Broj: Gž 698/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Zlatka Lodete kao predsjednika vijeća, te Dubravke Vinceković i Jadranke Majcen-Horvat, kao članova vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja M. K. i drugotužiteljice J. K. oboje iz V., oboje zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku u V., protiv prvotuženika H. A. A. B. d.d. Z., zastupanog po punomoćniku B. B. i drugotuženika M. d.o.o. J., zastupanog po punomoćniku D. B., odvjetniku u K., radi utvrđenja ništavosti ugovora i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, a povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 02. travnja 2010. g. br. P.1263/09-15, u sjednici vijeća održanoj dana 10. kolovoza 2010. g.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Varaždinu broj P.1263/09-15 od 02. travnja 2010. g.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljen 10. veljače 2009. g. u obliku javnobilježničkog akta pod brojem OU… između prvotuženika kao prodavatelja zastupanog po javnoj bilježnici J. V. S. i drugotuženika kao kupca, a odbijen je i zahtjev za brisanje i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja u z.k.ul. 620 k.o. V. (u osnivanju) za čkbr. 1206/5 kakvo je bilo neposredno prije predaje predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine na provedbu pod brojem Z.954/09.

 

              Istom presudom u toč. II. izreke tužitelji su obvezani naknaditi drugotuženiku trošak postupka u iznosu od 9.225,00 kn.

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelji pobijaju navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelji su podnijeli i dopunu žalbe koja je zaprimljena kod prvostupanjskog suda 13. srpnja 2010. g., koja je podnesena izvan zakonskog roka za ulaganje žalbe, pa je rješenjem ovoga suda br. Gž.698/10-4 od 10. kolovoza 2010. godine odbačena kao nepravovremena.

 

              Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana.

 

              Odbivši tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjski sud svoje stajalište o neosnovanosti zahtjeva tužitelja temelji na slijedećim činjeničnim utvrđenjima:

 

-          da je, nesporno, prvotuženik s trgovačkim društvom A.-P. d.o.o. V. kao korisnikom kredita i tužiteljima kao fiducijarnim dužnicima  sklopio ugovor o kreditu br. 1214/2001 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine (dalje: ugovor sa sporazumom) dana 27. rujna 2001. g., koji je solemniziran po javnom bilježniku V. M. iz Z. istog dana pod brojem OU…,

-          da je korisniku kredita odobren kredit u iznosu od 180.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti kojeg je trebao vratiti zajedno sa ugovorenom kamatom od 8% godišnje u jednakim tromjesečnim anuitetima, počevši od 01. siječnja 2004. g., a trajanje kredita ugovoreno je do 01. listopada 2013. g.,

-          da je odredbom čl. 4 ugovora utvrđeno da prvotuženik može raskinuti ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja ako se ispune točno navedeni razlozi, a jedan od njih je i kašnjenje s plaćanjem jednog anuiteta, kamate ili bilo koje druge obveze iz ugovora za više od 30 dana,

-          da su odredbom čl. 9 ugovora utvrđeni instrumenti osiguranja, a kao prvi je naveden prijenos prava vlasništva na nekretninama u korist prvotuženika,

-          da su se tužitelji kao fiducijarni dužnici u čl. 12 st. 2 ugovora izričito  izjasnili da dozvoljavaju prvotuženiku da može u zemljišnim knjigama na nekretnini čkbr. 1206/5 k.o. V. izvršiti upis prava vlasništva u svoju korist uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja tražbine iz ugovora, dok su se u čl. 13 tužitelji suglasili da prvotuženik može temeljem ovog ugovora kao javnobilježničke isprave radi naplate cjelokupnog potraživanja, nakon dospijeća osigurane tražbine ili raskida  ugovora, neposredno provesti prisilnu ovrhu radi predaje u posjed čkbr. 1206/5 k.o. V.,

-          da je odredbom čl. 17 st. 1 ugovoreno da u slučaju da korisnik kredita zakasni s ispunjenjem osigurane tražbine, prvotuženik ima pravo naplatiti se iz prodane nekretnine, odnosno steći punopravno vlasništvo na toj nekretnini, sukladno odredbi čl. 277 Ovršnog zakona (NN. 57/96; 29/99; 42/00-odluka US RH; 173/03; 194/03 – ispr.,  151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – OZ dalje: OZ),

