- 1 -              Rev 364/2020-3

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 364/2020-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. P. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici V. T., odvjetnici u R., protiv tuženika D. K. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku Z. O., odvjetniku u Z., radi raskida ugovora i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-946/2017-2 od 23. siječnja 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici broj P-1515/2016 od 25. siječnja 2017., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-946/2017-2 od 23. siječnja 2019. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. listopada 2013. i sudi:

 

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici broj P-1515/2016 od 25. siječnja 2017. kojom je odbijen tužbeni zahtjev za raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljen 18. listopada 2013. između tužitelja Đ. P. i tuženika D. K., ovjeren kod javne bilježnice A. S.-B. iz R., ..., pod brojem Ovr-3212/13 18. listopada 2013.

 

II. Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-946/2017-2 od 23. siječnja 2019. u dijelu kojim je preinačenjem presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici broj P-1515/2016 od 25. siječnja 2017. prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 95.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 19. listopada 2013. do isplate se odbija kao neosnovana.

 

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Crikvenici broj P-1515/2016 od 25. siječnja 2017. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na raskid ugovora o kupoprodaji sklopljen 18. listopada 2013. između stranaka, ovjeren kod javne bilježnice A. S.-B. 18. listopada 2013. i zahtjev da se tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos 95.000,00 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama, sve u kunskoj protuvrijednosti te je ujedno tužitelju naloženo isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos 67.291,01 kn.

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-946/2017-2 od 23. siječnja 2019. preinačena je prvostupanjska presuda glede odbijenog tužbenog zahtjeva tako da je raskinut ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između stranaka 18. listopada 2013., ovjerenog kod javne bilježnice A. S.-B. 18. listopada 2013., te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos 95.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama počev od 19. listopada 2013. do isplate, dok je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove postupka.

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu tuženik je 7. listopada 2019. podnio "prijedlog za dopuštenje revizije" očito polazeći od izmijenjenih odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), a kojima je sada uređen institut revizije (čl. 382. – čl. 400. ZPP-a) na drukčiji način nego je to bilo propisano prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje: ZID ZPP).

 

Tako je odredbom čl. 385. st. 1. ZPP-a sada propisano da se prijedlog za dopuštenje revizije može podnijeti zbog pravnog pitanja koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Odredbom čl. 117. ZID ZPP propisano je stupanje na snagu izmijenjenog ZPP-a, time da je odredbom stavka 4. tog članka propisano da iznimno od odredbe stavka tog članka, odredbe tog zakona o reviziji će se primjenjivati i na sve postupka u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog zakona nije donesena drugostupanjska odluka.

 

Odredbom čl. 121. ZID ZPP određeno je da taj zakon stupa na snagu 1. rujna 2019., a kako je drugostupanjska presuda u ovom postupku donesena 23. siječnja 2019., proizlazi da se na ovaj spor, a glede revizije ne primjenjuju izmijenjene odredbe čl. 382.-čl. 400. ZPP-a. U skladu s tim, nema zakonskih pretpostavki za podnošenje prijedloga za dopuštenost revizije protiv pobijane presude, a niti davanja odgovora na takav prijedlog od protivne stranke, već je s prijedlogom tuženika postupljeno kao da je podnesena revizija protiv pobijane presude, a odgovor tužitelja na takav prijedlog smatran odgovorom na reviziju.

 

Naime, obzirom na vrijednost predmeta spora pobijane presude, a koja prelazi iznos 200.000,00 kn, to je protiv iste dopušteno podnošenje redovne revizije, sve u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tuženika ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iz sadržaja revizije tuženika razvidno je da tuženik kao revizijski razlog navodi pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

Predmet spora u ovom revizijskom stupnju postupka je osnovanost zahtjeva tužitelja za raskid ugovora o kupoprodaji nekretnine sklopljen između stranaka 18. listopada 2013., isto dana ovjerenog kod javnog bilježnika, a time i osnovanost zahtjeva za isplatu 95.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti isplaćenog tuženiku od strane tužitelja na ime kupoprodajne cijene.

