/08 – stupio je na snagu 1. siječnja 2009.) koji je već u odredbi čl. 53. st. 1. toč. 10. kao prihod obveznog zdravstvenog osiguranja propisao i prihode od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

 

Prema odredbi stavka 2. tog članka prihodi iz stavka 1. točka 10. tog Zakona izdvajaju društvo za osiguranje u visini od 10% na plaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Taj iznos predstavlja naknadu prouzročene štete zavodu u slučajevima iz čl. 113. tog Zakona koju su prouzročili vlasnici odnosno korisnici osiguranog motornog vozila.

 

Odredbom čl. 113. st. 1. ZOZO/08 propisano je da je zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila bolest, ozljedu ili smrt osigurane osobe.

 

Dovodeći u vezu odredbu čl. 53. st. 2. sa odredbom čl. 113. st. 1. ZOZO/08, ocijeniti je da je već prema tom zakonu šteta prouzročena od osiguranika tuženika (štetni događaj od 19. listopada 2010.), a koju je tužitelj naknadio svom osiguraniku (2011. i 2012.) bila pokrivena funkcionalnom premijom uplaćenom na temelju police osiguranja sklopljene 18. svibnja 2010.

 

Stoga bez obzira što je tužitelj podnio tužbu polazeći od odredbi ZZOZZR važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja, a koji zakon je prestao važiti 31. prosinca 2010., kod činjenice da je u vrijeme nastanka štetnog događaja već bila na snazi odredba čl. 53. ZOZO/08 koja je za ovu štetu odredila da se tužitelju naknađuje iz naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koja je u to vrijeme iznosila 10%, a na temelju izmijenjene odredbe čl. 53. ZOZO ("Narodne novine", broj 153/09) iznosila 7%, je njegov zahtjev neosnovan.

 

Dakle bez obzira što je u pobijanoj presudi pogrešno ocijenjeno da je za ocjenu osnovanosti regresnog zahtjeva tužitelja odlučno vrijeme izvršene isplate naknade njegovom osiguraniku, a ne vrijeme nastanka štetnog događaja, kod činjenice da je u vrijeme nastanka štetnog događaja na temelju odredbe čl. 53. st. 2. ZOZO/08 ovakva šteta bila pokrivena naplaćenom funkcionalnom premijom od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, to se tužbeni zahtjev ukazuje neosnovanim, zbog čega ga je trebalo odbiti, a iz razloga navedenih u ovoj presudi, a time je i reviziju trebalo odbiti, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 117. st. 4. u vezi s odredbom čl. 80. ZID ZPP primjenjuje na ovaj spor.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.