Poslovni broj:19 Kž-402/2020-4

 

Poslovni broj:19 Kž-402/2020-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u  Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog E. M., zbog kaznenih djela iz čl. 215. st. 1. i čl. 226. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: 3 K-105/2020-47 od 4. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I./Prihvaća se djelomično žalba optuženog E. M. te se pobijana presuda preinačuje u odluci o kazni tako da se optuženom E. M. za kazneno djelo iz čl. 215. st. 1. KZ/11 (opisano u točki 1. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 7 /sedam/ mjeseci, dok mu se za kazneno djelo iz čl. 226. KZ/11 (opisano u točki 2. izreke) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 /jedne/ godine i 6 /šest/ mjeseci, nakon čega se uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 /dvije/ godine u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme od lišenja slobode i provedeno u istražnom zatvoru od 19. kolovoza 2019. pa nadalje.

 

II./Odbija se u ostalom dijelu kao neosnovana žalba optuženog E. M. te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi E. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11 (sud prvoga stupnja je u pobijanoj presudi pogrešno naznačio i broj „Narodnih novina“ 126/19. s izmjenama i dopunama KZ/11 koje nisu važile u vrijeme počinjenja djela, a niti su blaže za počinitelja) na način i pod okolnostima opisanim u točki 1. izreke te presude, za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, i zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11 činjenično i pravno pobliže opisanog u točki 2. izreke te presude, za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, nakon čega je uz primjenu čl. 51. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme od lišenja slobode, tj. od 19. kolovoza 2019. u 02:35 sati.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP/08 oštećeni L. K. i A. K. su s eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućeni u redovnu parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. ZKP/08 optuženik je dužan na ime troškova kaznenog postupka platiti 320,00 kn, što se odnosi na postupanje policijskih službenika Policijske uprave brodsko-posavske, Postaje prometne policije Slavonski Brod, iznos od 300,00 kn na ime sudskog paušala, iznos od 1.216,00 kn i 528,00 kn na ime prometno-tehničkog vještačenja, 642,20 kn i 664,20 kn na ime sudsko-medicinskog vještačenja, 375,00 kn i 375,00 kn na ime troškova za sudskog tumača, 70,56 kn na ime troškova liječenja, 125,24 kn, 102,90 kn, 63,25 kn, 161,00 kn i 22,68 kn na ime troškova za lijekove, a sve u roku od tri mjeseca po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok će se o troškovima branitelja po službenoj dužnosti odlučiti posebnim rješenjem.

 

Na kraju izreke pobijane presude prvostupanjski sud je posve nepotrebno unio odluku o produljenju istražnog zatvora protiv optuženika, jer je o tome pravomoćno odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude je optuženi E. M. putem branitelja I. J., odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, „pogrešne primjene materijalnog prava“, „netočno“ i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati „na ponovno raspravljanje i odlučivanje Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kod drugog suca pojedinca“.

 

Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu je u odgovoru na žalbu osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju i predložilo da se ista odbije kao neosnovana te da se potvrdi prvostupanjska presuda.

 

U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u  Varaždinu  na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-455/2020 od 31. kolovoza 2020. vratio ovome sudu drugog stupnja.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08 (u žalbi se očitom omaškom navodi čl. 368. st. 1. t. 10.) jer da niti jednom riječju nije obrazložio zbog čega nije proveo nijedan predloženi dokaz obrane.

 

Točno je da prvostupanjski sud u osporenoj presudi nije iznio razloge zbog kojih nije prihvatio dokazne prijedloge optuženika, no ovaj žalbeni sud ne nalazi da se ovdje radi o takvoj vrsti propusta u sastavu i obrazlaganju presude koji bi se morao podvesti pod bitnu postupovnu povredu iz naprijed naznačene zakonske odredbe. To poradi toga što se unatoč tome nedostatku pobijana presuda ipak može ispitati u svome meritumu. Osim toga sud prvoga stupnja je u raspravnim zapisnicima od 19. svibnja i 31. srpnja 2020. obrazložio svoja rješenja kojima odbija dokazne prijedloge obrane te je na taj način dao do znanja optuženiku kojim se argumentima vodio kod donošenja odluka o neprihvaćanju istih. Stoga ovaj sud drugog  stupnja nalazi da, iako bi bilo uputno i korisno da je prvostupanjski sud svoja obrazloženja u iznijetom kontekstu pretočio i u obrazloženju osporene presude, izostanak razloga o odbijanju predmetnih dokaznih prijedloga  nema takav značaj da bi ga se trebalo tretirati kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP/08, tim više što su ova procesna rješenja, kao što je rečeno, pisano obrazložena u sklopu gore spomenutih raspravnih zapisnika.

