- 1 -              Revt 277/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 277/2015-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. N..V. - S.A. i.-e. iz Belgije, kojeg zastupa punomoćnik Z. P., odvjetnik iz Z., protiv I. tuženika R. d. d.o.o. iz R., (OIB: ...) i II. tuženika E. s. d.o.o. iz R., (OIB: ...), koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K.1-K.2 i p. j.t.d. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-5858/2009-3 od 4. veljače 2014., kojima je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-1789/2006-29 od 7. svibnja 2009. i odbačena žalba tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku iz prvostupanjske presude o parničnom trošku, u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

 

 

I.   Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužitelju se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Prvostupanjskom presudom:

 

- u stavku I. izreke, naloženo je I. tuženiku isplatiti tužitelju:

 

„A) ukupni iznos od 610.279,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to:

 

- na iznos od 529.952,76 kn od 28. listopada 2003. do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koju propisuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja odgovara visini eskontne stope HNB uvećanoj za 8%-tnih poena i

 

- na iznos od 80.327,20 kn od 01. srpnja 2004. do 31. prosinca 2007. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od dana 01. siječnja 2008. do isplate po stopi koju propisuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja odgovara visini eskontne stope HNB-a, uvećanoj za 8%-tnih poena,

 

B) iznos od 4.000 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju H.-A.-A.-B. d.d. na dan isplate, a sa zateznom kamatom koju ova Banka priznaje na devizne štedne uloge po viđenju u Eurima, a u kunskoj protuvrijednosti počev od dana 28. listopada 2003. do isplate, sve u roku od 8 dana.“,

 

- u stavku II. izreke, utvrđeno je „da ne postoji tražbina prvotuženika istaknuta prema tužitelju radi prebijanja u iznosu od 330.620,73 kn“,

 

- u stavku III. izreke, utvrđeno je „da ne postoji tražbina drugotuženika istaknuta prema tužitelju radi prebijanja u iznosu od 254.700,00 kn“,

 

- u stavku IV. izreke, I. tuženik je obvezan „naknaditi tužitelju parnični trošak odmjeren s 51.816,20 kn“,

 

- u stavku V. izreke, tužitelj je obvezan naknaditi II. tuženiku „parnični trošak odmjeren s 5.245,91 kn“.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba I. tuženika i II. tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda „u točkama I., II., III. i IV. njene izreke“.

 

              Drugostupanjskim rješenjem odbačena je žalba I. tuženika i II. tuženika kao „nedopuštena u odnosu“ na točku V. izreke prvostupanjske presude.

 

Protiv drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja tuženici su podnijeli reviziju, i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stavak 1. i 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a učinjenih u drugostupanjskom postupku i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da se drugostupanjska presuda i drugostupanjsko rješenje preinače tako da se zahtjev tužitelja odbije u cijelosti - te utvrdi postojanje njihovih tražbina prema tužitelju, podredno da se ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na reviziju i predložio da se ova odbije „u cijelosti kao neosnovana, a djelomično kao nedopuštena“.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu i pobijano drugostupanjsko rješenje (dalje: osporenu odluku) ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnjama revidenata, osporena odluka:

 

- sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta odluka, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se oni pozivaju (ona je jasna, određena u svome sadržaju - i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koje određeno ukazuju,

 

- a donesena je povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske odluke, s kojom čini (obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja) određeno pravno jedinstvo - i temeljena je na činjeničnom utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno izraženom u prvostupanjskoj odluci, tako da drugostupanjski sud nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što nije ponovio sve razloge na kojima je temeljena prvostupanjska odluka.

