- 1 -              Revr 497/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 497/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. iz V., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica L. L. G., odvjetnica u I., protiv tuženika H. P. prijevoz d.o.o. Z., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješačice na strani tužiteljice Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Z., ..., radi utvrđivanja diskriminacije i naknade štete, odlučujući o revizijama tužiteljice i umješačice na strani tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-272/2017 od 10. studenog 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovnog broja Pr-260/16 od 29. prosinca 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

I. Prihvaća se revizija tužiteljice i revizija umješačice na strani tužiteljice i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž R-272/2017 od 10. studenog 2017., a predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

II. Odluka o trošku revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom utvrđeno da je tuženik isplatom otpremnine u manjem iznosu od iznosa koje je isplatio zaposlenicima muškoga spola u identičnoj situaciji temeljem Odluke o poticajnim mjerama za rješavanje kolektivnog viška radnika u 2014. godini povrijedio pravo tužiteljice na jednako postupanje te tužiteljicu diskriminirao na temelju spola (toč. I. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici imovinsku štetu u visini 60.000,00 kuna sa zateznim kamatama (toč. II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u visini 3.645,57 kune sa zateznim kamatama (toč. III. izreke), dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu neimovinske štete u visini 30.000,00 kune za zateznom kamatom (toč. IV. izreke).

 

Drugostupanjskom je presudom "uvažena" žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, dakle u točkama I. do III. izreke, odbijen tužbeni zahtjev u tom dijelu (toč. I. izreke drugostupanjske presude), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini 4.687,50 kune (toč. II. izreke drugostupanjske presude).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP), a koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19 – dalje u tekstu: ZID ZPP/19), podnijele tužiteljica i umješačica na strani tužiteljice zbog pravnih pitanja koje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu sudu preinačiti, podredno ukinutim pobijanu odluku. Tužiteljica zahtjeva trošak revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbaciti revizije, podredno ih odbiti. Zahtjeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizije su osnovane.

 

Odredbom članka 23. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj 85/08 i 112/12 – dalje u tekstu: ZSD) određeno je da je u sporovima iz čl. 17. toga Zakona, dakle u posebnim tužbama radi zaštite od diskriminacije, revizija uvijek dopuštena.

 

Odredbom čl. 399. st. 2. ZPP-a određeno je da se revizija propisana posebnim zakonom smatra revizijom iz članka 382. st. 2. ZPP-a, ako tim zakonom nije nešto drugačije propisano.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet ovoga spora, u ovoj, revizijskoj fazi postupka, je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da joj je isplatom otpremnine u manjem iznosu nego što se u identičnim uvjetima isplaćivala zaposlenicima muškoga spola povrijeđeno pravo na jednako postupanje te da je diskriminirana na temelju spola i sa tim povezan zahtjev za isplatu imovinske štete u vidu razlike otpremnine do iznosa koji se u identičnoj situaciji isplaćivala osobama muškoga spola.

 

Radni odnos tužiteljice kod tuženika je prestao 15. travnja 2014., sukladno Sporazumu o prestanku radnog odnosa sklopljenim 11. travnja 2014. (dalje: Sporazum), u kojem je utvrđeno da je tužiteljica utvrđena tehnološkim viškom, te je (člankom 4. Sporazuma) utvrđeno da sukladno odredbama Odluke Uprave o poticajnim mjerama za rješavanje kolektivnog viška radnika u 2014. godini broj UP-14-1/14 od 21. ožujka 2014. (dalje: Odluka o poticajnim mjerama) radniku pripada pravo na poticajnu otpremninu u iznosu 140.000,00 kune koja će mu se isplatiti najkasnije u roku 90 dana računajući od prestanka ugovora o radu, te je (člankom 7. Sporazuma) određeno da se tužiteljica odriče (…) svih drugih potraživanja iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom kod poslodavca, osim potraživanja iz članka 4. Sporazuma.