 

Nije u pravu optuženik niti kada žalbom upire na bitnu proceduralnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 smatrajući da je prvostupanjski sud, odbivši sve njegove dokazne prijedloge, povrijedio načelo jednakosti oružja, koje podrazumijeva težnju da se u pogledu dokazivanja objema strankama u kaznenom postupku osiguraju jednake ili barem približne šanse, tj. da ih se na razuman način dovede u isti ili bar sličan procesni položaj, čime je, kako tvrdi u žalbi, onemogućen u pravu na obranu te mu je ujedno teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

              Ponajprije treba reći da nigdje u ZKP/08 nije propisana obveza suda da mora provesti svaki dokaz koji stranke predlože. U skladu s čl. 418. st.1. ZKP/08 dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, no sud je ovlašten ocijeniti osnovanost svakog predloženog dokaza, jer u protivnom bile bi izlišne odredbe čl. 421. ZKP/08 prema kojima sudsko vijeće može odbiti izvođenje dokaza.

 

              U predmetnom slučaju sud prvoga stupnja odbio je dokazne prijedloge optuženika da se pribave snimke nadzornih kamera i podaci osobe koja je u inkriminirano vrijeme radila na naplatnim kućicama Slavonski Brod – istok radi njenog ispitivanja u svojstvu svjedoka, a sve na okolnost točnog dolaska optuženika do naplatnih kućica i provjere njegove obrane da su ga svjedoci M. i B. slijedili u automobilu po autocesti također vozeći za njim u zabranjenom smjeru te da optuženik nije povezan s inkriminiranom prometnom nesrećom opisanom u točki 2. izreke osporene presude. Iz raspravnog zapisnika od 19. svibnja 2020. (strana 4/list 308) proizlazi da su ti dokazni prijedlozi odbijeni jer nisu od krucijalne važnosti za donošenje meritorne odluke, budući da je prometno tehnički vještak odgovorio na sva pitanja vezana uz dinamiku nastanka predmetne prometne nesreće, a i ispitani svjedoci D. M. i T. B. iznijeli su svoja saznanja vezana za konkretne inkriminacije, dok se od predložene svjedokinje M. F., suputnice u vozilu kojim je upravljao T. B., ne bi došlo do nikakvih novih spoznaja. Iz istih razloga je na raspravnom zapisniku od 31. srpnja 2020. odbijen i optuženikov prijedlog da se pribave snimke Operativno-komunikacijskog centra Policijske uprave brodsko-posavske.

 

              Dakle, prvostupanjski je sud tijekom ovoga kaznenog postupka dao relevantne razloge za odbijanje optuženikovih dokaznih prijedloga, koje smatra nepotrebnima i usmjerenima na odugovlačenje postupka, budući da izvedeni dokazi svojom kvalitetom i značajem daju dovoljno sigurnu i pouzdanu osnovu za meritorno odlučivanje u pogledu postojanja optuženikove kaznenopravne odgovornosti za konkretna dva kaznena djela u stjecaju za koja se optužuje. Na taj način taj sud, prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, nije stvorio nepoštenu prednost u korist tužitelja i nije optuženiku uskratio praktičnu mogućnost da učinkovito ospori optužbe protiv sebe. Naime, sud prvoga stupnja je valjano, kritički i uvjerljivo ocijenio dokaznu snagu i domet cjelokupne dokazne građe provedene u sklopu ovog postupka i na temelju toga je i procijenio važnost i značenje dokaznih prijedloga koje nije prihvatio, čime nije narušio postupovnu jednakost stranaka, a niti je optuženiku uskratio pravo na obranu u smislu čl. 468. st. 2. ZKP/08, što će i dodatno biti pojašnjeno u kasnijem dijelu ovog obrazloženja u sklopu žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Stoga žalba optuženika u tom dijelu nije prihvaćena.