-          da je, nesporno, temeljem ugovora sa sporazumom iz 2001.g. prvotuženik zatražio i ishodio u zemljišnoj knjizi uknjižbu prava vlasništva u svoju korist na nekretnini čkbr. 1206/5 k.o. V., koja nekretnina je poslužila kao osiguranje i za druge tražbine prvotuženika prema istom korisniku kredita temeljem kasnije sklopljenih ugovora,

-          da je prvotuženik temeljem odredbe čl. 277 OZ-a kod javnog bilježnika J. V. S. pokrenuo postupak prisilne naplate potraživanja iz ugovora sa sporazumom iz 2001. g., kao i potraživanja iz kasnije sklopljenih ugovora,

-          da je u tom postupku nakon treće javne dražbe koja je održana 02. siječnja 2009. g. sklopljen ugovor između prvotuženika kao vjerovnika i prodavatelja i drugotuženika kao kupca dana 10. veljače 2009. g. u odnosu na nekretninu čkbr. 1206/5 k.o. V., koju je drugotuženik kupio za cijenu od 1.950.000,00 kn,

-          da je drugotuženik podnio prijedlog radi uknjižbe prava vlasništva na kupljenim nekretninama koji je zaprimljen pod brojem Z.954/09, a tijekom trajanja ovog postupka je drugotuženik uknjižen u zemljišnim knjigama kao vlasnik čkbr. 1206/5 upisane u zk.ul. 620 k.o. V. (u osnivanju), te su brisani svi tereti,

-          da je prvotuženik postao fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine temeljem ugovora sa sporazumom koji je sklopljen 2001. g., u koje vrijeme je bio na snazi Ovršni zakon (NN.57/96, 29/99 i 42/00) koji je propisivao održavanje tri ročišta za dražbu i da je javni bilježnik u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma između tužitelja i prvotuženika, te nekretninu prodao na trećoj dražbi, sukladno odredbi čl. 125 st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (N.N.88/05),

-          da prodaja nekretnine na trećoj javnoj dražbi nije protivna sadržaju oglasa javnog bilježnika o prvoj javnoj dražbi od 26. rujna 2008. g., a niti oglasa o drugoj javnoj dražbi od 06. studenog 2008. g. i da tužitelji nisu imali razloga vjerovati da će biti održane samo dvije javne dražbe,

-          da treća javna dražba koja je održana 02. siječnja 2009. g. nije održana u nevrijeme, jer je taj dan bio redoviti radni dan, da je javni bilježnik bio ovlašten provesti javnu dražbu tog dana, da je prije održavanja dražbe izdao oglas dana 10. prosinca 2008. g. koji je objavljen u tjedniku V. vijesti br. 3337 od 16. prosinca 2008. g. i u O. od 15. prosinca 2008. g., pa su svi podaci o održavanju javne dražbe bili dostupni svim zainteresiranim potencijalnim kupcima,

-          da javni bilježnik nije bio dužan donijeti rješenje o dosudi nekretnine kupcu, jer je odredbom čl. 274.g st. 3 OZ-a određeno da će na temelju provedene dražbe, nakon što kupovnina bude položena, javni bilježnik sklopiti u obliku javnobilježničkog akta u ime predlagatelja osiguranja s kupcem ugovor o prodaji predmeta osiguranja,

-          da raskidom ugovora o kreditu nije prestala obveza korisnika kredita, niti se korisnik kredita oslobodio preuzetih obveza iz ugovora, već je njegova obveza u cijelosti dospjela na naplatu, čime su bili ispunjeni uvjeti i za namirenje tražbine iz sredstava osiguranja.

-           

              Obzirom na gore navedena činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da javni bilježnik postupak prodaje nekretnine nije proveo protivno prisilnim propisima, pa je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njegova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.

