- 1 -              Rev 3050/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3050/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. J. iz P., OIB …, kojeg zastupaju odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. K., R. M.-B. i L. M., u P., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-418/2017-2 od 7. prosinca 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-165/16-10 od 27. travnja 2017., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, preinačava se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovnog broja Gž R-418/2017-2 od 7. prosinca 2017. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Pr-165/16-10 od 27. travnja 2017., i to dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju S. J. isplati iznos preko nepobijanog iznosa 3.837,60 kn do iznosa 17.937,60 kn (za iznos 14.100,00 kn) sa zateznim kamatama, te u točki II. i III. kojima je odlučeno o troškovima postupka, te presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Pr-165/16-10 od 27. travnja 2017. u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju S. J. isplati iznos preko nepobijanog iznosa 3.837,60 kn do iznosa 17.937,60 kn (za iznos 14.100,00 kn) sa zateznim kamatama, te točki II i točki III, i sudi:

 

1. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja S. J. kojim se zahtjeva da se tuženoj Republici Hrvatskoj naloži da tužitelju S. J. u roku od 8 dana isplati iznos 14.100,00 kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3.000,00 kn od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 3.150,00 kn od 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3.300,00 kn od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3.300,00 kn od 15. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.350,00 kn od 15. srpnja 2014. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (Zakona o obveznim odnosima NN 35/05) do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II. Nalaže se tužitelju S. J. nadoknaditi tuženici Republici Hrvatskoj trošak parničnog postupka u iznosu 4.120,87 kn.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja S. J. za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku REPUBLIKA HRVATSKA, OIB …, da tužitelju J. S. iz P., OIB …, isplati iznos od 17.937,60 kuna neto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3.000,00 kuna od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 3.150,00 kuna od 15. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3.300,00 kuna od 15. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 3.300,00 kuna od 15. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 1.350,00 kuna od 15. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 08. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 15. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 22. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 01. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 08. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 15. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 22. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 29. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 05. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 12. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 19. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 26. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 03. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 10. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 17. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 24. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 31. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 213,20 kuna od 07. lipnja 2014. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (Zakona o obveznim odnosima NN 35/05) do 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do konačne isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15), koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 19.817,60 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od dospijeće pa do isplate, tužitelj odbija.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.762,50 sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 27. travnja 2017. pa do isplate, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a sve u roku od 8 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj odbija.

 

III Odbija se tužena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.“.

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj Pr-165/16-10 od 27. travnja 2017. godine u dosuđujućem dijelu točke I., i II. izreke i točki III. izreke.

 

Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se preinačava citirana presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke u odbijajućem dijelu i sudi:

 

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 862,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. travnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška.“

 

Protiv drugostupanjske presude, dijela kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke za iznos 14.100,00 kuna sa zateznim kamatama, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. i čl. 385. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže reviziju odbaciti kao nedopuštenu, a podredno odbiti kao neosnovanu. Zahtjeva trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja, mlađeg pravosudnog policajca u svojstvu vježbenika u Odjelu osiguranja u Zatvoru u P., za isplatu dnevnica i troškova prijevoza za vrijeme provedeno na izobrazbi u Centru za izobrazbu u Z. u razdoblju od 3. veljače 2014. do 12. lipnja 2014., na temelju čl. 55. st. 6. u svezi st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 104/13 - dalje: KU).

 

Nižestupanjski su sudovi uz, za ovu, revizijsku fazu postupka bitna činjenična utvrđenja:

- da je tužitelj raspoređen na radno mjesto „mlađi pravosudni policajac“ u svojstvu vježbenika u Zatvoru u P.,

- da tužitelj rješenjem Ministarstva pravosuđa Uprave za zatvorski sustav, Središnji ured od 28. siječnja 2014., donesenim na temelju ovlaštenja iz čl. 11. st. 2. Pravilnika o izobrazbi zaposlenika u kaznionicama i zatvorima Uprave za zatvorski Ministarstva pravosuđa ("Narodne novine", broj 81/02 i 55/05 - dalje: Pravilnik o izobrazbi) i Zakonu o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 56/13 i 150/13 - dalje: Zakon o izvršavanju kazne zatvora), privremeno premješten u Centar za izobrazbu u Z. radi pohađanja 25. Temeljnog tečaja koji se održao u vremenu od 3. veljače 2014. do 12. lipnja 2014.