 

Odlukom o poticajnim mjerama je u bitnom regulirano različito postupanje prema zaposlenicima različitog spola, na način da je točkom IV. te odluke određeno da radnici koji prihvate odlazak prijevremenu starosnu mirovinu imaju pravo na poticajnu otpremninu iz tablice 2. za onoliko punih godina koliko im nedostaje do 65 godine života (za muškarce), odnosno 61 godine života za žene. Primjenjujući tu tablicu, u slučaju tužiteljice, koja je u trenutku sporazumnog prestanka ugovora o radu (11. travnja 2014.) imala navršenih 59 godina života i imala preostalu jednu punu godinu do 61 godine života, tužiteljici je pripalo pravo na poticajnu otpremninu pri odlasku u prijevremenu mirovinu (u trenutku prestanka radnog odnosa) u visini 140.000,00 kuna, dok bi muškom zaposleniku u istoj životnoj dobi pripalo pravo na poticajnu otpremninu u iznosu 200.000,00 kuna, jer bi mu ostale preko četiri pune godine do 65. godine života. Naime, spomenuta tablica 2. vrjednuje da je, ako je radniku/radnici ostala jedna godina do relevantnih godina (61. ženi, odnosno 65. muškarcu) onda mu/joj pripada otpremnina u visini 140.00,00 kuna, a ako mu/joj je ostalo četiri godine do relevantnih godina, onda mu/joj pripada otpremnina u visini 200.000,00 kuna.

 

Ovaj različit pristup u odnosu na osobe različitog spola tuženik je argumentirao različitom zakonskom regulacijom u pogledu odlaska u starosnu i prijevremenu mirovinu u odnosu na osobe različitog spola; konkretno, odredbom čl. 180. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13 - dalje: ZOMO) koja određuje da iznimno od članka 33. st. 1. ZOMO-a pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši 15 godina mirovinskog staža i u 2014. godini – 61 godinu života, te čl. 182. ZOMO-a koji određuje da iznimno od članka 34. st. 1. ZOMO-a pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik – žena kada navrši – u 2014. godini 56 godina života i 31 godinu mirovinskog staža.

 

Pravno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je tuženik Odlukom o poticajnim mjerama "napravio razliku po spolu jer ženama nije priznao za odlazak u mirovinu 65 godina nego tek godine naznačene u odredbama čl. 180. st. 1. i čl. 182. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, a koja ustvari predstavljaju iznimku zbog prijelaznog razdoblja kada će biti odlazak u starosnu mirovinu i za muškarce i za žene identičan odnosno izjednačen, a sve to imajući u vidu ranije zakonske propise kojima je bila propisana za žene ipak niže dob za odlazak u starosnu odnosno prijevremenu starosnu mirovinu". U tom smislu taj sud nalazi diskriminatorno postupanje tuženika prema tužiteljici na temelju spola i prihvaća tužbeni zahtjev, kako je gore navedeno. Dalje navodi da je tužiteljica bila primorana potpisati odredbu članka 4. i 7. Sporazuma te da je taj Sporazum i potpisan temeljem sadržaja Odluke o poticajnim mjerama koja je utvrđena kao diskriminatorna, pa da takvo odricanje nema utjecaja na odluku u sporu.

 

Drugostupanjski je sud, preinačavajući prvostupanjsku odluku pod točkama I. do III. izreke i u tom dijelu odbijajući tužbeni zahtjev, izrazio pravno shvaćanje da, obzirom da u trenutku potpisivanja Sporazuma o prestanku radnog odnosa, a samim time i prestanka radnog odnosa, tužiteljica nije imala navršenih 60 godina života, na nju se nije mogao primijeniti članak 33. i 34. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 154/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16), pa da je tuženik pravilno primijenio zakonske odredbe čl. 180. i 182. toga zakona, koje predstavljaju iznimke na način da različito za žene (u odnosu za muškarce) određuje životnu dob stjecanja prava na (prijevremenu) starosnu mirovinu. Stoga, zaključuje drugostupanjski sud, tuženik nije postupao diskriminatorski spram tužiteljice na temelju spola, jer je u konkretnom slučaju primijenio pozitivno zakonodavstvo, a činjenica da predmetno zakonodavstvo potencijalno ostavlja mogućnost diskriminatorskog tumačenja prema osiguranicima-ženama, ne smije biti tumačena na štetu tuženika, niti tuženik treba snositi štetne posljedice. U pogledu odricanja tužiteljice od svojih materijalnih prava, drugostupanjski sud navodi da je odnos stranaka reguliran Sporazumom u kojem su implementirane odluke tuženika o poticajnim mjerama, da ih je tužiteljica u svim elementima prihvatila, te da nije dokazala da je navedeni Sporazum nije valjan, niti da bi ga bila prisiljena potpisati, premda je teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno.