 

              Ispitujući pak pobijanu presudu u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi prvostupanjski sud počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nije u pravu optuženik niti kada predmetnu presudu osporava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              U sklopu ove žalbene osnove optuženik u bitnome ustraje kod svoje obrane iznijete na raspravi da je kritične zgode bio progonjen od strane D. M. i T. B. i da je zatim od potonjih bio i napadnut na odmorištu S., zbog čega smatra da u njegovom inkriminiranom ponašanju ima elemenata, kako nužne obrane (kazneno djelo iz točke 1. osporene presude), tako i krajnje nužde (kazneno djelo iz točke 2. osporene presude). Žalitelj ujedno osporava i činjenične zaključke suda prvoga stupnja vezano za opisanu prometnu nesreću u kojoj su sudjelovala vozila kojima su upravljali L. K. i A. K. (točka 2. izreke pobijane presude).

 

              Suprotno naprijed iznijetim žalbenim prigovorima sud prvoga stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretnih inkriminacija, pri čemu je za sva svoja činjenična utvrđenja iznio u dovoljnoj mjeri uvjerljive i argumentirane razloge.

 

              Sud prvoga stupnja imao je niz razloga da ne povjeruje u vjerodostojnost optuženikove obrane s rasprave i da je ocijeni kao izmišljenu konstrukciju usmjerenu na izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti za predmetna dva ozbiljna delikta.

 

              Ponajprije treba primijetiti da je optuženik prilikom prvog ispitivanja priznao da je kritične zgode automobilom zakačio jednog od mladića, koji je nakon toga pao i da je bio svjestan da vozi u krivom smjeru „ali je želio što prije doći do Slavonskog Broda“, izrazivši žaljenje zbog toga. Kod tog ispitivanja optuženik uopće nije spominjao da je tada bio proganjan od strane njemu nepoznatih dvojice mladića. S obzirom na sve okolnosti i  detalje konkretnog događaja, koje je kasnije iznio na raspravi, bilo bi logično i po pravilima općeg ljudskog iskustva objektivno očekivati da bi ovu važnu činjenicu, u slučaju da je ona doista istinita, iznio već kod prvog iznošenja obrane.

 

              S druge strane svjedoci D. M. i T. B. suglasno su, izričito i nedvosmisleno opisali predmetne događaje u kojim opisima, koje su osobno doživjeli, neposredno terete optuženog E. M. za inkriminirana dva kaznena djela u stjecaju. Riječ je o neutralnim svjedocima koji ne poznaju optuženika i nemaju uistinu nikakvog razloga lažno optuživati ga za tako ozbiljna kaznena djela pa je stoga prvostupanjski sud itekako imao opravdanog osnova prihvatiti njihova svjedočenja kao vjerodostojna i istinita. Osim toga niti sam optuženik ne iznosi nijedan razumni razlog zbog čega bi ga dvojica njemu nepoznatih muškaraca neutemeljeno i neistinito teretili za predmetna kaznena djela i u čemu bi naposljetku bio njihov motiv da ga progone kako on tvrdi. Naprotiv, svjedoci M. i B. dali su razborito i životno prihvatljivo objašnjenje zbog čega su do odmorišta S. – jug slijedili optuženikov automobil – budući da su ranije primijetili da optuženikovo vozilo krivuda po cesti, zaključili su da je vozač pijan, pa su mu najprije davali svjetlosne signale, a kada je skrenuo na spomenuto odmorište namjeravali su mu prići i, ako je moguće, spriječiti ga u daljnjoj vožnji, odnosno pokušali su ga zadržati do dolaska policije.

 

              Nadalje je u najmanju ruku čudno što se optuženik u situaciji kako je predočava u obrani na raspravi uopće nije obratio za pomoć iako se u dva navrata zaustavio vozilom (prvi puta na parkiralištu prema L., a drugi puta na odmorištu S. – jug), a što bi logično i životno bila očekivana reakcija nekoga tko je progonjen i u strahu od eventualnog napada. Optuženik se vozilom objektivno mogao dovesti do ulaza u benzinsku postaju na spomenutom odmorištu i zatražiti pomoć od osoblja ili se u krajnjoj liniji mogao zaključati u automobilu da je zaista bio ugrožen kako tvrdi, ali ništa od navedenog nije učinio.

 

              Sve naprijed iznijete činjenice u svojoj ukupnosti i uzajamnoj povezanosti upućuju na jedini mogući zaključak – da optuženikova obrana s rasprave nije vjerodostojna, odnosno da je riječ o konfabulaciji s ciljem otklanjanja kaznene odgovornosti za konkretna dva kaznena djela, a kako to u konačnici i proizlazi iz osporene presude.

