Broj: Rev 418/08

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. T. iz G., Ž., kojega zastupa punomoćnica Z. V., odvjetnica u L., protiv 1.tuženice M. B. iz N., i 2.tuženice M. M. iz N., koju zastupaju punomoćnici M. Z. i I. Z., odvjetnici u L., radi utvrđenja prava vlasništva i poništenja ugovora o prodaji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-982/02 od 15. ožujka 2004., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-125/00 od 11. listopada 2001., u sjednici održanoj 8. rujna 2010.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

              Presudom Općinskog suda u Labinu poslovni broj P-125/00 od 11. listopada 2001. odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi kako je tužitelj vlasnik stana sagrađen u stambenoj zgradi u L., …, pobliže označenog u st. I. izreke pa je tuženica dužna izdati tužitelju ispravu podobnu za upis prava vlasništva stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Labinu jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda.

Odbijen je i zahtjev da se poništi ugovor o prodaji sklopljen 22. studenog 1993. između M. B. pok. I. iz N. … kao prodavatelja i M. M. od M. iz N. … kojom je 1.tuženica prodala 2.tuženici stan u L., …, površine 50,22 m² i odbijen je zahtjev za naknadu troška postupka. Ujedno je naloženo tužitelju da 2.tuženici M. M. naknadi trošak postupka u iznosu od 26.392,00 kn.

              Županijski sud u Puli je presudom poslovni broj Gž-982/02 od 15. ožujka 2004. potvrdio presudu suda prvog stupnja.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da ovaj sud rješenjem ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu ili prihvati reviziju, preinači pobijanu presudu, te traži trošak prema troškovniku uključivši i trošak revizije.

              Tuženice nisu odgovorile na reviziju.

              Revizija nije osnovana.

U ovom predmetu drugostupanjska presuda je donijeta 15. ožujka 2004., dakle, prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08 – dalje: ZID ZPP) zato se glede postupanja sa revizijom u smislu odredbe čl. 52. st. 4. ZID ZPP primjenjuju odredbe neizmijenjenog Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP).

              Primjenom odredbe čl. 392. a. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja pa tako i na žalbeni navod da prvostupanjski sud nije proveo ocjenu dokaza prema čl. 8. ZPP.

Opravdano je drugostupanjski sud prihvatio činjenična tvrđenja i provedenu ocjenu dokaza po sudu prvog stupnja, jer je prvostupanjski sud iscrpno i detaljno obrazložio svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj povezanosti pa i glede činjenice je li 2.tuženica M. M. bila u dobroj vjeri kada je kupila predmetni stan od 1.tuženice M. B. D. sud je ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja pa i iskaz svjedoka D. R. i naveo jasne i razumljive razloge zbog kojih ovaj iskaz nije prihvatio u dijelu gdje je tvrdio da je suprugu tuženice S. M. kazao da je spomenuti stan već prodan tužitelju. Zato ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 375. st. 1. ZPP. U presudi su nižestupanjski sudovi naveli jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama zbog čega ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP i nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Revident dijelom provodi sam ocjenu dokaza čime prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. U tom dijelu ovaj sud nije ispitao pobijanu presudu, jer iz razloga pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije dopušteno izjaviti reviziju, kako to proizlazi iz odredbe čl. 385. ZPP.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom stana u L., …, površine 50,22 m² da mu 2.tuženica M. M. izda ispravu podobnu za upis toga vlasništva u zemljišnim knjigama, kao i zahtjev da se poništi ugovor o prodaji koji su … 1993. sklopile tuženice i to 1.tuženica M. B. kao prodavatelj a 2.tuženica M. M. kao kupac a kojim je spomenuti stan prodan 2.tuženici. Sporno je u revizijskoj fazi postupka jesu li osnovani tužbeni zahtjevi.

              Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

- da je 1.tuženica M. B. bila nositeljica stanarskog prava na stan u L., …, površine 50,22 m², te je 31. ožujka 1993. sa 2.tuženicom M. M. sklopila „preliminarni ugovor o prodaji spomenutog stana“ kojim se obvezala kao stanar kupiti spomenuti stan od Fonda za stambeno-komunalno gospodarstvo L., upisati ga na svoje ime i vlasništvo i ujedno ga tim ugovorom prodala 2.tuženici M. M. za cijenu od 25.000,00 DEM,