 

Nastavno na izraženo pravno shvaćanje tužiteljica, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

"1. Da li je poslodavac ovlašten bilo kojim internim aktom različito regulirati/normirati visinu iznosa otpremnine koji će isplatili radnicima muškog spola u odnosu na radnice ženskog spola, a koji se nalaze u identičnom položaju (kao što je to bio slučaj kod tužiteljice koja je zajedno s nekolicinom kolega muškoga spola predstavljala tehnološki višak kod tuženika) te da li se time u svezi različito normiranje iznosa otpremnine koji će biti isplaćen radnicima muškog spola u odnosu na radnice ženskog spola predstavlja diskriminaciju?

 

2. Da li je poslodavac obvezan primjenjivati najpovoljnije pravo za radnicu, ako je prethodno internim aktom regulirao pravo na otpremninu radnicima ženskog spola u iznosu manjem od radnik muškog spola?

 

3. Da li je kriterij različite mirovinske dobi razlog zbog kojeg je dopušteno odstupanje od jamstva zabrane spolne diskriminacije?

 

4. Da li činjenica da je radnica potpisala sporazumni raskid ugovora o radu, isključuje pravo iste na pokretanje antidiskriminacijskog spora radi utvrđenja diskriminacije po osnovi spola isplatom različite visine otpremnine u odnosu na radnike muškoga spola u istovjetnom položaju te pravo na naknadu štete koja je istoj prouzročena s time u svezi?

 

5. Na kome leži teret dokaza da diskriminacija nije počinjena te da li je u konkretnom slučaju tužiteljica bila dužna dokazivati da je prema istoj počinjenja diskriminacija ili je tuženik bio dužan dokazati da nije počinio diskriminaciju?

 

6. Da li se diskriminacijom smatraju i prošla i sadašnja i buduća postupanja (događaji) te akti poslodavca kojima je drugačije regulirano pravo radnika u pogledu visine otpremnine po osnovi spola te da li radnik gubi pravo potraživati naknadu štete zbog diskriminatornog ponašanja koje proizlazi iz prethodne Odluke poslodavca koja je naknadno izmijenjena reguliranjem istovjetnog prava na povoljniji način za radnika?",

 

dok umješačica na strani tužiteljice kao takva pitanja postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

"1. Predstavljaju li slučajevi pozivanja na odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16) koja propisuju različit uvjet godina života za stjecanje prava na mirovinu za žene i muškarce, kod određivanja pravila za stjecanje prava na otpremninu od strane poslodavca na način da učinci primjene takvih pravila nepovoljnije utječu na osobe određenog spola, povredu antidiskriminacijskih jamstava iz čl. 13. st. 1. toč. 4. Zakona o ravnopravnosti spolova (Narodne novine broj 82/08, 69/17) od strane poslodavca kao i prakse Suda Europske unije koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj?,

 

2. Treba li u slučajevima utvrđenja povrede antidiskriminacijskih jamstava iz čl. 13. st. 1. toč. 4. Zakona o ravnopravnosti spolova od strane poslodavca, kao i prakse Suda Europske unije koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj, za počinjenu povredu u navedenim slučajevima poslodavac odgovarati?".

