- 1 -              Revd 2147/2020-2

Broj: Revd 2147/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja S. D. iz B., Republike Srbije, OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u H., protiv ovršenika B. J. iz O., ..., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. D., odvjetnica u R., radi ovrhe, odlučujući o prijedlogu ovršenika za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž Ovr-76/2020-2 od 20. siječnja 2020., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovnog broja Ovr-7764/2015 od 7. listopada 2019., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e :

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

Protiv drugostupanjskog rješenja, kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje, kojim je utvrđeno da je ovrha u ovome predmetu dovršena, ovršenik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP).

Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP-a revizijski je sud ocijenio da u prijedlogu postavljena pravna pitanja ne utječu na odluku u ovome sporu, jer se pobijana odluka ne temelji na pravnim shvaćanjima koja se problematiziraju tim pitanjima.

Naime, pobijana odluka je, u bitnome, utemeljena isključivo na pravnom shvaćanju da je predajom dijelova nekretnine u konkretnom slučaju ovrha dovršena u smislu odredbe čl. 73. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16), a niti jednim od postavljenih pitanja se ne problematizira je li se konkretnom ovršnom radnjom dovršila ovrha, nego se problematizira pravilnost postupovnih radnji suda koje su tome prethodile, a o čemu nižestupanjski sudovi nisu niti izrazili pravno shvaćanje koje bi se moglo (da je u tom smislu izraženo) problematizirati.

Eventualne postupovnopravne povrede potencirane tako postavljenim pitanjima bi se eventualno mogle razmatrati kada bi ovršenik imao pravo na podnošenje tzv. izravne revizije u smislu odredbe čl. 382.a ZPP-a, no, obzirom da se radi o ovršnom postupku, takova pravna zaštita u ovom slučaju nije dopuštena, već samo ona u smislu odredbe čl. 385. u svezi čl. 400. st. 1. ZPP-a i čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 - dalje: OZ).

Osim toga, u pogledu pravnih pitanja koja se odnose na problematiku zahtjeva ovršenika za izuzeće sudskog ovršitelja, valja nadodati da je u po tom pitanju prije donošenja spornog rješenja pravomoćno odlučeno na način da su nižestupanjski sudovi taj zahtjev odbili (što navodi i pobijana odluka), čime se ona ukazuju neutjecajnima na konačnu odluku o dovršenosti ovrhe u smislu odredbe čl. 73. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16). Ovo treba sagledati i u svjetlu pravne regulacije u smislu čl. 74. st. 5. u svezi čl. 76. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a iz koje bi proizlazilo da rješenje o odbijanju zahtjeva za izuzeće predstavlja odluku protiv koje je dopuštena žalba samo u odluci o glavnoj stvari, a ne i posebna žalba.

Zaključno, iako irelevantno, jer je prijedlog već na temelju prethodno obrazloženog valjalo odbaciti, za nadodati je da ovršenik u prijedlogu za dopuštenje revizije nije uputio na potencijalno postojeće odluke nižestupanjskih sudova u kojima bi (u pogledu postavljenih pravnih pitanja) bilo izloženo pravno shvaćanje različito od onoga izraženog u pobijanoj odluci, pa nije niti dokazao važnost postavljenih pravnih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i razvoj prava u praksi u smislu potrebe ujednačenja sudske prakse, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom (ovdje nedopuštene) revizije u smislu odredbe čl. 385., u svezi čl. 382. ZPP-a. Naime, iako bi se iz dijela prijedloga za dopuštenje revizije dalo iščitati da ovršenik tvrdi da postoji različita praksa revizijskog suda i drugostupanjskih sudova u pogledu postavljenih pravnih pitanja, on ne navodi u tom smislu ikakve konkretne odluke tih sudova.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 387. st. 5., čl. 392. st. 1., a sve u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 8. rujna 2020.