- da je tužitelj u razdoblju od 3. veljače 2014. do 12. lipnja 2014. proveo na izobrazbi po programu temeljnog tečaja za vježbenike pravosudne policije u Centru za izobrazbu u Z.,

- da je za vrijeme trajanja temeljnog tečaja vikendom odlazio iz Z. u P., mjesto stanovanja, te se nakon završetka vikenda vraćao u Z.,

 

ocijenili da pohađanje temeljnog tečaja sukladno Zakonu o izvršavanju kazne zatvora i Pravilnika o izobrazbi neophodno za službenike pravosudne policije ima karakter školovanja odnosno edukacije pa da tužitelj ima pravo na isplatu dnevnice i ostalih davanja propisanih odredbom čl. 55. st. 6. KU-a za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe. Stoga ocjenjuju da tužitelju za vrijeme provedeno na izobrazbi u Z., na koju je upućen od strane poslodavca, pripada pravo na isplatu dnevnica u iznosu 14.100,00 kn (za veljaču 2014. iznos 3.000,00 kuna, ožujak 2014. iznos 3.150,00, za travanj i svibanj iznose po 3.300,00 kuna i za lipanj 2014. iznos 1.350,00 kuna, sve sa zateznim kamatama tekućim od petnaestog dana sljedećeg mjeseca za pojedino potraživanje) te troškova prijevoza u iznosu 3.837,60 kn, u visini cijene povratne autobusne karte na relaciji Z.-P. (za prijevoz u 18 vikenda u utuženom razdoblju u visini 213,20 kn po povratnoj karti).

 

Nastavno na takvo pravno shvaćanje, tuženica, kao važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavlja sljedeće pitanje:

 

„Može li se privremeni premještaj državnog službenika, na temelju odluke čelnika tijela, radi izobrazbe u drugom mjestu rada iste državne službe, smatrati upućivanjem državnog službenika na školovanje, edukaciju ili službeni put odnosno da li mu za vrijeme privremenog premještaja u drugo radno mjesto rada iste državne službe, sukladno čl. 55. st. 1. i 6. Kolektivnog ugovora, pripada pravo na dnevnicu?“,

 

dakle, analizom citiranog pitanja je razvidno da tuženica drugostupanjsku odluku pobija samo u dijelu koji se odnosi na trošak dnevnica, ne i u pogledu nižestupanjskim odlukama dosuđenih putnih troškova.

 

Tuženica navodi da je citirano pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni obzirom da je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odluci poslovnog broja Revr 626/2018 od 25. rujna 2018. i Županijskog suda u Zagrebu poslovnog broja Gž R-1278/17-2 od 16. siječnja 2018.

 

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. ZPP ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer je pobijana odluka posljedica stava drugostupanjskog suda o kojem, u odnosu na to pravno pitanje, postoji suprotna praksa ovoga suda i drugostupanjskih sudova (u navedenim odlukama) i da je stoga revizija dopuštena, pa je sud pobijanu odluku ispitao i to samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog postavljenog pravnog pitanja, sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP.

 

Ovaj je sud predmetnu problematiku sagledao u svjetlu (prvenstveno) sljedećih pravnih propisa:

 

- odredbe čl. 55. st. 1. KU-a koja određuje da kada je službenik i namještenik upućen na službeno putovanje, pripada mu puna naknada prijevoznih troškova, dnevnice i naknade punog iznosa hotelskog računa za spavanje;

- odredbe čl. 55. st. 6. KU-a koja određuje da službenik i namještenik upućen od strane poslodavca na školovanje, edukaciju, seminar i sl. ima pravo na punu dnevnicu i ostala prava iz ovoga članka za cijelo vrijeme trajanja izobrazbe;

- odredbe čl. 34. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora kojom je predviđeno da vježbenik, odnosno službenik odjela osiguranja za vrijeme vježbeničkog staža mora pohađati osposobljavanje, položiti ispit za zvanje i položiti državni stručni ispit, jer mu u protivnom prestaje državna služba.

Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da je pohađanje predmetne izobrazbe sastavni dio službe vježbenika pravosudne policije, slijedom čega je za zaključiti da pohađanje takve izobrazbe (kao sastavnog dijela službe vježbeničkog staža, za vrijeme koje je tužitelj kao vježbenik pravosudne policije bio privremeno premješten upravo u Centar izobrazbe gdje je istu pohađao), ne predstavlja upućivanje službenika na edukaciju, odnosno seminar ili školovanje u smislu odredbe čl. 55. st. 6. KU-a, a za vrijeme trajanja kojeg bi službenik ostvarivao pravo na isplatu dnevnice. Ovakvo je pravno shvaćanje ovaj sud već izrazio u odluci br. Revr 626/18 od 25. rujna 2018.