 

Obrazlažući važnost postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revidenti navode odluke sudova u kojima je izraženo pravno shvaćanje nepodudarno s onim u pobijanoj odluci, pa se u tom smislu:

 

- tužiteljica poziva na odluke Suda Europske unije u predmetu broj C-262/88 Douglas Harvey Barber vs. Guardian Royal Exchange (dalje: Barber vs. Guardian), Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III-716/2003, Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1042/2013,

 

- umješačica na strani tužiteljice poziva na istu odluku Suda Europske unije, kao i odluke toga suda u predmetima broj C-152/84 M. H. Marshall v. Southampton and South-West Hampshire Area Health Authority i C-356/09 Pensionversicherungsantstalt vs. Cristine Kleist, Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja U-III-3034/2012, U-I-1706/2004 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Gž 21/2013.

 

U odluci Barber vs. Guradian je ocijenjeno da je povrijeđeno pravo Europske unije (tada još Europske zajednice) u slučaju kada muškarac koji dobije poslovno uvjetovani otkaz može imati pravo samo na "mirovinu" s isplatom odgođene do redovne dobi za umirovljenje, dok žena koja se nalazi u istim okolnostima ima pravo na mirovinu odmah, zbog primjene dobnog uvjeta koji se razlikuje ovisno o spolu, koji je u skladu s razlikom predviđenom nacionalnim zakonskim sustavima za dodjelu mirovina. Zaključuje se da načelo jednakosti plaća treba osigurati za svaki element plaća, a ne samo u funkciji cjelokupne pogodnosti koje se dodjeljuje radnicima.

 

Iako je predmet ovoga spora utvrđenje diskriminatornog ponašanja povodom isplate različitih otpremnina, što svakako nije bio predmet spora u odluci Barber vs. Guardian, ovaj sud prepoznaje dvije načelne intencije Suda Europske unije izražene u toj odluci, bitne za ocjenu podudarnosti pravnog shvaćanja izraženog u pobijanoj odluci sa pravnim shvaćanjem izraženog u spomenutoj odluci Suda Europske unije. Prva je da faktor životne dobi u slučaju otkaza ugovora o radu, a u istim okolnostima, ne može biti različit u odnosu na spol radnika u pogledu prava na stjecanje "ustupljene mirovine", pa čak i ako (druga načelna intencija) ta razlika u pristupu u odnosu na osobe različitog spola proizlazi iz razlika predviđenih nacionalnim zakonodavstvom. Pritom je osobito za naglasiti da je pojam "ustupljene mirovine" (u smislu instituta tamo relevantnog nacionalnog zakonodavstva Ujedinjenog Kraljevstva) u konkretnom slučaju Sud Europske unije protumačio kao pogodnosti koje poslodavac plaća radniku na temelju zaposlenja radnika (§ 28, C-262/88, Barber vs. Guardian), dakle, radi se o institutu inicijalno različitom od mirovina iz sustava koja pružaju nacionalni zakonski sustavi socijalne sigurnosti.

 

Sagledavajući na taj način navedenu odluku Suda Europske unije ovaj, revizijski sud ocjenjuje da je pravno shvaćanje Suda Europske unije u dovoljnoj mjeri, a u relevantnim elementima, podudarno sa ovopredmetnom problematikom te je time umješačica na strani tužiteljice u dostatnoj mjeri obrazložila važnost prvoga pravnog pitanja koje postavlja u svojoj reviziji u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

Pritom, neosnovano tuženik u odgovoru na reviziju spori dopuštenost ovoga pitanja navodeći da su u njemu problematizirani propisi koji nisu bili na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa, te da se pitanja ne mogu primijeniti na korektan slučaj. Iako su dopuštenim pitanjem uistinu (revidentičinim dopisivanjem izmjena i dopuna propisa objavljenih u "Narodnim novinama" broj 33/15, 93/15, 120/16 i 69/17) citiraju pravni izvori koji obuhvaćaju i izmjene i dopune propisa koje su stupile na snagu poslije relevantnog razdoblja u kojem je diskriminacija, kako se u tužbenom zahtjevu navodi, nastala – unatoč tome, potpuno je jasno o utjecaju kojih zakonskih odredbi se u konkretnom slučaju ovaj sud imao zadatak očitovati, što će sve biti detaljnije izneseno u nastavku ovoga obrazloženja.