 

Navodi kojima revidenti osporavaju ili problematiziraju utvrđenja prihvaćena po nižestupanjskim sudovima odlučnim za odluku o predmetu spora, o sadržaju njihovih odnosa sa tužiteljem i ugovora koje su sklopili, sve uz tvrdnju da je već i iz provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom trebalo prihvatiti da tužitelj nema osnove potraživati utuženi iznos - ali i da (za razliku od tužiteljevog) postoje njihova utužena potraživanja, odnosno - da je iz provedenih dokaza, da su pravilno vrednovani, trebalo osnovanim ocijeniti da ne postoje dodaci ugovora koje tužitelj spominje - kao niti obveza “podmiriti tužitelju utuženi iznos” (obzirom i da to ne proizlazi iz odredaba članka 2. st. 2. i čl. 5. i 6. Ugovora), u biti su (jer pitanje stvarnog sadržaja odnosa stranaka kao i sadržaja njihovog ugovornog odnosa, predstavlja činjenično pitanje) samo prigovori činjenične naravi kojima revidenti iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te prigovori o načinu odlučivanja o svim prijepornim zahtjevima (s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (u smislu odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a), revizijski sud te prigovore ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ili one iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a.

 

Valja kod toga imati na umu:

 

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidenti ocjenom dokaza nisu zadovoljni i smatraju da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što oni tvrde i njihovo tumačenje istinitog (o sadržaju njihovog odnosa sa tužiteljem i sadržaju njihovog ugovornog odnosa - o tumačenju odredaba čl. 5., 6. i 8. Ugovora, te nastajanju tražbina istaknutih radi prebijanja), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenata,

 

- da je i tuženicima omogućeno raspravljanje o predmetu spora i dana prilika da predlože dokaze za shvaćanja i činjenice na kojima temelje svoju poziciju u postupku i da izražavanjem shvaćanja i prigovora sudjeluju u njihovoj ocjeni, a na okolnosti što nije prihvaćeno njihovo shvaćanje o ocjeni dokaza - a sve jer u postupku u kojemu su to mogli (pred prvostupanjskim sudom) nisu predložili dokaze za to shvaćanje i jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni onako kako bi oni htijeli, ne mogu u postupku ostvariti povoljniju poziciju,

 

- da dokazom (i to odlučnim) u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle - to može biti i prijedlog stranke za sklapanje ugovora (ovdje: ne kao dokaz o sadržaju, visini i dospijeću duga - već bar kao dokaz da je dug postojao), neovisno o jeziku na kojemu je prijedlog pisan.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora u revizijskom stupnju:

 

- zahtjev je tužitelja na obvezivanje I. tuženika isplatiti mu 610.279,96 kn i 4.000 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju H.-A.-A.-B. d.d. na dan isplate, sve sa pripadajućim zateznim kamatama,

 

- zahtjev je I. tuženika na utvrđenje da postoji njegova tražbina prema tužitelju radi prebijanja od 330.620,73 kn,

 

- zahtjev je II. tuženika na utvrđenje da postoji njegova tražbina istaknuta prema tužitelju radi prebijanja od 254.700,00 kn.

 

Tužitelj drži da mu utuženi iznos pripada na temelju ugovornog odnosa sa I. tuženikom, sve u izvršenju kupoprodajnog ugovora kojeg je sa ovim (kako drži) sklopio - dok tuženici nalaze da tražbine čije utvrđenje traže i koje ističu tužitelju radi prebijanja proizlaze iz postupaka tužitelja kojima su za njih nastale obveze prema trećem, a koje su bili obvezni podmiriti.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je (a polazeći od toga da je drugostupanjska presuda donesena „na temelju odredbe članka 375. stavka 5. ZPP-a“ i povodom pravnog lijeka podnesenog protiv prvostupanjske presude - s kojom, a obzirom da može postojati jedino slijedom odluke suda prvog stupnja, čini određeno pravno jedinstvo - pa i u dijelu u kojemu se temelji na činjenicama na kojima se temelji i prvostupanjska presuda):

 

- da je 28. listopada 2003. tužitelj (kao i V. I., M. B. i društvo C. R. & C.S.r.l. iz T.), „kao budući ustupitelj poslovnih udjela“ koje je imao u društvu 1. B. d.o.o. (pravnom predniku II. tuženika), sklopio s I. tuženikom, kao budućim stjecateljem istih poslovnih udjela u navedenom društvu, Ugovor kojim je uredio uvjete dogovorenog prijenosa tih udjela,