 

              Pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 toč. 1 – 3 Zakona o parničnom postupku (N.N.53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08; dalje: ZPP), tužitelji u žalbi ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, navodeći da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, povezujući taj žalbeni razlog sa žalbenim razlogom nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, uz tvrdnju da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njihove dokazne prijedloge istaknute na ročištu od 19. ožujka 2010. g., a koji su bili usmjereni na dokazivanje utemeljenosti tvrdnje tužitelja da su u postupku provođenja javne dražbe prethodnim dogovorom svih aktera poduzimane pravne radnje protivno prisilnim propisima i pravilima morala, te uz povredu načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu, s ciljem pogodovanja drugotuženiku – kupcu nekretnine, a na štetu tužitelja, na što prema navodima tužitelja posebno ukazuju slijedeće činjenice - indiciji i to da je vrijednost nekretnine netransparentno i jednostrano određena, da je u nadmetanju sudjelovao samo drugotuženik kao kupac, da je prvotuženik svjesno i namjerno iskoristio tu činjenicu da pogoduje drugotuženiku kao svom komitentu uz prethodno postignuti dogovor o kupovnoj cijeni, da je prodaja nekretnine na trećoj javnoj dražbi protivna sadržaju oglasa bilježnika o usmenoj javnoj dražbi od 26. rujna 2008. g. u kojem su trebali biti navedeni svi uvjeti dražbovanja, da je treća dražba održana u nevrijeme, prvi dan iza Nove godine kada je većina poslovnih ljudi na odmoru i nije bilo realno očekivati da će se javiti više zainteresiranih ponuđača, da je u postupku propušteno jasno definirati koje se kreditne partije prodajom nekretnine zatvaraju, koji propust prvotuženik može zloupotrijebiti na način da se ponovno namiruje za istu tražbinu, te da je prvotuženik sam propustio uključiti se u nadmetanje licitiranjem i to uz saznanje da je stvarna vrijednost nekretnine daleko veća od procijenjene, slijedom čega tužitelji smatraju neshvatljivim postupanje prvostupanjskog suda u odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga tužitelja za sudskim vještačenjem vrijednosti nekretnine, kako bi se ta vrijednost stvarno i objektivno utvrdila u sudskom postupku, a čime bi i postupanje javnog bilježnika bilo podvrgnuto sudskoj kontroli, pa u žalbi inzistiraju na svim dokaznim prijedlozima istaknutim na ročištu od 19. ožujka 2010. g.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja valja prije svega navesti da u smislu odredbe čl. 220 st. 1 ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a o tome koji će se od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, odlučuje sud, prema st. 2 iste odredbe, pa je temeljem zakonskog ovlaštenja prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza iznesen na ročištu od 19. ožujka 2010. g., navodeći u obrazloženju presude konkretne, jasne i uvjerljive razloge zbog kojih izvođenje predloženih dokaza nije smatrao potrebnim. Kako razloge navedene u obrazloženju presude u cijelosti prihvaća osnovanim i ovaj sud, ocjena je i ovoga suda da obzirom na sadržaj postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i sadržaj prvostupanjskog postupka, izvođenje predloženih dokaza nije od utjecaja na odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

              Slijedom navedenog, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP-a, jer je prvostupanjski sud svoje stajalište o neosnovanosti zahtjeva tužitelja obrazložio detaljnim i iscrpnim razlozima, pa prvostupanjska presuda, protivno žalbenim navodima tužitelja, ne sadrži nikakve nedostatke, pa niti nedostatke na koje tužitelji ukazuju u žalbi, a zbog kojih se njezina pravilnost ne bi mogla ispitati.

 

              Ispitivanjem pobijane presude ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 2, 4, 8 i 9 ZPP-a, na koje bitne povrede ovaj sud u smislu odredbe čl. 365 st. 2 ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

              Isto tako, ovaj sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud tijekom postupka raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice, a činjenični supstrat na kojem je temeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju niti žalbenim navodima tužitelja.

 

              Naime, tijekom postupka nije bilo sporno da je u postupku prodaje nekretnine kod javnog bilježnika J. V.-S. na trećoj javnoj dražbi održanoj 02. siječnja 2009. g. drugotuženik kupio nekretninu čkbr. 1206/5 upisanu u z.k.ul. 620 k.o. V. za cijenu od 1.950.000,00 kn i da je 10. veljače 2009. g. sklopljen ugovor između prvotuženika kao vjerovnika i prodavatelja (koji je postao fiducijarni vlasnik predmetne nekretnine temeljem ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine od 27. rujna 2001. g. sklopljenim s društvom A.-P. d.o.o.V. kao korisnikom kredita i tužiteljima kao fiducijarnim dužnicima), te drugotuženika kao kupca, koji je temeljem tog ugovora upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

              Dakle, drugotuženik je stekao vlasništvo predmetne nekretnine na temelju pravnog posla, sukladno odredbi čl. 120 st. 1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06; dalje: ZV).