 

Nadalje, tužiteljica, nastavno na pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o teretu dokazivanja petim revizijom postavljenim pitanjem zapravo problematizira pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o teretu dokazivanja diskriminatornog ponašanja.

 

S tim u svezi, a u pogledu tereta dokazivanja, ovaj sud upućuje na svoju bogatu prasku, na dio koje se, navodeći odluke revizijskog suda poslovnog broja Gž-21/13-2 od 10. rujna 2013. i Rev-1042/13-2 od 30. rujna 2015., kao na razloge važnosti u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, poziva tužiteljica. Ovaj sud prepoznaje nepodudarnost pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda u odnosu na pravno shvaćanje izraženo u tim revizijskim odlukama i ocjenjuje da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Stoga je revizija tužiteljice u pogledu petog postavljenog pravnog pitanja, kao i revizija umješačice na strani tužiteljice u pogledu prvog postavljenog pravnog pitanja ocjenjena dopuštenom, te je dalje sud pristupio preispitivanju revizije u tom dijelu u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Prilikom davanja odgovora na postavljena dopuštena pravna pitanja ovaj je, revizijski sud predmet sagledao prvenstveno u svjetlu sljedećih odredaba:

 

- odredbe članka 1. st. 1. ZSD-a koji određuje: "Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi (…) spola (…).",

 

- odredbe članka 1. st. 2. ZSD-a koji glasi: "Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatra se stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. ovoga članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.",

 

- odredbe članka 8. ZSD-a koji glasi: "Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima (…) rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije (…)",

 

- odredbe članka 20. st. 1. ZSD-a koji glasi: "Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci.",

 

- odredbe članka 3. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova ("Narodne novine" broj 138/12 - dalje: ZRS) koji glasi: "Državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima, te pravne osobe u pretežitom vlasništvu države i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave dužni su u svim fazama planiranja, donošenja i provedbe pravnih akata, odluka ili akcija, ocjenjivati i vrednovati učinke tih akata, odluka ili akcija na položaj žena, odnosno muškaraca, radi postizanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca.",

 

- odredbe članka 5. ZRS-a koji glasi: "Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata.",

 

- odredbe članka 13. st. 1. toč. 4. ZRS-a koji glasi: "Diskriminacija na području zapošljavanja i rada zabranjena je u javnom i privatnom sektoru, uključujući državna tijela, u odnosu na (…) uvjete zaposlenja i rada, sva prava iz rada i na temelju rada, uključujući jednakost plaća za jednaki rad i rad jednake vrijednosti (…)",

 

- odredbe članka 33. st. 1. ZOMO-a koja glasi: "Pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.(…)",

 

- odredbe članka 34. st. 1. ZOMO-a koja glasi: "Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža.",

 

- odredbe članka 180. st. 1. ZOMO-a koji glasi: "Iznimno od članka 33. stavka 1. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik (žena) kada navrši 15 godina mirovinskog staža i - u 2014. godini - 61 godinu života (…)",

 

- odredbe članka 182. st. 1. ZOMO-a koji glasi: "Iznimno od članka 34. stavka 1. ovoga Zakona, pravo na prijevremenu starosnu mirovinu stječe osiguranik - žena kada navrši - u 2014. godini - 56 godina života i 31 godinu mirovinskog staža (…)".

 

Nije sporno da je Odlukom o poticajnim mjerama, njezinom točkom IV. tuženik stavio u različit položaj svoje radnike iste životne dobi u pogledu određivanja visine poticajne otpremnine, a to ovisno o spolu radnika tj. radnice.

 

Sporno je predstavlja li takvo postupanje diskriminatorno postupanje na temelju spola, može li se takvo postupanje smatrati iznimkom od diskriminacije u smislu odredbe čl. 9. ZSD-a i je li, uopće, moguće predmetnu Odluku o poticajnim mjerama smatrati diskriminatornom ako opravdanje za nju tuženik nalazi u zakonom predviđenim razlikama u vremenu odlaska u mirovinu ovisno o tome radi li se o osiguraniku ili osiguranici. U postupovnopravnom smislu, sporan je teret dokazivanja činjenice da je do diskriminacije došlo.