 

- da je istoga dana (sa navedenim drugim imateljima poslovnih udjela) sklopio i ugovor o prijenosu tih poslovnih udjela na I. tuženika kao stjecatelja,

 

              - da je „temelj ovih ugovora bila volja stranaka da se udjeli tužitelja i ostalih članova u bivšem društvu 1. B. d.o.o. prenesu na prvotuženika uz uvjet da bivše društvo 1. B. d.o.o. (sada drugotuženik) odnosno prvotuženik, plate tužitelju i ostalim članovima društva navedenim u čl. 5. ugovora od 28. listopada 2003. te gospodinu D. T. tamo specificirane iznose“,

 

- da su odredbom čl. 2. st. 2. prvog Ugovora, ugovorne strane suglasno utvrdile da „ukupno utvrđeni dug tvrtke 1. B. d.o.o. na dan sačinjavanja revizijskog izviješća iznosi 5.323.174,48 kn, odnosno 709.756,64 eura“,

 

- da su odredbom čl. 5. istoga Ugovora, ugovorne strane „utvrdile evidentirane dugove koje je imalo društvo 1. B. d.o.o. na dan 5. rujna 2003.“: ta odredba sadrži specifikaciju novčanih obveza tog društva prema dobavljačima, banci, zaposlenicima, s osnova doprinosa, te s osnova neplaćenog dospjelog PDV i s osnove pozajmica - s time da je „glede pozajmica jasno utvrđeno da društvo 1. B. d.o.o. ima obvezu podmirivanja financijskih potraživanja, između ostaloga - i prema kreditoru R. d. d.o.o. (prvotuženiku) u iznosu od 560.000,00 kn“ - te potraživanja trećeg (C. D. T.) od 510.319,23 kn, ujedno onog kojeg je tužitelj pokrivao danim jamstvom,

 

- da je istom odredbom Ugovora, po strankama Ugovora konstatirano što su od vlastitih sredstava „prenositelji udjela unijeli u 1. B. d.o.o.“: tako je naznačeno da je tužitelj kao prenositelj udjela unio u to društvo 585.316,09 kn - a i da su prenositelji udjela u opremanje poslovnih prostorija tvrtke 1. B. d.o.o. utrošili 16.000 eura, pa je istaknuto da se navedeni iznos prenositeljima priznaje osnovom izvršenih ulaganja u opremanje caffe bara tvrtke 1. B. d.o.o. - a stjecatelj poslovnih udjela (I. tuženik) se obvezao „plaćanja prenositeljima izvršiti temeljem cesija koje će prenositelji međusobno potpisati“,

 

              - da se odredbom čl. 6. Ugovora i 1. B. d.o.o. (pravni prednik II. tuženika) obvezao „podmiriti potraživanja s osnova unosa vlastitih sredstava navedenim prenositeljima umanjenih za eventualne dugove istih prema 1. B. d.o.o., a ugovoreno je i da će potraživanja tih prenositelja biti umanjena i ako „potraživanja tvrtke 1. B. d.o.o. nastala iz odnosa s Gradom Pula ne budu naplaćena“.

 

              - da se, konkretno, navedenom odredbom čl. 5. Ugovora stjecatelj poslovnih udjela (I. tuženik) obvezao platiti tužitelju navedena njegova „vlastita sredstva“ od 585.316,09 kn i iznos po njemu „izvršenih ulaganja“ od 4.000 eura (kao dijela navedenih ukupnih ulaganja svih prenositelja od 16.000 eura),

 

- da su odredbom čl. 8. prvog Ugovora „prenositelji, a time i tužitelj, preuzeli obvezu jamčenja“ stjecatelju (I. tuženiku) do 30. lipnja 2004. da društvo 1. B. d.o.o. nema drugih obveza i dugovanja, izuzev navedenih u revizijskom izviješću koji čini sastavni dio tog ugovora - i to („za sve takve eventualne obveze i dugovanja“) „iznosom otpisanih potraživanja od 321.308,80 kn“ (od čega na tužitelja otpada 80.327,20 kn),

