- 1 -              Rev 93/2018-2

Broj: Rev 93/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te mr. sc. Igora Periše, Darka Milkovića i Ivana Vučemila, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz S. I. Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica N. R., odvjetnica u D. S., protiv tuženika A. M. iz S., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica S. M. P., odvjetnica u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7623/16-2 od 23. svibnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama, broj P-6809/15 od 29. srpnja 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e:

              Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj dosjelošću stekao vlasništvo nekretnina upisanih u z.k.ul. broj 445. i 7918. k.o. S. pobliže opisanih u izreci presude te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupa u iznosu od 40.625,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu.

              U odgovoru na reviziju tuženik osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

              Revizija nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva nekretnine stečenog dosjelošću, a koji zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji

- da je on izvanknjižni vlasnik spornih nekretnina;

- da je navedene nekretnine kupio 28. veljače 2014. od G. I., a koja je iste nekretnine naslijedila od M. B. na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama broj O-793/12 od 30. rujna 2013.;

- da je u posjed kupljenih nekretnina stupio s danom sklapanja ugovora 28. veljače 2014., a da se u njegov posjed računa i posjed njegovih prednika G. I. i M. B., koji posjed je ukupno trajao preko trideset godina;

- da je tuženik nasilno ušao u posjed spornih nekretnina.

              Nižestupanjski sudovi tužbeni zahtjev ocijenili su neosnovanim uz obrazloženje

              - da su G. I., a prije nje M. B. bile vlasnice spornih nekretnina;

              - da je u zemljišnim knjigama, a na temelju ugovora o darovanju nekretnina od 12. prosinca 2014., sklopljenog između G. I. i tuženika, upisan tuženik;

              - da je neosnovana tvrdnja tužitelja da u konkretnoj situaciji, u kojoj su se G. I., a prije nje M. B. nalazile u vlasničkom posjedu, u vrijeme dosijedanja treba uračunati i njihovo vrijeme posjedovanja;

              - da od 28. veljače 2014. nije proteklo vrijeme potrebno za dosjelost u smislu čl. 159. st. 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14- dalje: ZVDSP).

              Tužitelj u reviziji, ističući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, ustraje u tvrdnji da je u vrijeme dosijedanja u konkretnoj situaciji njemu trebalo uračunati vrijeme posjedovanja spornih nekretnina po njegovim prednicama G. I. i M. B.

              Tvrdnja tužitelja nije osnovana.

              Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnik te stvari (čl. 159. st. 1. ZVDSP). Dosjelošću pravo vlasništva stječe se originarno, neovisno o očitovanju volje dotadašnjeg vlasnika, dok na temelju pravnog posla dolazi do derivativnog stjecanja na temelju očitovanja volje dotadašnjeg vlasnika usmjerenog na prijenos prava vlasništva s otuđivatelja na stjecatelja.

Dakle, institut dosjelosti uređuje situaciju kad je stvar, konkretno nekretnina, u vlasništvu jedne osobe, a u posjedu druge osobe, koja samostalnim posjedom određene kvalitete, protekom zakonom propisanog vremena stječe vlasništvo stvari. Stoga se, po prirodi stvari, a kako to pravilno zaključuju nižestupanjski sudovi, u vrijeme dosijedanja ne može uračunavati vrijeme vlasničkog posjeda osobe koja na temelju pravnog posla otuđuje stvar.

              Na temelju valjanog pravnog posla kojem je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom (čl. 115. st. 1. ZVDSP).

              Tuženik u zemljišnim knjigama upisan je kao vlasnik spornih nekretnina na temelju ugovora o darovanju od 12. prosinca 2014.

              Kako proizlazi iz stanja spisa G. I. sporne nekretnine 28. veljače 2014. prodala je tužitelju, a potom, 12. prosinca 2014., darovala tuženiku. Dakle, radi se o situaciji višestrukog ugovaranja otuđenja koju uređuje odredba čl. 125. ZVDSP, a na temelju koje odredbe ne počiva ni činjenična ni pravna osnova tužbe.

              Slijedom iznesenog, kako su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 159. ZVDSP, kada su pošavši od utvrđenja da nije proteklo potrebno vrijeme posjedovanja, tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 8. rujna 2020.