 

Ovo se sve propituje dopuštenim pitanjima revidentica koja su sagledavana u njihovom sinergijskom, združenom učinku.

 

Pri davanju odgovora na ta pitanja prvenstveno valja poći od nesporne činjenice da je tuženik Odlukom o poticajnim mjerama (u slučaju sporazumnog otkazivanja ugovora o radu u slučaju odlaska u prijevremenu mirovinu) visinu poticajne otpremnine formirao na način da u slučaju iste životne dobi, njegove radnice dobivaju nužno manji iznos otpremnine nego što bi je dobili radnici tj. muškarci iste životne dobi u faktično istoj situaciji. Dakle, radnice određene životne dobi su u konkretnom slučaju samom činjenicom pripadnosti ženskom spolu stavljene u različitu i, u pogledu prava na otpremninu, nepovoljniju materijalnu situaciju od svojih muških kolega iste životne dobi.

 

Dalje je za uzeti u obzir neosporenu činjenicu da je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, prije započinjanja ovoga parničnog postupka, u okviru svoje ovlasti, u smislu odredbe čl. 23. st. 1. ZRS-a, utvrdila diskriminatorni učinak spornih odredbi Odluke o poticajnim mjerama te da je u konkretnom slučaju prema ocjeni toga tijela došlo do povrede odredbe čl. 13. ZRS-a. O ovome je tuženik bio upoznat i tijekom postupka, jer se i tužiteljica poziva na to shvaćanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, čiju izvornost tuženik nije osporio.

 

Već su činjenice iz zadnja dva odlomka ovoga obrazloženja u konkretnom slučaju dovoljne da bi se ocijenilo da je u ovome slučaju tužiteljica učinila (naglašava se sljedeći relevantni zakonski izraz) vjerojatnim da je do diskriminacije došlo.

 

Time što je tužiteljica učinila vjerojatnim da je do diskriminacije došlo, sukladno odredbi čl. 20. st. 1. ZSD-a, teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije prešao je na tuženika.

 

Svoje pravno shvaćanje o nepostojanju diskriminacije tužitelj je ovome sporu utemeljio na činjenici pravne regulacije mirovinskog sustava u smislu odredaba čl. 180. i 182. ZOMO-a, pozivajući se i na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske kojima nije prihvaćen prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske tih zakonskih odredbi.

 

Jasno je i nesporno da je odredbama čl. 180. i 182. ZOMO-a predviđena iznimka kojom se za žene, različito u odnosu za muškarce, regulira (za žene raniji) odlazak u starosnu i prijevremenu mirovinu. Ovo sve sa očitom namjerom zakonodavca da se postupno ta dob odlaska u te mirovine izjednači među spolovima. Za naglasiti je dakle, da je očita intencija zakonodavca da takav različit pristup prema osiguranicima predstavlja prijelazno rješenje kojim se u budućnosti (doglednim ujednačenjem položaja osoba obaju spola) ima u potpunosti izjednačiti položaj osiguranika i osiguranica. Nije sporno među strankama, niti ovaj sud problematizira nediskriminatornost tih zakonskih odredbi.

 

Međutim, odredbama ZOMO-a se ne regulira institut poticajne otpremnine; otpremnina sama za sebe nije ni na koji način regulirana navedenim Zakonom. Tako sama činjenica da je za referentne vrijednosti za izračun poticajnih otpremnina tuženik uzeo u obzir tada na mirovinu primjenjive odredbe čl. 180. tj. 182. ZOMO-a – dakle propisa koji uređuje potpuno drugo područje, potpuno druga prava od onih koja su u relaciji s ovim predmetom (određivanje otpremnine i posljedično, diskriminacije) i propisa koji teži ciljevima koji mogu, ali i ne moraju biti korespodentni sa onima koji se ostvaruju uvođenjem poticajnih otpremnina kao primarno radnopravnog instituta – samo po sebi ne dokazuje da do diskriminacije nije došlo, kao ni do diskriminatornog učinka spornih odredbi Odluke o poticajnim mjerama, a o kojima je tijekom, ali i prije početka ovoga parničnog postupka, elaborantno upozoravala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

