- 1 -              Rev 1735/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1735/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.d. K., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u K., protiv tuženika F. M. iz G. B., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. B. A., odvjetnica u G., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1268/15-2 od 9. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj P-749/15-11 od 27. svibnja 2015., u sjednici održanoj 8. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1268/15-2 od 9. veljače 2017. i presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru broj P-749/15-11 od 27. svibnja 2015. te se predmet vraća na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 332.034,45 kn, sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i tuženik naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 36.688,59 kn (toč. I.). S dijelom zahtjeva u iznosu od 0,05 kn tužitelj je odbijen (toč. II.). Ujedno je odlučeno da će se o zahtjevu tuženika za naknadu troškova pristupa na ročište za objavu presude odlučiti posebnim rješenjem (toč. III.).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja, te da se tuženiku nadoknade cjelokupni troškovi postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ista pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženika isplatiti tužitelju iznos od 332.034,45 kn. Kod toga prvostupanjski sud smatra da je tuženik pri zaključenju ugovora o prodaji prekoračio granice svojih ovlaštenja, odnosno da isti nije od pravne osobe sindikata pribavio suglasnost za zaključenje takvih ugovora u smislu čl. 87. st. 5. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO), pa da je tuženik kao zastupnik odgovoran za štetu prouzročenu trećim osobama. Osim toga, prvostupanjski sud odgovornost tuženika temelji na prekoračenju ovlasti u sklapanju ugovora s tužiteljem u smislu odredbe čl. 82. st. 2. ZOO, pa prvostupanjski sud prihvaća zahtjev u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO.

 

Pri tome je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno:

 

- da je u ovom predmetu tužba bila podnesena i protiv ranijeg prvotuženika sindikata, a koji je tijekom postupka prestao postojati, pa je u odnosu na tog tuženika tužitelj povukao tužbu,

 

- da je tuženik F. M. bio sindikalni povjerenik sindikata u kombinatu B.,

 

- da je tuženik kao sindikalni povjerenik sindikalne podružnice kombinata B. sklopio u ime kombinata B. kao kupac ugovor o prodaji robe s tužiteljem, a kojim ugovorom se tužitelj kao prodavatelj obvezao omogućiti na osnovu potvrde za kupnju robe donosiocu potvrde omogućiti prodaju robe na kredit bez kamata,

 

- da je tužitelj kao prodavatelj bio dužan iskorištene i obračunate potvrde za kredit dostavljati kupcu do 30-tog u mjesecu radi pravovremenog obračuna plaćanja na žiro račun prodavatelja,

 

- da je kombinat B. vrši obračun otplate kredita i obustave za pojedine kredite svojih radnika, prema dostavljenoj specifikaciji tuženika F. M., te je kombinat dostavljao obustavljeni novčani iznos Podružnici sindikata, koja je pak nakon toga uplaćivala novčani iznos na žiro račun tužitelja,

 

- da tužitelju nije plaćena sva isporučena roba, te je na temelju nalaza vještaka Z. Š. utvrđeno da tužitelju nije plaćen iznos od 513.339,12 kn,

 

- da je protiv tužitelja bio vođen kazneni postupka kod Županijskog suda u Bjelovaru, ali je u tom postupka optužba odbijena jer je isključena namjera na strani tuženika, već se ukazuje na određene propuste u načinu organizacije posla i u radu s gotovinom,

 

- da je vještačenjem u kaznenom postupku po vještaku M. M. utvrđeno da je u 306 slučajeva tuženik podigao gotovinu s računa Sindikalne podružnice, ali da su novac s tog računa podizale i druge osobe,

 

- da je tuženik F. M. od ukupno podignutog iznosa u gotovini od 420.900,00 kn opravdao dokumentacijom podizanje iznosa od 305.640,36 kn,

 

- da je na ročištu održanom 28. travnja 2015. vještak Z. Š. izjavio da se iz opisa izvoda s računa ne može jednoznačno zaključiti na koga se odnosi obustava od plaće radnika, niti da se te obustave odnose samo na obveze prema tužitelju,

 

- da je prvostupanjski sud zaključio da je postupanje tuženika nastala šteta tužitelju i to u iznosu koji predstavlja razliku između novčanog iznosa koji je kombinat obustavio od plaće radnika za podmirenja obveza prema tužitelju i doznačio na račun Sindikalne podružnice i iznosa koji je Sindikalna podružnica uplatila na račun tužitelja, umanjeno za iznos koji su radnici sami neposredno uplatili na račun tužitelja.

 

Drugostupanjski sud potvrđujući prvostupanjsku odluku prije svega navodi da prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da se odgovornost tuženika za naknadu štete temelji na prekoračenju ovlasti pri zaključenju ugovora, a kojim je ugovoreno pravo članova sindikata sindikalne podružnice na beskamatno kreditno zaduženje kod tužitelja. To iz razloga što je vodstvo sindikata bilo upoznato sa sklapanjem navedenog ugovora, ali i drugih sličnih ugovora s drugim prodavateljima te da se ne može zaključiti da bi sindikat stjecao prava ili preuzimao obveze u vrijednosti većoj od tromjesečne članarine na nivou podružnice. Osim toga, pogrešno prvostupanjski sud cijeni odgovornost tuženika u tome što je tuženik izdavao potvrde o visini plaće i kreditnoj sposobnosti radnika, jer tužitelj na tome niti ne temelji svoj zahtjev.

 

No, drugostupanjski sud prihvaća da je tuženik odgovoran za štetu u utuženoj i dosuđenoj visini, jer da je nalaz vještaka u kaznenom postupku sveobuhvatniji, a da vještak saslušan u ovom predmetu očito pogrešno navodi da nije niti znao da postoje drugi dobavljači, odnosno da su i druge tvrtke imale potraživanja koja su se obustavljala s plaća radnika u kombinatu B..