 

              Prema odredbi čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (N.N.35/05 i 41/08; dalje: ZOO) ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

              Ništetni ugovori imaju takve nedostatke u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka, zbog čega takvi ugovori ne proizvode pravne učinke.

 

              U konkretnom slučaju radi se o kupoprodajnom ugovoru, a bitni sastojci tog ugovora su predmet kupoprodaje i cijena, budući da se u smislu odredbe čl. 376 st. 1 ZOO-a ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu.

 

              Drugotuženik je kupio predmetnu nekretninu na trećoj javnoj dražbi održanoj u javnobilježničkom postupku prodaje nekretnine pokrenutom od strane prvotuženika radi namirenja potraživanja iz ugovora sa sporazumom sklopljenog 2001. g. s korisnikom kredita A.-P. d.o.o. V. i kasnije sklopljenih ugovora.

 

              Prvostupanjski sud je zaključio da je javni bilježnik u postupku prodaje nekretnine pravilno primijenio odredbe Ovršnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma između tužitelja i prvotuženika, sukladno odredbi čl. 125 st. 1 Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (N.N.88/05;  dalje: ZID OZ).

 

              Prema odredbi čl. 125 st. 1 ZID OZ-a na sporazume o osiguranju prijenosom vlasništva i prijenosom prava i na postupke njihova upisa u zemljišne knjige primjenjuju se odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja tih sporazuma.

 

              Tumačenje odredbe čl. 125 st. 1 ZID OZ-a (N.N.88/05) od strane prvostupanjskog suda ovaj sud nalazi pogrešnim.

 

              Naime, postupak u vezi sklapanja sporazuma o osiguranju i upisa u zemljišne knjige ne može se smatrati jedinstvenim postupkom s postupkom prodaje nekretnine kao daljnjim postupkom, bez obzira da li se radilo o sudskom ili javnobilježničkom osiguranju, budući da se postupak prodaje nekretnine pred javnim bilježnikom odvija kao zaseban, samostalan postupak, jer u slučaju sudskog osiguranja javni bilježnik koji provodi postupak prodaje nekretnine ne provodi taj postupak temeljem ovlaštenja suda, niti ne  postupa po njegovim nalozima, dok se u slučaju javnobilježničkog osiguranja postupak prodaje nekretnine pokreće podnošenjem odgovarajućeg zahtjeva izabranom javnom bilježniku, koji ne mora biti bilježnik koji je proveo postupak sklapanja sporazuma o osiguranju, a i u tom slučaju bilježnik kojem je povjeren postupak prodaje nekretnine osniva poseban, novi spis s novim brojem, neovisno o spisu predmeta u kojem je sastavljen javnobilježnički akt ili solemnizirana privatna isprava na temelju koje je provedeno fiducijarno osiguranje. Javnobilježnički postupak prodaje nekretnine, dakle, ima svoju zasebnu procesnopravnu sudbinu, neovisno o prethodnom postupku u kojem je zasnovano fiducijarno osiguranje. U konkretnom slučaju postupak prodaje nekretnine proveo je javni bilježnik J. V. S. iz V., koji postupak je proveden pod brojem OU.., dok je postupak u vezi sklapanja sporazuma o osiguranju proveden kod javnog bilježnika V. M. iz Z. pod brojem OU….