 

Pritom se ne može ispustiti iz vida obveza tuženika na postupanje sukladno odredbi čl. 3. st. 1. ZRS-a, da u svim fazama planiranja, donošenja i provedbe pravnih akata, odluka ili akcija, ocjenjuje i vrjednuje učinke svojih akata, odluka ili akcija na položaj žena, odnosno muškaraca, radi postizanja stvarne ravnopravnosti žena i muškaraca. Dakle, pri donošenju pojedinih akata (i poduzimanja "akcija") tuženik je bio u obvezi sagledavati akt ne samo na nomotehničkoj razini njegove (potencijalne) kompatibilnosti sa pojedinim zakonom (čak u ovom slučaju zakonom koji se ne bavi identičnom materijom ni pravima kao i sporna odluka poslodavca koja se na taj zakon oslanja), nego i sagledavati "širu sliku" – vrjednovati učinke toga akta u smislu postizanja životno stvarnog ravnopravnog položaja (osoba različitih spolova) u praksi.

 

Stoga je tuženik morao (i to se, imajući u vidu postojeću mu obvezu u smislu prethodnog odlomka, nije moglo smatrati njemu pretjeranim teretom) pored pozivanja na predmetne odredbe ZOMO-a, u svrhu dokazivanja da diskriminacije nije bilo, sadržajnije obrazložiti sveobuhvatne aspekte sporne odredbe Odluke o poticajnim mjerama, jer je u fazi ovoga parničnog postupka već trebao imati vrjednovanje učinaka u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZRS-a. Toj obvezi tuženik nije udovoljio.

 

Dakle, nije bilo dovoljno samo paušalno navođenje da je osnov (u Odluci o poticajnim mjerama) različitog pristupa u odnosu na spolove utemeljen na odredbama čl. 180. i čl. 182. ZOMO-a, jer time nije dokazano da se pozicija tužiteljice kao (sada već presumirano) diskriminirane osobe stavila u neutralan položaj, odnosno da bi se sagledavanjem cjelokupne interakcije Odluke o poticajnim mjerama i navedenih odredbi ZOMO-a i dalje uzimanjem svih drugih eventualno utjecajnih okolnosti koje proizlaze iz radnopravnog položaja tužiteljice kao žene, tužiteljica u konačnosti stavila u materijalno neškodljiv položaj – izjednačen sa osobama muškog spola u usporednoj situaciji. Dakle, sama činjenica da se sporna Odluka o poticajnim mjerama koja regulira poticajne otpremnine poziva na odredbe ZOMO-a koji određuje (ovisno o spolu osiguranika) različitu dob za stjecanje prava na mirovine, ne dokazuje samo po sebi nediskriminatornost toga posebnog akta poslodavca.

 

Ovaj je sud svjestan je jedan od elementa na temelju kojeg je ocijenio vjerojatnost da je došlo do diskriminacije, mišljenje umješačice na strani tužiteljice, dakle osobe koja već u smislu odredbe čl. 206. ZPP-a ima interes za uspjehom tužiteljice u sporu. Međutim, ovo shvaćanje o diskriminatornosti spornih odredbi Odluke o poticajnim mjerama je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova donijela prije pokretanja ovoga parničnog postupka, u obavljanju svojih ovlasti u smislu odredbe čl. 23. st. 1. ZRS-a. Njezino mišljenje ne predstavlja neoboriv dokaz o diskriminaciji, niti o vjerojatnosti diskriminacije, niti mu je ovaj sud pristupio ocjenjujuću takovom njegovu dokaznu snagu. To je pravno shvaćanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova samo jedan od dokaza koje je sud uzeo u obzir kako bi formirao svoje pravno shvaćanje o (samo) vjerojatnosti da je došlo do diskriminacije.