 

Drugostupanjski sud smatra da je tuženik odgovoran za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP koju je prouzrokovao tužitelju time što je, nakon primitka svakog mjesečnog obračuna dugovanja za svakog pojedinog člana sindikata, od računovodstva kombinata B. zatražio da se zaplijenjeni iznos plaće prenese na račun sindikalne podružnice umjesto na račun tužitelj, te kada tako prenesene iznose nije trošio namjenski, plaćanjem potraživanja radi namirenja kojih je izvršena pljenidba plaće svakog pojedinog radnika.

 

Osim toga, drugostupanjski sud smatra da tuženikova odgovornost proizlazi iz odredbe čl. 172. ZOO, odnosno sada odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05). Pri tome drugostupanjski sud navodi da oštećenik ostvaruje pravo na naknadu štete neposredno od osobe koja je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje, i to uvijek kada je pravna osoba čije je tijelo skrivilo štetu prestala postojati na temelju odluke nadležnog tijela pravne osobe, ako prestanku pravne osobe nije prethodio likvidacijski ili neki drugi postupka svrha kojega je bilo namirenje tražbine njezinih vjerovnika. Nadalje se navodi da obzirom na svrha odredbe o odgovornosti pravne osobe te člana tijela pravne osobe za štetu, da je ocjena drugostupanjskog suda da je u skladu sa svrhom te odredbe omogućiti oštećeniku da ostvari pravo na naknadu štete od regresno odgovorne fizičke osobe uvijek kada oštećenik nije imao mogućnost niti pokušati se namiriti iz imovine pravne osobe zbog toga što je pravna osoba odlukom nadležnog tijela prestala postojati bez bilo kakve obveze prethodnog namirenja obveze prema vjerovnicima.

 

Ocjenjujući gore navedene navode nižestupanjskih sudova, prema shvaćanju revizijskog suda, revident pravilno ukazuje na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući su zaključci nižestupanjskih sudova u protivnosti sa sadržajem dokaza koji se nalaze u spisu.

 

Prije svega potpuno je nejasno u čemu nižestupanjski sudovi nalaze namjeru ili krajnju nepažnju na strani tuženika, odnosno zbog kojih je to radnji tuženik odgovoran za štetu prouzročenu tužitelju.

 

Naime, drugostupanjski sud bez da je proveo sam saslušanje vještaka financijske struke, koji je vještačio u ovom parničnom predmetu, zaključuje da je vještak očito pogrešno naveo da ne postoje drugi dobavljači i da je vještak pogrešno smatrao da se svaka uplata na račun sindikata opisana kao „obveza iz plaće“ odnosila na potraživanje tužitelja. Međutim, navedeni vještak u odgovorima na prigovore na nalaz i mišljenje na ročištu 28. travnja 2015. izričito navodi da iz opisa na izvodima koji glase „obveze iz plaće“ se ne može utvrditi odnosi li se to samo na obveze koje je sindikalna podružnica imala prema tužitelju ili se to odnosi i na druge dobavljače, pri čemu isti izričito navodi da mu nije niti bilo poznato da postoje i drugi dobavljači, odnosno da je sindikat na isti način plaćao potraživanja i drugih dobavljača.

 

S druge strane, prvostupanjski sud na temelju nalaza vještaka utvrđuje da je tuženik u spornom razdoblju podigao gotovinu s računa Sindikata u iznosu od 420.900,00 kn, te da je iznos od 305.640,36 kn opravdao dokumentacijom, pa je nejasno kako je to tuženik onda suđen za puno veći iznos štete.

 

Jednako tako nejasno je pozivanje drugostupanjskog suda da tuženik za štetu odgovara prema odredbi čl. 172. ZOO i to trećoj osobi. Odredba čl. 172. ZOO govori o odgovornosti pravne osobe za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi obavljanja svojih funkcija. Tom odredbom je regulirano pravo pravne osobe na regres štete prema odgovornoj osobi koja je štetu skrivila namjerno ili krajnjom nepažnjom.

 

Radi navedenog valjalo je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će otkloniti počinjenu bitnu povredu, te jasno utvrditi koji iznos robe su radnici kombinata B. uzeli na kredit kod tužitelja, a na temelju ugovora kojeg je tuženik potpisao kao sindikalni povjerenik, koji iznos kredita je radnicima obustavljeno na plaći, a glede obveza prema tužitelju, koji iznos je plaćen tužitelju od strane sindikalne podružnice, te koji iznos je ostao neplaćen. Pri tome će nižestupanjski sudovi voditi računa o obvezama ugovornih strana iz ugovora o prodaji od 12. rujna 2002. koji se nalazi u spisu. Iz tog ugovora jasno proizlazi da iskorištene i obračunate potvrde (kopije) za kredite tužitelj mora dostaviti sindikatu (sindikalnoj podružnici) do 30-tog u mjesecu radi pravovremenog plaćanja, radi čega bi trebala postojati vjerodostojna dokumentacija o tome koje iznose iskorištenih i obračunatih potvrda je tužitelj dostavio sindikatu i koji iznos je od strane sindikata plaćen tužitelju.

 

Kod toga će se dati jasni razlozi u čemu se sastoji odgovornost tuženika, je li i koji iznos novca dostavljenog od strane poslodavca isti propustio uplatiti na račun tužitelja u spornom razdoblju te posebno razjasniti koji iznos koji je tuženik podigao s računa sindikata, a nije ga opravdao dokumentacijom.

 

U tu svrhu prvostupanjski sud će provesti dokaze koje će stranke predložiti, te ponovno ocijeniti osnovanost zahtjeva tužitelja prema tuženiku.

 

Novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti će se o cjelokupnim troškovima postupka sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.