 

- da je I. tuženik u ispunjenju preuzete obveze (iz navedene odredbe čl. 5. Ugovora), 30. rujna 2006. isplatio tužitelju „7.500,00 eura, odnosno 55.363,33 kn“, ostajući dužan isplatiti mu „kao prenositelju poslovnog udjela...529.952,76 kn (585.316,09 - 55.363,33)“ te 4.000 eura „s osnove sudjelovanja tužitelja kao prenositelja u opremanju prostorija društva 1. B. d.o.o.“,

 

- da I. tuženik nije tužitelju platio te iznose (529.952,76 kn i 4.000 eura) kao niti 80.327,20 kn, onaj iznos sa kojim je tužitelj jamčio za iznos duga tvrtke 1. B. d.o.o.,

 

- da je I. tuženik (sa II. tuženikom) platio trećem (C. D. T.) iznos koji prelazi onog koji je utvrđen u članku 5. Ugovora od 28. listopada 2003. kao iznos duga tvrtke 1. B. d.o.o. prema tome trećem (od 510.319,23 kn), ujedno onog kojeg je tužitelj pokrivao danim jamstvom, i to za 330.620,73 kn u odnosu na I. tuženika te za 254.700,00 kn u odnosu na II. tuženika (što ovi ističu prema tužitelju kao tražbinu „radi prebijanja“) - ali ne u svezi ili zbog postupaka ili propusta za posljedice kojih bi tužitelj imao odgovarati: sve obzirom da je I. tuženik „znao za presudu u korist C. D. T. u vrijeme sastavljanja ugovora“ i suglasio se sa u Ugovoru utvrđenom visinom obveze pravnog prednika II. tuženika - a nije dokazano da bi „tužitelj lažno prikazao tuženicima stanje dugovanja društva 1. B. d.o.o.,

 

- da je, konkretno, (ovdje bitno obzirom na prigovore oba tuženika radi prebijanja) 17. studenoga 2006. I. tuženik sklopio sporazum sa trećim (C. D. T.): njime je utvrđeno da je u tijeku ovršni postupak pred Općinskim sudom u Rijeci pod posl. br. Ovr-3157/05 u kojem C. D. T. kao vjerovnik ostvaruje tražbinu na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Puli posl. br. P-2810/97-25 od 21. travnja 1999. (kojom je prednik II. tuženika obvezan platiti tužitelju C. D. T. 514.878,87 kn sa zateznim kamatama od 1. siječnja 1997. do isplate te naknaditi mu parnični trošak od 46.040,00 kn), a koja je presuda potvrđena drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Puli posl. br. Gž-2048/99-2 od 30. listopada 2000., te da sklapanjem tog sporazuma I. tuženik pristupa dugu dužnika 1. B. d.o.o. iz toč. I. sporazuma - pa se njime (u dijelu u kojem su stranke spora utvrdile visinu duga i dinamiku njegova podmirenja) I. tuženik obvezao vjerovniku C. D. T. na ime potraživanja po osnovi navedene presude isplatiti 70.000 eura u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB najkasnije do 24. studenoga 2006., i to uz daljnji dogovor da se vjerovnik primitkom navedenog iznosa u danom roku odriče „prema dužniku svih drugih potraživanja koja bi proizlazila s osnove navedene presude i navedenog ovršnog postupka“ („po primitku navedenih sredstava u ugovorenom roku vjerovnik se obvezao obustaviti ovršni postupak“) - ali s time da „u slučaju da dužnik ne podmiri ugovoreni iznos, sporazum se smatra automatski raskinutim, a vjerovnik je ovlašten naplatiti cjelokupno potraživanje uvećano za kamate i troškove sukladno navedenoj presudi“ („osim toga sporazum sklopljen između C. D. T. i I .tuženika sklopljen je nakon isteka jamstva prenositelja iz odredbe članka 8. Ugovora“ i za neispunjenje takvog tužitelj ne može snositi odgovornost),