 

Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica učinila vjerojatnim da je primjenom točke IV. Odluke o poticajnim mjerama, stavljena u različit, nepovoljniji položaj od osobe drugoga spola u usporedivoj situaciji, te da je tretman tužiteljice od strane tuženika različit, ograničujućeg učinka na temelju spola te mu je posljedica onemogućavanje uživanja prava u području rada tj. prava iz rada na osnovi ravnopravnosti sa pripadnicima muškoga spola. Tuženik nije dokazao da do diskriminacije nije došlo, pa je, primjenom čl. 20. st. 1. ZRS-a, utvrđeno je da je u konkretnom slučaju tuženikovim propisivanjem regulacije otpremnine kako je gore navedeno i priznavanjem tuženoj prava samo na takvu otpremninu povrijeđena odredba čl. 1. st. 2. ZSD-a i članka 5., u svezi čl. 13. st. 1. toč. 4. ZRS-a u pogledu zabrane diskriminacije u odnosu na prava na temelju rada i da je došlo do diskriminacije tužiteljice od strane tuženika.

 

Zaključno, a u pogledu ocjene osnovanosti dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje diskriminacije, ovaj sud smatra korisnim naglasiti i da sama činjenica da je tuženik odredio kao referentnu granicu za određivanje visine otpremnine za muškarce preostale godine do 65. godina života a za žene do 61. godine života, sama po sebi – po automatizmu ne dokazuje da bi u konkretnom slučaju došlo do diskriminacije na temelju spola (mutatis mutandis Sud Europske unije u predmetu C-19/02 Viktor Hlozek v. Roche Austria Gesellschaft mbH.) i zbog toga je dalje za naglasiti se odluka ovoga suda se u bitnom temelji na gore obrazloženoj učinjenoj vjerojatnosti da je do diskriminacije došlo, a nastavno tome na tuženikovom propuštanju da u dostatnoj mjeri dokaže da diskriminacije nije bilo (dakle, primjenom tereta dokazivanja u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZRS-a).

 

Stoga se pravni pristup drugostupanjskog suda u pogledu osnovanosti djela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje povrede prava na jednako postupanje i na utvrđenje diskriminacije, a u okviru materijalnopravnog shvaćanja kako ga je obrazložio taj sud, ne može prihvatiti.

 

Obzirom na prethodnu ocjenu ovoga suda, nije moguće u ovoj fazi postupka prihvatiti niti pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu imovinske štete, uz obrazloženje kako ga je dao taj sud.

 

Slijedom navedenog, zbog pogrešnog postupovnopravnog, ali posljedično i materijalnopravnog pristupa drugostupanjskog suda, valjalo je, sukladno odredbama čl. 394. st. 4., u svezi st. 1. i čl. 395. st. 2. ZPP-a, ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti sudu drugoga stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Ovaj sud nije mogao preinačiti pobijanu odluku, jer se žalbeni sud, vođen pogrešnim pravnim pristupom, propustio očitovati o svim žalbenim razlozima tuženika, a revizijski sud nema ovlasti odlučivanja povodom redovnih pravnih lijekova, pa će drugostupanjski sud u nastavku postupka preispitati prvostupanjsku odluku u okviru svih iznesenih žalbenih razloga tuženika i, pritom vezan pravnim shvaćanjem izraženim u ovoj odluci (čl. 394.a ZPP-a), osobito u pogledu sagledavanja sveobuhvatnog odnosa stranaka ovoga postupka kroz prizmu tereta dokazivanja u smislu odredbe čl. 20. st. 1. ZSD-a, donijeti novu, zakonitu odluku.

 

Zaključno je za obrazložiti da se ovaj sud nije upuštao u ocjenu ostalih revizijama postavljenih pitanja, jer je revizije obaju revidentica valjalo prihvatiti (temeljem petog pravnog pitanja tužiteljice i prvog umješačice na strani tužiteljice), pa davanje odgovora na ostala pravna pitanja nema utjecaja na odluku povodom revizije.

 

Odluka o trošku revizijskog postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.