 

Polazeći od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica:

 

- da su stranke: tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj 18. listopada 2013. sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine zemljišnoknjižne oznake k.č. 1211 k.o. C. za ugovorenu cijenu u iznosu 95.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti,

 

- da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora u potpunosti isplatio tuženiku ugovorenu kupoprodajnu cijenu,

 

- da je kupoprodajni ugovor sadržavao i brisovno očitovanje tuženika, a koji je tim ugovorom jamčio tužitelju da je on vlasnik prodane nekretnine, no

 

- da je tužitelj odbijen od strane zemljišnoknjižnog suda sa zahtjevom za uknjižbu prava vlasništva na kupljenoj nekretnini, uz obrazloženje da tuženik nije bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik te nekretnine, nakon čega

 

- da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika kojom je pokrenut postupak o kojem se odlučuje u ovom spisu predmeta, a čijim tužbenim zahtjevom je zatražen raskid kupoprodajnog ugovora nalaganjem tuženiku isplatiti tužitelju iznos 95.000,00 EUR-a na ime kupoprodajne cijene,

 

drugostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kako onaj za raskid kupoprodajnog ugovora tako i isplatu iznosa 95.000,00 EUR-a, ocijenivši da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu prema tužitelju, dok je tužitelj isplatom ugovorene kupoprodajne cijene ispunio svoju ugovornu obvezu prema tuženiku, a zbog čega da su se ostvarile pretpostavke za raskid ugovora sve u smislu odredbe čl. 360. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), a time i osnovan zahtjev tužitelja za povrat isplaćene kupoprodajne cijene, sve u smislu odredbe čl. 368. st. 2. ZOO-a.

 

Pitanje raskida ugovora zbog neispunjenja uređeno je odredbom čl. 360.-368. ZOO-a.

 

Prema odredbi čl. 360. ZOO-a u dvostrano obveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima, raskinut ugovor jednostranom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

 

Prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO-a kad je ispunjenje obveze u određenom roku bitni sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obvezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.

 

Prema odredbi čl. 362. st. 1. ZOO-a kad ispunjenje obveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtjeva njezino ispunjenje. Prema odredbi stavka 2. tog članka ako vjerovnik želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primjereni naknadni rok za ispunjenje, time da prema odredbi stavka 3. tog članka ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju iste posljedice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.

 

Odredbom čl. 366. ZOO-a propisano je da vjerovnik koji zbog neispunjenja dužnikove obveze raskida ugovor dužan je to priopćiti dužniku bez odgađanja.

 

Iz sadržaja citiranih odredbi proizlazi da u ugovorima kao što je ovaj (dvostrano obveznim) kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može zahtijevati ispunjenje obveze ili pod uvjetima propisanim zakonom raskinuti ugovor izjavom o raskidu, ako raskid ugovora ne nastupa po sili zakona.

 

To pak znači da do raskida ugovora dolazi na temelju jednostrane izjave ugovorne stranke, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a ne konstitutivnom odlukom suda. Naime pravo na konstitutivni zahtjev za sudski raskid ugovora zbog neispunjenja moguć je samo kad je to izričito propisano odredbama ZOO-a ili nekog drugog zakona.

 

U smislu citirane odredbe, a polazeći od činjeničnih utvrđenja ovog spisa predmeta između ostalog da je tužitelj podnošenjem tužbe sadržajno tuženiku dao izjavu o raskidu ugovora, ocijeniti je da sud nije bio ovlašten konstitutivnom presudom raskinuti ugovor, a kako je to tužitelj zatražio postavljenim tužbenim zahtjevom, jer je jedino bio ovlašten donijeti deklaratornu odluku o raskidu ugovora, pod uvjetom da je takav zahtjev tužitelj podnio, što ovdje međutim nije slučaj. Upravo stoga, nije bilo mjesta preinačenjem prvostupanjske presude prihvatiti tužbeni zahtjev upravljen na raskid ugovora, a kako je to učinio drugostupanjski sud, zbog čega je, a na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a u tom dijelu preinačenjem pobijane drugostupanjske presude trebalo u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Kako je to prethodno obrazloženo, u okolnostima konkretnog slučaja, zbog neispunjenja dužnikove obveze tužitelj je podnošenjem tužbe, a koja sadržajno ima značaj njegovog priopćenja tuženiku o raskidu ugovora, otkazao ugovor zbog neispunjenja obveze, sve u smislu odredbe čl. 366. ZOO-a, a kako tuženik nije ništa poduzeo da otkloni nedostatak zbog kojeg je tužitelj dao izjavu o raskidu ugovora, ima se smatrati da je ugovor raskinut, a u skladu s tim, kod nesporne činjenice da je tužitelj isplatom kupoprodajne cijene tuženiku u iznosu 95.000,00 EUR-a u cijelosti ispunio svoju ugovornu obvezu, to ga na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZOO-a pripada potraživati povrat isplaćene kupoprodajne cijene.

 

Stoga je pobijanom presudom u dijelu kojim je tuženiku naložena isplata iznosa 95.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je u tom dijelu reviziju tuženika trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. u vezi s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, sve obzirom na ukupni uspjeh obje stranke u ovom postupku.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.