 

              Kako se postupak javnobilježničke prodaje nekretnine na kojoj je pravo vlasništva preneseno radi fiducijarnog osiguranja mora smatrati zasebnim, samostalnim postupkom u odnosu na postupak sklapanja sporazuma o osiguranju, u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbu čl. 123 st. 1 ZID OZ-a (N.N.88/05), kojom je određena primjena odredaba tog zakona u ovršnim postupcima i postupcima osiguranja pokrenutim nakon njegovog stupanja na snagu, obzirom na činjenicu da je  prijedlog prvotuženika za pokretanje postupka prisilne naplate potraživanja prodajom nekretnine podnesen javnom bilježniku 04. travnja 2008. g., dakle, nakon stupanja na snagu ZID OZ-a (N.N.88/05), a navedeni zakon je  stupio na snagu 28. srpnja 2005. g.

 

              Točno je da je tim zakonom u odredbi čl. 97 bilo predviđeno održavanje dva ročišta za dražbu, time da je u st. 4 određeno da će sud, ako nekretnina ne bude prodana ni na drugom ročištu, obustaviti postupak (s kojim sadržajem navedena odredba datira od ranije izmjene Ovršnog zakona (N.N.173/03)), dok je u vrijeme sklapanja sporazuma o osiguranju (2001. g.) tada važećim Ovršnim zakonom bilo predviđeno održavanje i treće dražbe, međutim, okolnost da je javni bilježnik u postupku prodaje nekretnine primjenjivao odredbe Ovršnog zakona koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja sporazuma o osiguranju, te održao treću dražbu na kojoj je nekretnina prodana drugotuženiku, prema ocjeni ovoga suda nema za posljedicu ništavost spornog kupoprodajnog ugovora, pa niti pogrešna primjena odredbe čl. 125 st. 1 ZID OZ-a (N.N.88/05) ne utječe na odluku o tužbenom zahtjevu, jer je i primjenom odredbe čl. 123 st. 1 istog zakona valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

              Naime, između tužitelja i prvotuženika sklopljen je sporazum o prijenosu prava vlasništva nekretnine radi osiguranja novčane tražbine prvotuženika iz ugovora o kreditu sklopljenog s korisnikom kredita A.-P. d.o.o. V., sukladno odredbi čl. 279 st. 1 i 2 OZ-a, koji sporazum sadrži i izjavu tužitelja o tome da su suglasni da se neposredno na temelju sporazuma u zemljišnoj knjizi može obaviti taj prijenos, sukladno odredbi čl. 274.b st. 1 u vezi s čl. 279 st. 1 OZ-a, slijedom čega je prvotuženik zatražio i ishodio u zemljišnoj knjizi uknjižbu prava vlasništva u svoju korist na čkbr. 1206/5, koja nekretnina je poslužila, nesporno, kao osiguranje i za druge tražbine prvotuženika prema istom korisniku kredita temeljem kasnije sklopljenih ugovora.

 

              Prvotuženik je u smislu odredbe čl. 274.f. st. 1 OZ-a bio ovlašten nakon dospjelosti tražbine otuđiti na njega prenesenu stvar, odnosno prodati nekretninu na kojoj je preneseno vlasništvo i to, prema st. 3 iste odredbe, isključivo putem javnog bilježnika.

 

              Postupak prodaje predmetne nekretnine obavljen je putem javnog bilježnika i na trećoj javnoj dražbi održanoj 02. siječnja 2009. g. je nekretnina prodana drugotuženiku kao jedinom ponuditelju.

 

              Način prodaje predmeta osiguranja reguliran je odredbom čl. 274.g. OZ-a, kojom odredbom je određeno da se na prodaje putem javnog bilježnika u pogledu načina njihove provedbe, a osobito prodajne cijene na odgovarajući način primjenjuju pravila o prodaji, odnosno unovčenju predmeta osiguranja kao predmeta ovrhe u ovršnom postupku (st. 1), te da je javni bilježnik dužan o prodaji predmeta osiguranja i o svakoj dražbi obavijestiti protivnika osiguranja na adresu iz sporazuma o osiguranju, time da će se prodaja obaviti neovisno o tome da li je obavijest dostavljena protivniku osiguranja (st. 2).

