- 1 -              Revd 1356/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 1356/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. K. iz S., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z. protiv tuženika C. B. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica V. K.-M., odvjetnica u B., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-181/2020-2 od 20. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2992/2019-129 od 31. prosinca 2019., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-181/2020-2 od 20. veljače 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica N. K. je podneskom od 7. travnja 2020. podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-181/2020-2 od 20. veljače 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

Tužiteljica je predložila dopuštenje revizije radi slijedećih pravnih pitanja:

 

1.                Može li se smatrati radnim vremenom, koje vozač autobusa u međunarodnom putničkom prometu, provede isključivo vrijeme u koje je proveo za volanom, 30 minuta prije početka vožnje, 30 minuta nakon završetka vožnje te 30 minuta dnevnog odmora, a da se ne uzmu u obzir ostali poslovi i obaveze koje vozač ima u vrijeme kada ne upravlja neposredno autobusom, ali je na svom radnom mjestu koje ne može napustiti, te obavlja ostale poslove ili se odmara radi zamjene vozača koji trenutno vozi?

 

2.                Smatra li se vrijeme koje vozač u međunarodnom linijskom prijevozu provede u svojstvu suvozača dežurstvom ili radnim vremenom sukladno Zakonu o radu i drugim pozitivnim propisima te je li poslodavac dužan platiti dežurstvo ako ga ne smatra radnim vremenom, a ako ga je dužan platiti treba li ga platiti kao i "efektivni rad" ili na drugi način, odnosno koji?

 

3.                Budući da postoje različite odluke viših sudova (ŽS u Zagrebu, Varaždinu i Splitu), postoji potreba za jedinstvenom primjenom zakona, a s obzirom da u potpunoj istovjetnoj pravnoj stvari postoji sudska praksa različitih drugostupanjskih sudova u Republici Hrvatskoj u kojima Sud sasvim različito (uključujući i dvije potpuno različite odluke u ovom predmetu od istog suda i vijeća), te posebno praksu Europskog suda pravde, čime je i prednik tužiteljice u vremenu koje je proveo kao suvozač u autobusu, obavljajući poslove prema uputi poslodavca(prima putnike, i prtljagu, izdaje i naplaćuje putne karte, riga o putnicima i vozilu, obaveze na graničnim prijelazima, prema policiji, obaveze pranja, čišćenja, servisiranja, administrativne poslove …), i da u tom periodu ne može napustiti mjesto rada (autobus).

 

4.                Koliki je mjesečni fond sati radnika ako je Ugovorom o radu i Zakonom o radu i internim aktima poslodavca određen fond od 40 sati tjedno, a s obzirom da sud prvog stupnja tvrdi da je to 182 sata, te da je, usprkos izričitom žalbenom razlogu, viši sud u pobijanoj presudi ignorirao taj žalbeni razlog?

 

5.                Kako sud može utvrditi cijenu rada ako poslodavac svaki mjesec obračunava drugačiju cijenu sata, a taj izračun nije temeljen na Ugovoru o radu, Zakonu o radu, internim aktima poslodavca ili nekim drugim propisom?

 

6.                Smatra li se da je poslodavac dužan unaprijed upoznati radnika s rasporedom radnog vremena sukladno odredbi članka 43. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01 82/01, 114/03, 123/03, 142/03 i 137/04), te može li se radno vrijeme rasporediti na način da se višestruko unaprijed nepoznatom broju prekida te se nakon toga nastavlja, a da je također nepoznat broj tih nastavaka.

 

7.                Smatra li se da je drugostupanjski sud zauzimajući stajalište glede definiranja pojma radnog vremena doveo u pitanje jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih pred zakonom, poglavito u sporovima pripadnika Pomorske policije protiv Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, radi isplate plaće, budući da se na patrolnim brodovima nije mijenjala posada tijekom dana, kako to proizlazi iz obrazloženja presude istog suda, odstupio od stajališta Uredbe EZ br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni Uredbe Vijeća EEZ br. 3821/85 i EZ br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća EEZ br. 3820/85, kojima se i vrijeme u kojemu je radnik u raspoložbi poslodavcu smatra radnim vremenom, čime je dovedeno u pitanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni?

 

8.                Može li sud, nakon što je poslodavac obračunao radniku plaću u punom radnom vremenu, provesti vještačenje kojim utvrđuje da je radno vrijeme kraće, odnosno bitno manje kraće, od onog koje je ugovoreno Ugovorom o radu, te određeno Zakonom o radu, te koje je sam poslodavac obračunao i isplatio prema isplatnim radnim listama, te nakon tako provedenog vještva donijeti presudu kojom se bitno umanjuje broj već priznati i isplaćenih radnih sati.

 

Riječ je o naznačenim pravnim pitanjima o kojima postoji različita praksa sudova drugog stupnja, ali je glede tih pitanja i računanja radnog vremena vozača postoji ustaljena praksa Vrhovnog suda RH.

 

Prije ostalog valja naglasiti da se kod obračuna dodataka na plaću i računanja radnog vremena za razdoblje od 2002. do 2005., a s obzirom na vrijeme nastanka obveznog odnosa, u ovom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o radu (Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 137/04).

 

Samim time za rješenje spora nije mjerodavna odredba članka 60. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 – dalje: ZR/14) prema kojoj je radno vrijeme ono vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

 

Nadalje, u ovom sporu se, s obzirom na vrijeme nastanka obveze i vrijeme pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji, ne primjenjuje ni odredba čl. 2. toč. 1. Direktive 2003/88, Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, prema kojoj se za potrebe Direktive „radno vrijeme” definira kao „vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom“.

 

Zbog istog razloga za rješenje ovog spora nije odlučno niti pravno shvaćanje u objedinjenoj odluci Europskog suda pravde broj C-397/01 do C-403/01 od 5. listopada 2004., u kojoj se odgovoreno na pitanja koja se odnose na odredbu čl. 2. Direktive Vijeća broj 89/391/EEC od 12, srpnja 1989., te na odredbu čl. 6. toč. 1. i čl. 18. toč. 1b Direktive Vijeća broj 93/104/EC od 23. studenog 1993.

 

Stoga naznačena pitanja koja se odnose na ZR/09 i ZR/14, i Direktiva Vijeća EU nisu važna za rješenje ovog spora.

 

U odnosu na ostala pitanja, radi kojih tužiteljica predlaže dopustiti reviziju, Vrhovni sud RH je već zauzeo pravno shvaćanje i uspostavio ujednačenu sudsku praksu kako u odnosu na definiciju efektivnog radnog vremena vozača autobusa i vremena provedenog u svojstvu suvozača (raspoloživosti), tako i o načinu računanja radnog vremena i prekovremenog rada kod obračuna plaće (primjerice odluke broj Revr-804/06 od 23. siječnja 2008., Revr-1761/09 od 9. ožujka 2008., Revr-53/09 od 3. studenog 2009.,. Revr-93/10,….).

 

Odluka suda drugog stupnja ne odstupa od prakse revizijskog suda, pa nema mjesta za dopuštenje revizije i intervenciju Vrhovnog suda RH.

 

 

 

 

Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.