 

              Prema tome sud prvoga stupnja je na temelju raspoložive dokazne građe ispravno utvrdio da je optuženi E. M. kritične zgode upravljao predmetnim automobilom autocestom A3 u smjeru istoka prije stjecanja prava na upravljanje motornim vozilima i s koncentracijom alkohola od 2,57g/kg apsolutnog alkohola u krvi (što su uostalom i nepobitne činjenice), pri čemu je nekontrolirano prelazio s jedne trake u drugu, zbog čega je vozač drugog vozila Toni Blažević uporabio četiri pokazivača smjera signalizirajući drugim sudionicima u prometu opasnost na cesti, a zatim je slijedio optuženikovo vozilo do odmorišta S. – jug, gdje se optuženik zaustavio kod agregata za točenje goriva, nakon čega su T. B. i njegov suputnik u vozilu D. M. krenuli do optuženikovog automobila kako bi mu skrenuli pozornost na vožnju i zadržali ga do dolaska policije, ali je on u tom času pokrenuo automobil i s osvrtnim zrcalom udario u oštećenog D. M. koji je uslijed toga pao i zadobio ozljedu lijeve ruke.

 

              Ove potonje činjenice vezane uz mehanizam nastanka tjelesne ozljede potvrđene su od strane prvostupanjskog suda osnovano prihvaćenim nalazima i mišljenjima prometno-tehničkog i medicinskog vještaka, a kao što je već rečeno optuženik je u prvotnom iznošenju obrane i sam priznao da je kritične zgode automobilom zakačio jednog od mladića koji je od toga pao.

 

              Pored objektivnog učina djela iz čl. 215. st. 1. KZ/11 sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i subjektivni učin tog kaznenog djela – neizravnu namjeru. Optuženik je poduzeo radnju upravljanja osobnim vozilom pod utjecajem alkohola od 2,57 g/kg alkohola u krvi, pri čemu je morao biti svjestan da u tako alkoholiziranom stanju automobilom kao općeopasnim sredstvom može izazvati opasnost za ljude ili imovinu, ali je očigledno pristao na takvu vrstu ugrožavanja, a što je u konačnici dovelo do opisanog štetnog događaja (točka 1. izreke pobijane presude).

 

              Opravdano ne prihvaćajući obranu optuženika s rasprave vezano za inkriminaciju iz točke 2. izreke osporene presude i osnovano uvažavajući svjedočenja D. M., T. B., L. i A. K. te rezultate prometno-tehničkog vještačenja, sud prvoga stupnja je pravilno i potpuno utvrdio i pravno relevantno činjenično stanje koje se odnosi na tu točku optužbe.

 

              Valja opetovano istaći da je optuženi E. M. kod prvog ispitivanja priznao da je bio svjestan da autoputom ide u krivom smjeru jer da je „želio što prije doći do Slavonskog Broda“ i da pri tome uopće nije spominjao bilo kakvo proganjanje od strane drugog vozila. Ovakav slijed događaja potpuno se uklapa u opis predmetnog zbivanja kojeg su suglasno i decidirano iznijeli svjedoci D. M. i T. B.. Osim toga da je optuženik morao biti svjestan da se na autoput uključuje u pogrešnom smjeru proizlazi i iz neprijeporne činjenice da je to učinio prelazeći preko rubnika i zelene površine.

 

              Optuženikovu tvrdnju da je autoputom vozio u krivom smjeru jer je bio proganjanja od dvije nepoznate osobe i njegovo aludiranje da je do prometne nesreće opisane u točki 2. dispozitiva osporene presude došlo kasnije, vjerojatno kada su se oštećeni L. i A. K. mimoilazili s vozilom kojim je upravljao T. B., nisu demantirali samo svjedoci D. M. i T. B., već posredno i oštećeni L. i A. K.. Naime, potonje dvoje svjedoka navode samo „jedna svjetla“ koja su im dolazila u susret i prema njihovim izjavama do predmetne prometne nesreće došlo je u času mimoilaženja s tim vozilom, a to je prema svemu sudeći moralo biti upravo optuženikovo vozilo. Da je optuženik uistinu bio praćen, kako tvrdi u obrani s rasprave („uočio ih je u s svom osvrtnom ogledalu“), i da je to drugo vozilo odgovorno za opisani prometni udes, tada bi logično i životno razumno bilo očekivati da bi oštećeni L. i A. K. spomenuli i to drugo vozilo koje se kretalo autoputom u zabranjenom smjeru.

 

              Prema tome zaključak suda prvoga stupnja u pogledu postojanja kaznenopravne odgovornosti optuženika i za kazneno djelo iz čl. 226. KZ/11 opisano u točki 2. izreke pobijane presude također je po ocjeni ovoga žalbenog suda pravilan.