- da je M. M. predala 1.tuženici iznos od 6.000,00 DEM na ime kapare kao znak da je ugovor zaključen i obvezale su se konačni ugovor o prodaji stana sačiniti u roku od 30 dana od kako nositeljica stanarskog prava zaključi ugovor sa Fondom u stambeno-komunalnom gospodarstvu L.,

- da je u posjedu spomenutog stana tužitelj i njegova obitelj koji u tom stanu stanuje od početka 1992. temeljem ugovora o najmu koji je sklopio sa 1.tuženicom,

- da je tužitelj sa D. R. (sinom 1.tuženice M. B.) sklopio preliminarni ugovor o kupoprodaji istog stana kojim se obvezao prodavatelju platiti cijenu 32.000,00 DEM u tri obroka time da će se konačni ugovor o kupoprodaji sačiniti isplatom zadnjeg obroka dana 8. srpnja 1993.,

- da je tužitelj gore spomenuti ugovor sklopio sa 1.tuženicom M. B. 8. srpnja 1993. nakon što je platio ugovoren cijenu (32.000,00 DEM),

- da je 1.tuženica taj stan kao nositelj stanarskog prava kupila do G. L. ugovorom od 17. studenog 1993. za cijenu od 2.824,18 DEM, a 22. studenog 1993. su tuženice sklopile ugovor o prodaji tog stana za cijenu od 15.000,00 DEM temeljem kojega se 2.tuženica M. M. 20. svibnja 1994. upisala u zemljišnim knjigama kao njegov vlasnik.

              Iako se drugostupanjski sud donoseći odluku pozvao na odredbu čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV) to nije bilo od odlučnog značaja za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, jer tužbeni zahtjev nije osnovan te je odluka drugostupanjskog suda pravilna i usprkos pozivanja na pogrešnu zakonsku odredbu.

              U vrijeme sklapanja svih spomenutih preliminarnih i ostalih ugovora koji su rezultirali dvostrukim otuđenjem istog stana koji se nalazi u L., …, u površini od 50,22 m² na snazi je bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92 i 77/92 – dalje: ZOVO).

              Odredbom čl. 33. ZOVO bilo je propisano da se na temelju pravnog posla pravo vlasništva na nekretninu stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Tužitelj je sporni stan kupio od 2.tuženice 8. srpnja 1993. i platio je za stan ugovorenu cijenu međutim pravo vlasništva spornog stana tužitelja nije upisano u zemljišnim knjigama. Očito je da tužitelj nije prvi podnio zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu jer je utvrđeno da je 2.tuženica M. M. upisana kao vlasnica temeljem ugovora o kupoprodaji s 1.tuženicom M. B. pa je vlasništvo predmetnog stana stekla M. M. koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica predmetnog sana a ne tužitelj. Da je tužitelj kojim slučajem prvi podnio zahtjev za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu temeljem ugovora koji ima sklopljen također sa 1.tuženicom M. B. bio bi upisan u zemljišne knjige kao vlasnik tog stana jer bi njegov zahtjev za upis imao prednost. Zbog navedenog su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev da se utvrdi kako je tužitelj vlasnik stana jer on vlasništvo stana nije stekao, budući nije ispunjena pretpostavka za stjecanje vlasništva nekretnine propisana odredbom čl. 33. ZOVO.

              Također nije osnovan ni tužbeni zahtjev da 1.tuženica izda tužitelju ispravu podobnu za upis prava vlasništva stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Labinu. M. B. nije više upisana kao vlasnica tog stana pa mu ne može izdati spomenutu ispravu. Tužbeni zahtjev prema M. M. koja je upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnica stana nije osnovan jer između nje i tužitelja nije sklopljen ugovor kojim bi se ona obvezala tužitelju izdati tabularnu ispravu. Zahtjev za izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva je obveznopravni zahtjev kojemu u ovom konkretnom predmetu nije bilo moguće udovoljiti u odnosu na 2.tuženicu M. M., jer se ona upisala u zemljišne knjige kao vlasnik spornog stana temeljem ugovora sklopljenog sa M. B., a sa tuženikom nije sklopila ugovor o prodaji spornog stana iz kojeg bi proistekao obveznopravni zahtjev za izdavanje isprave podobne za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

              Zbog navedenog je pravilno pravno stajalište nižestupanjskih sudova da nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik spomenutog stana te da mu je tuženica M. M. dužna izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva stana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Labinu.

              Ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji i utvrdio je da ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija pravilnost drugostupanjske presude.

Zbog navedenog je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju kao neosnovanu.

U Zagrebu, 8. rujna 2010.