 

- da taj postignuti dogovor I. tuženik nije izvršio, te je zbog toga (kako to tužitelj i navodi) D. T. u ostvarenju sporazuma naplatio cjelokupno svoje potraživanje, a ne samo ono koje je izrijekom sporazuma bilo ugovoreno (i čija je isplata bila dogovorena „da se učini odmah po sklapanju ugovora i to u jednom obroku“): dakle, I. tuženik je „nepridržavanjem pisanog i usmenog ugovora“ kojeg je sklopio sa tim trećim, izazvao „reakciju gosp. D. T.“ i sam sebe stavio u nepovoljniji položaj - po sadržaju kojeg je vlastitim propustom uzrokovao obvezu platiti tome trećem iznos veći od onog kojeg je imao platiti po sporazumu - onaj kojeg su tuženici u konačnom i platili, a kojeg pojedinačno naznačuju u vidu svojih tražbina „prema tužitelju radi prebijanja“.

 

Na temelju tih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - te utvrdio da tražbine tuženika „prema tužitelju radi prebijanja“ ne postoje, a sve uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da je tužitelj dokazao ono što tvrdi i na čemu zahtjev temelji: da se I. tuženik i ugovorom obvezao isplatiti mu utužene iznose,

 

- a da tuženici nisu dokazali, sve polazeći od odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a (prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) te odredbe čl. 221.a ZPP-a (kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“), postojanje utuženih tražbina prema tužitelju „radi prebijanja“ - odnosno da iz provedenih dokaza ne proizlazi ono što tvrde i na čemu i sada ustraju u reviziji (da je tužitelj u ičemu pridonio nastajanju njihove obveze plaćanja onog što sada prema njemu ističu kao tražbinu „radi prebijanja“).

 

U odnosu na odluku iz točke V. izreke pobijane prvostupanjske presude žalbu tuženika ocijenio je nedopuštenom i rješenjem odbacio „jer je u tom dijelu djelomično prihvaćen zahtjev tuženika 2. za naknadu troška postupka“ - a „prema odredbi članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili osoba koja se odrekla ili odustala od žalbe, ili ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje žalbe“: drži da „u konkretnom slučaju, tuženici nemaju pravnog interesa za podnošenje žalbe u odnosu na onaj dio odluke kojim je prihvaćen zahtjev za naknadu troška postupka“.

 

Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

Stoga je reviziju tuženika valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge prvostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu odluku objavit će se presuda Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-1789/2006-29 od 7. svibnja 2009.

 

Tužitelju nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Revizijski sud tek primjećuje:

 

a) da osnovu zahtjevu tužitelja daju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05), i to:

 

- odredba čl. 99. st. 1., prema kojoj se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase,

 

- odredba čl. 148. st. 1., kojom je propisano da ugovor za ugovorne strane stvara prava i obveze,

 

- odredbe čl. 17., a kojima je propisano: (u stavku I.) „sudionici u obveznom odnosu dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njezino ispunjenje“, (u stavku II.) „obveza se može ugasiti samo suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu ili na temelju zakona“,

 

- odredbe čl. 71., prema kojima: (stavak I.) „Ako je ugovor sklopljen u posebnoj formi, bilo na temelju zakona bilo voljom stranaka, važi samo ono što je u toj formi izraženo.“, (stavak II.) „Ipak, bit će pravovaljane istovremene usmene pogodbe o sporednim točkama o kojima u formalnom ugovoru nije ništa rečeno ako nisu u opreci s njegovim sadržajem ili ako nisu protivne cilju zbog kojega je forma propisana.“,

 

- odredba čl. 262. st. 1., prema kojoj: „Vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.“,

