- 1 -              Rev-x 913/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 913/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. C. iz S., (OIB: ...), koju zastupaju punomoćnice I. B. S. i G. Š., odvjetnice iz S., protiv I. tuženice M. B. iz S., II. tuženice V. D. iz S., (OIB: ...), III. tuženika A. D. iz S., i IV. tuženice I. V. iz S., (kao nasljednika iza pok. T. D.), koje zastupaju punomoćnici I. K., J. K. i A. B., odvjetnici iz S., radi otkaza ugovora o korištenju stana i iseljenja, odlučujući o reviziji II. tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-519/2012-2 od 7. ožujka 2013. kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda sa rješenjem Općinskog suda u Splitu posl. br. I P-1956/07 od 15. rujna 2011., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija II. tuženice odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom odlukom (presudom i rješenjem) odlučeno je:

 

              „I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužiteljice M. C. te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj I P -1956/07 od dana 15. rujna 2011. godine u dijelu kojim je:

              - odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice M. C. spram tužene M. B., kojim je traženo da se otkaže ugovor o korištenju stana u S., ..., pa da je ista dužna iseliti iz navedenog stana, isprazniti ga od osoba i stvari te ga predati M. C. u neposredni posjed.

              - prekinut postupak po tužbi T. D. protiv tužene M. C., radi donošenja presude koja u cijelosti nadomješta ugovor o najmu stana do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi M. C. protiv tuženika M. B. i T. B., radi otkaza ugovora o korištenju stana i iseljenja.

              II. Prihvaća se djelomično, kao osnovana, žalba tužiteljice M. C. te se pobijana presuda, u dijelu kojim je odbijen njezin zahtjev, spram tuženika T. D. (odnosno njegovih nasljednika) preinačuje tako da isti ima glasiti:

              - otkazuje se ugovor o korištenju stana u S., ... (ranije ...) pa su dužni tuženici V. D., I. V. (kao nasljednici pok. T. D.) iseliti iz navedenog stana, isprazniti ga od osoba i stvari te ga predati tužiteljici u neposredan posjed.

              III. Dužni su tuženici V. D., A. D. i I. D. (kao nasljednici pok. T. D.) naknaditi tužiteljici M. C. na ime parničnog troška iznos od 10.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkama II. i III. izreke II. tuženica je podnijela tzv. izvanrednu reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, ali i redovnu pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a - zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu „preinačiti pobijanu presudu u točkama II. i III. izreke na način da se potvrdi prvostupanjska presuda i rješenje“ ili „podredno ukinuti točku II. i III. drugostupanjske presude i rješenja te vratiti predmet drugostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje“.

 

              Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), koji se Zakon u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13), stranke mogu izjaviti tzv. redovnu reviziju protiv drugostupanjske presude: ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ZPP-a.

 

Uzimajući u obzir da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ZPP-a (na što II. tuženica revizijom pravilno ukazuje), protiv takve odluke dopuštena je redovna revizija, pa se revizija II. tuženice ne može razmatrati u smislu odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a - kao izvanredna (na koju se revidentica isto pozvala).

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku odluku ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP-a, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmetom spora (u revizijskom stupnju) zahtjev je tužiteljice, kao vlasnice stana u S., za otkaz ugovora o korištenju stana te iseljenje u odnosu na nasljednike ranije nositeljice stanarskog prava - sada pokojne M. D.

 

              Suprotno tvrdnjama revidentice, osporena odluka sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) te razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta odluka nema nedostataka na koje se II. tuženica poziva (da „pozivanje drugostupanjskog suda na pogrešno primijenjeni članak ZPP-a (čl. 373. st. 1. umjesto čl. 373.a), čini pobijanu presudu i rješenje konfuznim, zbrčkanim, nerazumljivim i proturječnim“, kao i da „iz niti jedne isprave i niti jednog izvedenog dokaza ne proizlaze“ odlučna utvrđenja u postupku) - tako da nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ili relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja bi bila učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              Revidentici je ovdje za ukazati:

              - da pravilno ističe da je drugostupanjski sud pogrešno (u obrazloženju) naveo da je pokojna M. D. (umjesto pravilno ovdje tužiteljica M. C.) „upirala tijekom cijelog prvostupanjskog postupka…i u žalbi“: da je T. D. živio na drugoj adresi, da je M. D. cijeli stan iznajmila dr. B. M. s obitelji, da je napustila stan te da je živjela kod svoje kćeri - imajući na umu da je žalbu protiv prvostupanjske odluke podnijela jedino tužiteljica M. C. (list 81. do 84. spisa), ali

              - da time revidentica nije povrijeđena u nekom svom pravu jer da bi to dovodilo u pitanje pravilnost ili određenost i jasnoću odluke o predmetu spora: u odnosu na taj pogrešan navod isključivo se radi o očitoj pogrešci u pisanju drugostupanjske odluke, a koja se sukladno odredbi čl. 342. st. 1. ZPP-a može „u svako doba“ ispraviti - pa takvim revizijskim navodima II. tuženica ne može ostvariti povoljniju pravnu poziciju.