 

              Iz sadržaja javnobilježničkog spisa proizlazi da su tužitelji bili uredno obaviješteni o održavanju javnih dražbi, da su osobno sudjelovali u postupku prodaje nekretnine, da u tom postupku nisu prigovarali utvrđenoj vrijednosti nekretnine, niti su isticali bilo kakve druge prigovore u odnosu na pravilnost i način postupanja javnog bilježnika, iako su im bila na raspolaganja pravna sredstva predviđena Zakonom o javnom bilježništvu (N.N.78/93; 29/94 i 16/07; dalje: ZJB), kojim je u čl. 108 st. 1 i 3 određeno da nezadovoljna stranka ima pravo pritužbe predsjedniku suda na području kojega je sjedište javnog bilježnika, između ostalog i zbog toga što traženu službenu radnju u sadržajnom i formalnom pogledu nije poduzeo u skladu sa zakonom, a može zatražiti od Hrvatske javnobilježničke komore da prisili javnog bilježnika na vršenje njegovih dužnosti.

 

              Osim toga, nadzor nad radom javnobilježničke službe u smislu odredbe čl. 140 st. 1 ZJB obavlja Ministarstvo pravosuđa RH, koje je  ovlašteno po službenoj dužnosti ili u povodu pritužbi zainteresiranih osoba odrediti pregled poslovanja pojedinih javnih bilježnika i poduzeti potrebne mjere da se utvrđene nepravilnosti otklone i sankcioniraju.

 

              Isto tako je Zakonom o javnom bilježništvu regulirana disciplinska odgovornost javnih bilježnika, osobito ako nepropisno obavljaju službene radnje, pri čemu je prijedlog za pokretanje disciplinskog postupka, osim Hrvatske javnobilježničke komore i zakonom određenog državnog odvjetnika, ovlašten podnijeti i oštećenik, sukladno odredbi čl. 153 st. 1 ZJB.

 

              Dakle, unatoč zakonskoj mogućnosti, tužitelji tijekom javnobilježničkog postupka prodaje nekretnine nisu isticali nikakve prigovore u pogledu nepravilnog ili nezakonitog postupanja javnog bilježnika, niti su koristili bilo kakva pravna sredstva koja su im bila na raspolaganju u smislu Zakona o javnom bilježništvu.

 

              Sporni kupoprodajni ugovor sklopljen je sukladno odredbi čl. 274.g. st. 3 OZ-a, kojom odredbom je određeno da će na temelju provedene dražbe, pošto kupovnina bude položena, javni bilježnik sklopiti u obliku javnobilježničkog akta u ime predlagatelja osiguranja s kupcem ugovor o prodaji predmeta osiguranja.

 

              Kupoprodajni ugovor sklopio je javni bilježnik u ime prvotuženika kao prodavatelja s drugotuženikom kao kupcem i to nakon održane treće javne dražbe i nakon uplate iznosa kupovnine, u obliku javnobilježničkog akta, pri čemu je u ugovoru posebno naznačeno da  je drugotuženik kao kupac ovlašten prigodom upisa svojeg prava vlasništva u zemljišnim knjigama ishoditi brisanje zabilježbi da je prijenos vlasništva nekretnine na prvotuženika (prodavatelja) izvršen radi osiguranja tražbina pobliže označenih u čl. 4. ugovora, a kako je to i predviđeno odredbom čl. 274.g. st. 3 OZ-a.

 

              Prema tome, prvotuženik je u skladu s ovlaštenjem iz čl. 274.f. st. 1 OZ-a pokrenuo postupak prodaje nekretnine, koji postupak je proveden putem javnog bilježnika, kako je to i propisano st. 2 iste odredbe i na održanoj trećoj javnoj dražbi je nekretnina prodana drugotuženiku kao jedinom prijavljenom kupcu, a na temelju provedene dražbe i nakon što je kupovnina bila položena javni bilježnik je u ime prvotuženika kao prodavatelja s drugotuženikom kao kupcem sklopio kupoprodajni ugovor u obliku javnobilježničkog akta, koji ugovor sadrži sve bitne sastojke ugovora o prodaji, slijedom čega i ovaj sud smatra da se radi o pravno valjanom ugovoru.

