- 1 -              Rev 2111/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2111/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. A. pok. G. iz K. A. OIB:… , kojeg zastupa punomoćnica E. P., odvjetnica u B., protiv tuženice R. H., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja i uknjižbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-2185/15-2 od 4. travnja 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-936/15 od 23. travnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 8. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda i rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž-2185/15-2 od 4. travnja 2017., te se sudi:

 

Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu broj P-936/15 od 23. travnja 2015.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1868/6 k.o. K. A. u površini od 1130 m2, prikazano slovima A, B, C, D, E i F na skici mjerenja vještaka mjernika M. V. od 15. rujna 2013., koja skica je sastavni dio presude, a što je tuženica dužna priznati i trpjeti da se tužitelj nakon izvršene parcelacije uknjiži kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.250,00 kn.

 

Presudom suda drugog stupnja uvažena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen. Ujedno je preinačeno rješenje o troškovima postupka, te je naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 kn.

 

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje koje je važno za odluku u ovom predmetu, a ujedno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Pri tome tužitelj nije tražio naknadu troškova postupka.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kn, ne radi se o radnom sporu, niti je sud drugoga stupnja pobijanu presudu donio primjenom odredbi čl. 373. a ili čl. 373.b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. U st. 3. istog članka propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pri tome sve navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se o podnesenoj reviziji moglo meritorno odlučivati.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Da li se u roku stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu računa vremenski period prije 1. siječnja 1997. god. kako to čini Županijski sud u Bjelovaru u citiranoj odluci jer bi u tom slučaju i na strani tužitelja i njegovih prednika do označenog datuma svakako bio ispunjen zakonski rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ili pak prednji period nije moguće računati u rok dosjelosti kakvo stajalište neizravno zauzima Županijski sud u Zadru u pobijanoj presudi.“

 

Kao razlog važnosti tužitelj se poziva na presudu Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1128/11-2 od 26. svibnja 2011. u kojoj je zauzeto shvaćanje suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda u ovom predmetu.

 

Naime, u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Kod toga je utvrdio da je sporni dio jedne velike nekretnine, da je taj sporni dio u vlasništvu obitelji tužitelja dugi niz godina, da spornu nekretninu posjedovao još djed tužitelja koji je umro ..., da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima stekao pravo vlasništva dosjelošću još do 6. travnja 1941. i to na temelju pravnih pravila paragrafa 1460.- 1465, odnosno 1472. Općeg građanskog zakonika. Osim toga, prvostupanjski sud navodi da je na spornom dijelu sagrađena kuća katnica, dva pomoćna objekta, da su zasađena drva, da je sporni dio ograđen betonski zidom, odnosno suhozidom, kao i da se uz parcelu proteže mjesni asfaltni put. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da se kuća počela graditi 60-tih godina prošlog stoljeća od strane oca tužitelja, time da je garažu, vatrenicu sagradio tužitelj prije Domovinskog rata, kao i da se sporni dio nalazi u granicama obuhvata Prostornog plana i predstavlja građevinsko zemljište, kao i da je tužitelj ostvario pravo na potporu za popravak oštećenja i potporu za opremanje kuće sukladno odluci Odsjeka za obnovu Zadarske županije 2011. Odluka prvostupanjskog suda temelji se i na iskazima saslušanih svjedoka N. K. i S. S., svjedoka u dobi od 78 odnosno 75 godina starosti, u vrijeme provođenja prvostupanjskog postupka.

 

Prvostupanjski sud dalje ističe da se gradnji od strane prednika tužitelja i tužitelja nitko nije nikada protivio, kao i da iz potvrde Š. B. proizlazi da je predmet spora ograđen betonskim zidom, suhozidom, te da se unutar toga, osim objekata nalaze i stabla badema i oraha.

 

Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud zaključuje da iz iskaza svjedoka ne proizlazi da bi se do 6. travnja 1941. stekli uvjeti za stjecanja prava vlasništva dosjelošću u skladu s pravnim pravilima OGZ-a. Osim toga, drugostupanjski sud cijeni da tužitelj niti građenjem nije mogao steći pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, jer je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva. Radi navedenog prihvaća žalbu tuženice i odbija zahtjev tužitelja.

 

Pitanje koje je tužitelj postavio u izvanrednoj reviziji je važno pitanje za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, polazeći od utvrđenja nižestupanjskih sudova da nije sporno da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima u posjedu spornog dijela nekretnine od najranijeg djetinjstva oca tužitelja, da je kasnije na tom dijelu otac tužitelja započeo gradnju kuće, time da je tužitelj kasnije ostao živjeti u toj kući i sagradio garažu i gospodarski objekt, da je tužitelj od države primio pomoć za obnovu kuće i opremanje iste 2011., pitanje koje se postavlja je li došlo do stjecanja prava vlasništva dosjelošću, ako se u vrijeme potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa i vrijeme prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/706, 141/06, 146/08, 38/09 - dalje ZVDSP). To iz razloga što je tužitelj u činjeničnim navodima tužbe izrijekom naveo da je on, zajedno sa svojim prednicima, u posjedu spornog dijela nekretnine 150 godina.

 

U odluci Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-1128/11-2 od 26. svibnja 2011. zauzeto je shvaćanje da ako su se sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (duljina posjeda, potrebna kvaliteta posjeda) ostvarile do stupanja na snagu ZVDSP 1. siječnja 1997. ili najkasnije do 17. studenoga 1999. (kada je donijeta Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i kada je ukinuta odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP), posjednik nekretnine u društvenom vlasništvu stekao je temeljem te ukinute odredbe pravo vlasništva dosjelošću uz uvjeta da tom njegovom pravu nije bilo suprotstavljenih stečenih prava trećih osoba, radi čije zaštite od nedopuštenog retroaktivnog učinka je i navedena odredba čl. 388. st. 4. ZVDSP i ukinuta.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova da su tužitelj i njegovi prednici u posjedu predmetnog dijela nekretnine, da je nekretnina prije nego što je građena kuća, bila korištena kao pašnjak od strane obitelji tužitelja, da je predmetna nekretnina bila u posjedu obitelji tužitelja od rane mladosti njegova oca, da je otac tužitelja počeo na toj nekretnini graditi kuću, koju je tužitelj obnovio i kasnije izgradio gospodarske objekte, da je sporni dio nekretnine ograđen i da tužitelja i njegove prednika nitko nije sprečavao u posjedu predmetne nekretnine, da uz taj dio nekretnine ide asfaltirani mjesni put, da je tužitelj ostvario pravo na potporu od države za obnovu kuće i uređenje od strane Republike Hrvatske, sve to jasno ukazuje da je posjed tužitelja i njegovih prednika bio barem pošten, kao i da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima bio u posjedu spornog dijela više od 40 godine do 17. studenoga 1999. Iz toga slijedi da je isti na temelju odredbe čl. 159. st. 4. ZVDSP stekao pravo vlasništva na spornom dijelu nekretnine, radi čega je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu te odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvoga stupnja na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Treba dodati da je odredbom čl. 388. st. 4. ZVDSP bilo propisano da se u rok dosjelosti računa i vrijeme posjedovanja koje je proteklo do 8. listopada 1991. Dana 17. studenoga 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997 i dr., „Narodne novine“ broj 137/99). U odnosu na navedene propise i prava stranka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi izjasnio se i Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05), Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 35928/04) i dr. U tim presudama Europski sud za ljudska prava je zauzeo pravno shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegova ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“

 

Stoga je revizijski sud u odluci Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. zauzeo shvaćanje:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“

 

Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.