 

              Navodi revidentice (ovdje bitno) kojima osporava pravo vlasništva na predmetnom stanu tužiteljici M. C. te kojima osporava da T. D. nije u spornom razdoblju koristio predmetni stan, kao i navodi da nije točno „da je M. D. izbivala iz stana duže od 6 mjeseci“ te da „je cijeli stan izdavala na korištenje podstanarima“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revidentica iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje ona nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

              Valja kod toga imati i na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revidentica ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog, nižestupanjski sudovi nisu povrijedili niti jedno pravo revidentice.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da „je M. C. vlasnica predmetnog stana, a prednica tuženika sada pokojna M. D. da je bila nositeljica stanarskog prava na istom stanu, u kojeg se uselila 1961. ili 1962. godine nakon izvršene zamjene za raniji stan u ulici ... u S.“,

 

- da „je u predmetnom stanu u razdoblju od 1978. pa do sredine ožujka 1982. živio dr. B. M. sa suprugom i dvoje djece“.

 

Drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice ocijenio osnovanim te (preinačenjem prvostupanjske odluke) prihvatio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud smatrao da predmetnu pravnu stvar valja raspraviti sukladno u vrijeme podnošenja tužbe tj. 1982. godine - važećim odredbama Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 52/74, u daljnjem tekstu: ZSO), koji se ima dovršiti po odredbama upravo tog zakona, sukladno sada važećoj odredbi članka 52. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96, 48/98 i 66/98, dalje ZNS)“,

 

              - da isti prvostupanjski sud po tome drži da „...tužiteljica, iako vlasnik spornog stana, nije dokazala da je prednica tuženika M. D. prestala koristiti stan duže od 6 mjeseci te da u tom razdoblju nije izbivala iz predmetnog stana niti ga je iznajmljivala podstanarima pa da njezin zahtjev nije utemeljen na odredbi članka 93. stavak 1. ZSO-a, koja odredba regulira situaciju u kojoj se stanaru može dati otkaz ugovora o korištenju stana kada on i članovi njegovi porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanuju prestanu koristiti stan neprekidno dulje od šest mjeseci“: nalazi da „to što je pokojna M. D. u svoj stan primila obitelj M.“, da „je to jedan altruistični čin, ali da samim time ista nije prestala koristiti stan kroz navedeno razdoblje, a kako tužiteljica M. C. ne spominje niti jedan drugi razlog za iseljenje tuženika, to je isti pozivom na citiranu odredbu članka 93. stavak 1. ZSO (prvostupanjski sud) odbio tužbeni zahtjev za otkaz ugovora o korištenju stana i iseljenjem odnosno predaju tužiteljici u neposredan posjed, kao neosnovan“,

 

              - da „međutim, suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, ovaj žalbeni sud smatra da su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o korištenju stana, odnosno za iseljenje i predaju tužiteljici u posjed u odnosu na sada nasljednike pokojnog T. D., odnosno samog T. D. u vrijeme zaključenja glavne rasprave“,

 

              - da „naime, prema odredbi članka 93. ZSO/74 stanaru se može dati otkaz ugovora o korištenju stana kada on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim stanujući prestanu koristiti stan neprekidno duže od šest mjeseci, osim u slučaju članka 94. tog Zakona (stavak 1.)“,

 

              - da „prema stavku 3. istog članka smatrat će se da stan nije korišten neprekidno i kada stanar samo povremeno navraća u stan, kao i kad cijeli stan izdaje na korištenje podstanarima ili kad cijeli stan koristi osoba koja nije član porodičnog domaćinstva stanara“,

 

              - da „nadalje, sukladno odredbi članka 63. ZSO/74, osoba iz članka 2. stavak 2. (konkretno M. D.) može dio stana kojeg koristi davati na korištenje podstanaru ili ga iznajmljivati turistima i putnicima samo uz pismenu suglasnost vlasnika stana, ako odlukom Skupštine Općine nije drugačije određeno“,

 

              - da je tužiteljica „upirala i tijekom cijelog prvostupanjskog postupka…u čemu ustrajava i u žalbi da je T. D. živio u S. sa suprugom i djecom na adresi ..., V kat“ te da je M. D. „cijeli stan iznajmila dr. B. M. s obitelji, da je stan napustila te živjela kod svoje kćeri u ulici tada R. M., sada ... ulica u S., gdje je čuvala njenu djecu“,

 

              - da „tuženik T. D. nije u spornom razdoblju koristio predmetni stan, i po mišljenju ovog žalbenog suda, proizlazi i iz činjenice što je isti u navedenom razdoblju bio prijavljen na adresi ... u S. do 1983.“, pa da „dakle, ovaj žalbeni sud smatra da su ispunjeni u cijelosti uvjeti iz članka 93. stavak 1. u svezi stavka 3. ZSO/74 te da je tužbeni zahtjev tužiteljice M. C. osnovan“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Stoga je reviziju II. tuženice valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

              U odnosu na razloge revizije koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva“, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske odluke iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

              Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se odluka Županijskog suda u Splitu posl. br. Gžx-519/2012-2 od 7. ožujka 2013.

 

              Revidentici je tek za ukazati da za ovaj postupak nije od značaja njezin navod „da ne postoji pravna norma temeljem koje je drugostupanjski sud mogao naložiti iseljenje I. V.“, odnosno da je samo ona naslijedila prava i obveze iz ove parnice: to sve imajući na umu da je reviziju protiv drugostupanjske odluke podnijela jedino ona (II. tuženica V. D.) i da se osporena presuda može preispitivati samo u dijelu koji se na nju odnosi.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.