- 1 -              Rev 1135/2017-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1135/2017-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. P., OIB: …, iz Z., koju zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. Z., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica Lj. N., odvjetnica u Z., radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o prodaji stana, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1612/16-2 od 18. siječnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ps-342/14-35 od 25. svibnja 2016., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži donošenje presude kojom se nadomješta Ugovor o prodaji stana u Z., na kojem postoji stanarsko pravo u sadržaju pobliže navedenom u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a isto tako odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka. Ujedno je tužiteljica obvezana tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II.).

 

Presudom suda drugoga stupnja prihvaćena je žalba tužiteljice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti usvojen zahtjev tužiteljice da navedena presuda zamjenjuje Ugovor o kupoprodaji stana u Z., u sadržaju kako je to navedeno u izreci drugostupanjske presude, kao i da se dan potpisa ugovora smatra dan kada presuda postane pravomoćna. Ujedno je tuženik obvezan tužiteljici nadoknaditi troškove postupka u iznosu od ukupno 10.312,50 kn, sa zateznom kamatom na iznos od 9.062,50 kn od 25. svibnja 2016. do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci drugostupanjske presude.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), odnosno čl. 382. st. 2. ZPP, budući da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih odnosno postupovnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda preinači u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika nije osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP. Iako tuženik u reviziji ističe da podnosi reviziju temelj odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, predmetna revizija je razmotrena kao revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, koja je također izjavljena i postavljeno pravno pitanje, time da treba naglasiti da sud drugoga stupnja pobijanu presudu nije donio primjenom odredbe čl. 373.a ili čl. 373.b ZPP, pa radi toga nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. U st. 3. istog članka propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

Tuženik u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Da li je rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana propisan čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 27/91, 54/91, 6/92, 8/92, 33/92, 46/92, 49/92, 69/92, 87/92 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 29/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02 – dalje u tekstu Zakona o prodaji) prekluzivan rok, te da li je protekom roka koji je bio propisan za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nositelj stanarskog prava izgubio pravo na kupnju stana prema Zakonu o prodaji ?“

 

Kao razlog važnosti ističe se da je shvaćanje drugostupanjskog suda u ovom predmetu suprotno pravnom shvaćanju revizijskog suda u odlukama Rev-1478/11, Rev-1955/10, Rev-851/05 i drugima.

 

Naime, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice zaključivši da je rok za podnošenje zahtjeva za kupnju stana iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji prekluzivne naravi, pa kako je tužiteljica nesporno zahtjev za kupnju stana podnijela tek 20. veljače 2012., to je isti podnesen van prekluzivnog roka i stoga je izgubila pravo na kupnju.

 

Prvostupanjski sud smatra da sama činjenica da je upravni postupak radi utvrđivanja da je tužiteljica bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu nije bila zapreka da se zahtjev za kupnju podnese u zakonom propisanom roku, neovisno o tome što nije bilo pravomoćno odlučeno o njezinom statusu nositeljice stanarskog prava. Dalje se navodi da rok za sklapanje ugovora nije prekluzivne naravi, dok je rok za podnošenje zahtjeva prekluzivne naravi, radi čega isti smatra da je tužiteljica izgubila pravo na kupnju predmetnog stana.

 

Preinačujući presudu suda prvog stupnja i prihvaćajući zahtjev tužiteljice za kupnju predmetnog stana drugostupanjski sud ističe da je u više odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-344/2002, U-III-1666/10, U-III-395/2007) izričito rečeno da je svrha Zakona o prodaji bila da se u pogledu društvenih stanova na kojima su postojala stanarska prava omogući da na dotadašnjem društvenom vlasništvu bude jasno određen titular prava vlasništva i da to, u prvom redu, budu osobe koje su stanove i ranije zakonito koristile, a isto tako da cilj zakonodavca nije bio gubitak prava građana zbog prekluzije rokova, jer bi to bilo protivno svrsi navedenog Zakona.

 

Drugostupanjski sud pri tome navodi da vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja kada je tužiteljica bila prisiljena, zbog protivljenja tuženika, voditi upravni postupak radi priznanja svojstva nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je pravomoćno završen tek 13. veljače 2012., da se radi toga tužiteljica nije mogla niti smatrati adresatom zakonske odredbe iz čl. 4. st. 1. Zakona o prodaji u vrijeme isteka roka za podnošenje zahtjeva za kupnju stana.

 

Kako je tužiteljica zahtjev za kupnju stana podnijela tuženiku nakon što je u upravnom postupku ista pravomoćno utvrđena nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu (20. veljače 2012.), to za istu nije nastupila prekluzija za podnošenje zahtjeva za kupnju stana, budući ista zbog opravdanog razloga nije mogla podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana u roku iz čl. 4. st. 2. Zakona o prodaji.

 

Treba tome dodati da je i revizijski sud u svojim odlukama Rev-741/10-2 od 5. travnja 2016., Rev-760/13-2 od 10. listopada 2017., odnosno Rev-2382/12-2 od 12. travnja 2017. zaključio da rok za podnošenje zahtjeva za otkup stana nije prekluzivni rok u slučaju ako je za nepodnošenje zahtjeva u zakonskom roku postojao opravdani objektivni razlog.

 

Činjenica da tuženik tužiteljici nije priznao svojstvo nositelja stanarskog prava, da je ista radi toga morala voditi upravni postupak radi utvrđenja svojstva nositelja stanarskog prava i prema shvaćanju ovoga suda predstavlja opravdani razlog zbog kojeg tužiteljica nije mogla u zakonom propisanom roku podnijeti zahtjev za otkup predmetnog stana, već je istoga podnijela nakon što je pravomoćno okončan postupak radi utvrđenja svojstva nositelja stanarskog prava.

 

Radi navedenog pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i donio presudu koja zamjenjuje ugovor o kupnji stana.

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.