 

              Optuženi E. M. je kao nesporni sudionik u prometu u konkretnom slučaju teško prekršio propise o sigurnosti vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju izazvanoj trošenjem alkohola u koncentraciji od 2,57 g/kg i ujedno vozeći u zabranjenom smjeru (što su ovdje neprijeporne činjenice) i to je zaista učinio iz obijesti. Naime, optuženik je u prvotnom iznošenju obrane potvrdio da je bio svjestan vožnje autoputom u pogrešnom smjeru i da je to učinio da što prije dođe do Slavonskog Broda, što upućuje na zaključak da se ovdje radilo o bezobzirnoj i drskoj odluci da se grubo krše prometni propisi i standardi nauštrb ugrožavanja drugih sudionika u prometu, tj. njihovih života i tijela, a na što je on očigledno pristao.

 

              U izloženom kontekstu sud prvoga stupnja prema tome nije imao razloga prihvaćati naprijed spomenute dokazne prijedloga optuženika jer, kao što je prezentirano u ovom obrazloženju, raspolagao je u dovoljnoj mjeri kvalitetnim i kvalificiranim dokaznim materijalom na temelju kojeg je, uzimajući, dakako, u obzir i valjano sudsko vrednovanje svih provedenih dokaza, mogao na dostatno siguran i pouzdan način zaključiti da se optuženi E. M. kritične zgode ponio upravo na način kako mu se stavlja na teret u spomenutim dvjema točkama izreke osporene presude, a čime je ostvario sva bitna obilježja bića dvaju kaznenih djela u stjecaju – dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 215. st. 1. KZ/11 (točka 1.) i obijesnom vožnjom u cestovnom prometu iz čl. 226. KZ/11 (točka 2.) i to kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

 

              Iako se u uvodu žalbe navodi žalbena osnova „pogrešne primjene materijalnog prava“, a koju bi ispravno u smislu ZKP/08 trebalo označiti kao povredu kaznenog zakona, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je žalitelj nije posebno obrazložio, slijedom čega je pobijanu presudu u tom segmentu ispitao u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP/08, pri čemu nije uočio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a na što se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

 

              Međutim u pravu je optuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni.

 

              Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvoga stupnja uzeo je u obzir kao olakotnu okolnost da je optuženik otac dvoje malodobne djece, dok mu je otegotnim cijenio njegovu višekratnu osuđivanost.

 

              Iz kaznene evidencije na listovima 130 i 131 proizlazi da je optuženi E. M. do sada bio isključivo kazneno osuđivan u Bosni i Hercegovini i to u šest navrata ( dva puta na uvjetnu osudu, dva puta na novčanu kaznu i dva puta na kaznu zatvora u trajanju od četiri odnosno tri mjeseca), s time da osim šumske krađe nije razvidno o kojoj vrsti kaznenih djela je riječ. Uz to ne treba izgubiti iz vida da je inkriminirane radnje optuženik poduzeo vozeći automobilom noću, bez položenog vozačkog ispita i pod znatnijim utjecajem alkohola (2,57g/kg alkohola u krvi), pri čemu je prema vlastitom priznanju četiri do pet piva popio u tijeku vožnje, te da je ugrožavanjem drugih sudionika u prometu opisanim u točki 2. izreke pobijane presude došlo i do prometne nesreće (što inače ne ulazi u biće kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11). Imajući, dakle, u vidu sve nabrojane okolnosti, kao i činjenice da je optuženik prilikom prvog ispitivanja de facto priznao počinjenje djela i da do sada u Republici Hrvatskoj nije bio kazneno ili prekršajno osuđivan, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da su osporenom presudom utvrđene pojedinačne kazne i odmjerena jedinstvena kazna zatvora ipak prestroge, pa je prihvaćajući predmetnu žalbu u ovome dijelu odlučio preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je precizirano u točki I./ izreke ove presude, a sve u uvjerenju da je i tako preinačena kazna zatvora primjerena stupnju krivnje, pogibeljnosti djela i osobi optuženika, da je na tragu općeprihvaćenog načela individualizacije u kažnjavanju i ujedno podobna za ostvarenje posebne i opće svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ/11. U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme  koje je od uhićenja proveo u istražnom zatvoru.

 

              Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 donijeti odluku kao u izreci ove presude.

 

 

U Varaždinu 8. rujna 2020.