 

U pogledu navoda iz odgovora na reviziju, za obrazložiti je da se pravno shvaćanje ovoga suda izraženo u odluci br. Revr 626/18, a slijedno tome i u ovoj odluci, ne može smatrati odstupanjem od pravnog shvaćanja zauzetog odlukom br. Rev 1037/10 od 19. rujna 2012. Naime, u potonjoj se odluci razmatralo pravo službenika (vježbenika) na naknadu dnevnica u razdoblju 2006. i 2007. godine zbog odlaska na izobrazbu u Policijsku akademiju, dakle odnosilo se na pravnu regulaciju drugog, ovdje neprimjenjivog Kolektivnog ugovora (konkretno, Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike - "Narodne novine", broj 3/02 i 92/04). Nadalje, u toj se odluci revizijski sud orijentirao na izražavanje pravnog shvaćanja vezanog uz vremensku primjenu i obvezatnost međusobno neusklađenih tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje Kolektivnog ugovora od kojih je jedno (ono iz 2003. godine) priznavalo navedeno pravo tamo tužitelju, dok mu ono drugo (iz 2007. godine) to pravo nije priznavalo.

 

Neosnovano je i pozivanje tužitelja u odgovoru na reviziju da se u konkretnom slučaju ne može raditi o privremenom premještaju službenika, jer da je premještaj službenika različito od ovopredmetne situacije reguliran člankom 76. Zakona o državnim službenicima ("Narodne novine", broj 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 38/13), jer revizijski sud niti u ovoj odluci niti u odluci na koju se poziva revident svoje pravno shvaćanje ne temelji na premještaju u smislu navedene zakonske odredbe.

 

Konačno, ovaj sud nije mogao uzeti u obzir pozivanje tužitelja na tumačenje br. 3/55 Zajedničke komisije za tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora, od 18. prosinca 2012., jer je priloženo tek uz odgovor za reviziju, dakle u fazi postupka kada iznošenje novih činjenica i predlaganje novih dokaza nije dozvoljeno, no samo je za uočiti da je to tumačenje, kao i tumačenje br. 1/55 od 12. studenoga 2012., dano prije stupanja na snagu ovdje primjenjivog KU-a, dakle, neprimjenjivo je na ovaj slučaj.

 

Slijedom navedenoga, a obzirom da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, ovaj je sud ocijenio da je revizija tuženice osnovana pa ju je valjalo prihvatiti i preinačiti nižestupanjsku odluku u pobijanom dijelu, sve na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

S obzirom da su po reviziji tuženice preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev djelomično odbijen kao neosnovan, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka na temelju čl. 166. st.2. ZPP i čl. 154. st. 1 i 155. st. 1. ZPP sukladno vrijednosti predmeta spora i razmjerno uspjehu stranaka u postupku.

 

Tužitelju je priznato 100 bodova za sastav izvansudskog zahtjeva (Tbr. 8/1), sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1), sastav podnesaka od 20. siječnja 2017. i 17. ožujka 2017. po 25 bodova (Tbr. 8/3), zastupanje na ročištima 23. siječnja 2017. i 20. ožujka 2017. po 100 bodova (Tbr. 9/1), pristup ročištu objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/2), što sve sukladno uspjehu u sporu tužitelja od 19,36% i uvećano za PDV iznosi 1.210,00 kuna.

 

Tuženici je sukladno odredbi Tbr. 8/1 priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova, trošak zastupanja na ročištu 23. siječnja 2017. i 17. ožujka 2017. po 100 bodova (Tbr.9/1), pristupa na ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/2),  sastava žalbe od 125 bodova (Tbr. 10/1) što sve sukladno uspjehu u sporu tuženice od 80,65% iznosi 3.830,87 kn.

 

Kako je tuženica u cijelosti uspjela s revizijom, valjalo joj je, sukladno Tbr 10/6. Tarife i čl. 154. st. 2., čl. 155. i čl. 166. st. 2. ZPP, priznati trošak sastavljanja revizije u visini 1.500,00 kuna, stoga ukupni trošak tuženice iznosi 5.330,87 kn, odnosno umanjeno za trošak tužitelja 4.120,87 kn.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 8. rujna 2020.

 

 

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.