 

              Pritom valja ukazati i na sadržaj odredbe čl. 274.f. st. 2 OZ-a, kojom je izričito određeno da je u slučaju da predlagatelj osiguranja prije dospjelosti tražbine otuđi stvar ili pravo koji su na njega preneseni, takvo otuđenje pravno valjano, a predlagatelj osiguranja odgovara protivniku osiguranja za štetu koju mu je takvim otuđenjem prouzročio. Jasno je da je svrha navedene odredbe u zaštiti prava stjecatelja stvari koja je bila predmet fiducijarnog osiguranja i to bez obzira na poštenje stjecatelja, pa  u slučaju kad predlagatelj osiguranja protivno zakonskom ovlaštenju proda nekretninu prije dospjelosti tražbine, takva prodaja je pravno valjana.

 

              Osim toga, u konkretnom slučaju valja analogno primijeniti i odredbu čl. 102 OZ-a o zaštiti prava kupca, pa uz činjenicu da je drugotuženik temeljem valjano sklopljenog ugovora stekao vlasništvo predmetne nekretnine uknjižbom u zemljišnoj knjizi, okolnosti vezane uz vrijednost nekretnine, namirenje tražbine, kao i pogrešnu primjenu odredaba Ovršnog zakona u javnobilježničkom postupku prodaje nekretnine, na kojima tužitelji temelje tužbeni zahtjev, prema ocjeni ovoga suda nemaju bitnog utjecaja na pravnu valjanost sklopljenog ugovora, niti se mogu smatrati takvim nedostacima u bitnim potrepštinama za sklapanje ugovora koji čine povredu javnog poretka.

 

              Osim toga, prvostupanjski sud je prigovore tužitelja s pravom ocijenio neosnovanim.

 

              Protivno navodima tužitelja, javni bilježnik ne donosi rješenje o dosudi nekretnine kupcu, nego prema izričitoj odredbi čl. 274.g. st. 3 OZ-a na temelju provedene dražbe, nakon što kupovnina bude položena, sklapa u ime predlagatelja osiguranja ugovor o prodaji predmeta osiguranja i to u obliku javnobilježničkog akta, pa je tvrdnja tužitelja potpuno promašena i neutemeljena, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

              Pitanje namirenja tražbine prvotuženika nije ni u kakvoj vezi sa stjecanjem nekretnine od strane drugotuženika, niti može utjecati na ocjenu pravne valjanosti sklopljenog kupoprodajnog ugovora, jer je namirenje, prema sadržaju javnobilježničkog postupka, provedeno nakon što je nekretnina prodana drugotuženiku.

 

              Niti prigovor tužitelja da je prodaja nekretnine na trećoj javnoj dražbi protivna sadržaju oglasa javnog bilježnika o usmenoj javnoj dražbi od 26. rujna 2008. g. prema pravilnoj ocjeni prvostupanjskog suda nije osnovan, jer navedeni oglas sadrži sve podatke u smislu odredbe čl. 93 OZ-a, a okolnost da je javna dražba održana 02. siječnja 2009. g. sama za sebe ne upućuje na osnovanost navoda tužitelja o mogućem pogodovanju drugotuženika, jer je oglas o održavanju te dražbe objavljen u tjedniku V. vijesti i O. i to sredinom prosinca 2008. g., pa su nedvojbeno svi podaci o održavanju javne dražbe bili dostupni svim zainteresiranim osobama.

 

              Što se tiče prigovora tužitelja u odnosu na vrijednost nekretnine, iz sadržaja javnobilježničkog spisa jasno je vidljivo da je vrijednost nekretnine utvrđena na temelju procjene izvršene po stalnom sudskom vještaku za građevinarstvo T. B. iz Z. po narudžbi tužitelja u siječnju 2007. g., pa je tvrdnja tužitelja da je vrijednost nekretnine netransparentno i jednostrano određena, potpuno proizvoljna, kao i tvrdnja o dogovoru prvotuženika i drugotuženika u vezi kupovne cijene prije dražbe, koja nema nikakvog uporišta u sadržaju spisa.