 

b) da u svezi prethodno navedenih odredaba i obzirom na utvrđenje da je prijeporni Ugovor sklopljen u pisanom obliku - i ničime nije utvrđeno da ne odgovara volji stranaka ili da je obveza koju je I. tuženik njime preuzeo ispunjena, nižestupanjski sudovi nisu imali razloga odbiti zahtjev kojeg tužitelj na Ugovoru temelji: kako je u Ugovoru kojeg su stranke sklopile navedeno (prema činjeničnom utvrđenju, ali ne samo iz ocjene pisanog sadržaja Ugovora - već i ocjene drugih dokaza koji upućuju na taj sadržaj, pa i ocjene ponašanja stranaka koje je uslijedilo nakon što je ugovor sklopljen, sve primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, uvažavajući i ono što je logičnim ili razumnim prihvatiti kada je riječ o kupoprodajnom ugovoru - koji podrazumijeva i dogovorenu cijenu) da je I. tuženik obveznik prema tužitelju, sudovi su pravilno zaključili da je kao takav i sada dužan učiniti ono što tužitelj traži: isplatiti tužitelju po njemu utužen iznos - sve samo u ostvarenju onog što je ugovorio,

 

c) da je prijepornom Ugovoru sa ugovorom o prijenosu udjela, u dijelu o kojemu je ovdje riječ, po njegovom sadržaju u odnosu na imovinu tužitelja i obveze koje su stranke Ugovora njime preuzele, opravdano dati (jer karakter ili prirodu ugovora određuje njegov sadržaj a ne naziv) značaj ugovora o kupoprodaji: I. tuženik je njime preuzeo obvezu plaćanja kupoprodajne cijene za ono što je od tužitelja kupljeno - obvezu koju mora ispuniti,

 

d) da tuženici ne mogu u ovome postupku ostvariti uspjeh samo uopćenim pozivom na pogrešnu primjenu materijalnog prava - navodom da je ovdje trebalo primijeniti „pravo Kraljevine Belgije“, k tome istaknutim tek u revizijskom stupnju, a sve pogotovo i kraj konstatacije da je sadržaj ovog i njima „do danas“ ostao nepoznat, dakle - čak i bez da su istakli da bi njihova pozicija u ičemu bila povoljnija da je primijenjeno to „drugo“ pravo.

 

To valja sagledati i u svijetlu shvaćanja da revizijski sud osporenu odluku može (u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a) preispitivati samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji - a taj se revizijski razlog, kako su ga revidenti (uopćeno) formulirali, ne može prihvatiti određenim, napose imajući na umu da i u sporovima s međunarodnim elementom - a vođenim u svezi ugovornih odnosa te sadržaja i prirode ugovora, primjena materijalnog prava ovisi i od niza činjenica (primjerice: o kakvom se ugovoru radi, o njegovom sadržaju, o tome je li ugovoreno neko drugo pravo), sve u smislu odredaba čl. 18., 19. ili 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 88/01), o kojima, za revizijski stupanj - novotama, revizijski sud ne može raspravljati (čl. 385. ZPP-a).

 

Sudovi moraju poznavati materijalno pravo, pa drugostupanjski sud kod preispitivanja prvostupanjske presude i po službenoj dužnosti pazi na njegovu pogrešnu primjenu (čl. 365. st. 2. ZPP-a) - s time da po službenoj dužnosti sudovi utvrđuju i sadržaj stranoga mjerodavnog prava u sporovima sa međunarodnim elementom (čl. 13. st. 1. ZRSZ-a) - ali kada primjena materijalnog prava zavisi (kao ovdje) i od okolnosti (činjenica) konkretnog slučaja, dakle - i od toga je li ono ugovoreno i koje je ugovoreno, činjenice koje vode njegovoj primjeni mora “dati“ sama stranka - a na svojoj potpunoj pasivnost da ih istakne, uz to i sa određenim razlozima i sa naznakom bar pravnog interesa za određenom zaštitom (postojanje kojeg se interesa ne može niti presumirati iz navoda revidenata da niti njima ionako sadržaj stranog prava nije ni „do danas“ poznat), stranka u revizijskom stupnju ne može ostvarivati povoljniju poziciju u sporu.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.