 

              Tužitelji u žalbi ponavljaju tvrdnju isticanu tijekom prvostupanjskog postupka da je prvotuženik neposredno prije provođenja postupka prodaje nekretnine raskinuo sve ugovore o kreditu, da su svi ugovori prestali važiti u cijelosti i da su u tom slučaju u smislu odredbe čl. 132 ZOO (ranije važećeg) obje strane oslobođene svojih obveza, izuzev obveze na naknadu štete, slijedom čega smatraju da su ništave odredbe ugovora o kreditu koje protivno kogentnoj normi određuju da raskidom ugovora dospijevaju ugovorne obveze i da je prestankom ugovorne obveze prestalo i njihovo akcesorno ugovorno fiducijarno jamstvo, koju tvrdnju je prvostupanjski sud s pravom ocijenio neutemeljenom.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja valja prije svega ukazati da sporazum o fiducijuranom osiguranju unesen u zapisnik kod suda ima učinak sudske nagodbe, sukladno odredbi čl. 274. st.4 OZ-a, a istovjetne pravne učinke ima i sporazum o fiducijarnom osiguranju sklopljen u obliku javnobilježničke isprave ili solemnizirane privatne isprave u smislu odredbe čl. 279. st. 2 OZ-a. Budući da sporazum o osiguranju ima učinak sudske nagodbe, ne može se pobijati redovnim ili izvanrednim pravnim lijekovima, nego se utvrđenje njegove ništetnosti ili poništenje može zahtijevati tužbom u parnici.

 

              Protivno navodima tužitelja, sporazum o osiguranju nije akcesoran, što  znači da se njime uređuju međusobna prava i obveze stranaka u vezi s osiguranjem tražbine koje ne ovise o realizaciji i valjanosti ugovora iz kojeg proizlazi osigurana tražbina. Iz zakonskog smisla instituta fiducijarnog osiguranja proizlazi da fiducijarno vlasništvo nema akcesoran značaj u odnosu na pitanje opstojnosti i visine tražbine koja je fiducijarno osigurana, pa prestankom osigurane tražbine ne prestaje pravo vlasništva fiducijara, nego fiducijant ima pravo zahtijevati vraćanje vlasništva.

 

              U konkretnom slučaju prvotuženik je pisanom izjavom od 07. ožujka 2008. g. raskinuo ugovore o kreditu sklopljene s društvo A.-P. d.o.o. V. kao korisnikom kredita zbog neplaćanja dospjelih obveza, u skladu s ovlaštenjem iz sklopljenih ugovora, zahtijevajući podmirenje cjelokupnog potraživanja.

 

              Odredbom čl. 4 ugovora o kreditu sklopljenog 2001. g. prvotuženik je ovlašten raskinuti ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja iz razloga navedenih u ugovoru, među ostalima i ako korisnik kredita usprkos opomene i odobrenog naknadnog roka kasni s plaćanjem jednog anuiteta, kamate, ili bilo koje druge obveze iz tog ugovora više od 30 dana.

 

              Prema odredbi čl. 1021 ZOO (identičnoj odredbi čl. 1065 ranije važećeg ZOO) ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

             

              Ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1022 st. 1 ZOO mora biti sklopljen u pisanom obliku, a tim ugovorom se utvrđuju iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita (st. 2).

 

              Kako su prema sadržaju odredbe čl. 1022 ZOO stranke iz ugovora o kreditu ovlaštene utvrditi sve bitne elemente tog ugovora u pisanom obliku, prvotuženik je obzirom na sadržaj sklopljenih ugovora bio ovlašten raskinuti ugovore o kreditu i zahtijevati podmirenje cjelokupnog potraživanja, jer je raskidom ugovora cjelokupna tražbina prvotuženika dospjela na naplatu. Stoga se tužitelji neosnovano pozivaju na odredbu čl. 132 ranije važećeg ZOO, pogrešno smatrajući da su takve ugovorne odredbe ništave i da je korisnik kredita raskidom ugovora oslobođen svih svojih obveza.

 

              Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvotuženik je nakon dospjelosti tražbine bio ovlašten pokrenuti javnobilježnički postupak prodaje nekretnine.

 

              Obzirom na sve navedeno i prema ocjeni ovoga suda kupoprodajni ugovor od 10. veljače 2009. g. ne može se smatrati ništetnim u smislu odredbe čl. 322 st. 1 OZ-a, pa je prvostupanjski sud osnovano odbio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavosti tog ugovora, kao i zahtjev za brisanje i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

              Stoga je valjalo žalbu tužitelja kao neosnovanu odbiti i potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 368 st. 2 ZPP-a, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno temeljio na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a.

 

U Varaždinu, 10. kolovoza 2010. godine.