- 1 -              I Kž-Us 139/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 139/2017-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Perice Rosandića kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene A. B., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. u svezi s čl. 329. st. 2. u svezi sa st. 1. toč. 4. i čl. 38. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 9. lipnja 2017. broj K-Us 7/16, u sjednici održanoj 7. rujna 2020., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optužene A. B., odvjetnika Ž. G.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. U povodu žalbe državnog odvjetnika, a po službenoj dužnosti ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, u ponovljenom postupku, na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) optužena A. B. oslobođena je od optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim pod točkom 1. izreke presude počinila kazneno djelo pomaganjem u neovlaštenoj proizvodnji i prometu drogama počinjenom u sastavu zločinačkog udruženja, iz čl. 190. st. 2. u svezi s čl. 329. st. 2. u svezi sa st. 1. toč. 4. i u svezi sa čl. 38. KZ/11., te da bi djelom pobliže činjenično opisanim pod točkom 2. izreke presude počinila kazneno djelo pranje novca iz čl. 265. st. 4. u svezi sa st. 3. KZ/11.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: državni odvjetnik), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu podnijela je optužena A. B. po branitelju, odvjetniku Ž. G., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana. U odgovoru na žalbu zatražena je obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu optužene u odgovoru na žalbu, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su optužena i njen branitelj, te državni odvjetnik. Sjednici je bio nazočan branitelj optužene odvjetnik Ž. G., dok uredno izviješteni državni odvjetnik i optužena sjednici nisu nazočili, pa je u odnosu na njih, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je bespredmetna jer je ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08. utvrđeno da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Naime, nakon što je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 15. veljače 2016. broj I Kž-Us 16/2013 bila ukinuta prva prvostupanjska presuda izrečena u ovom kaznenom predmetu, (do tada vođenom prema odredbama ZKP/97.), ponovljeno je suđenje provedeno tijekom 2017., pravilno prema odredbama ZKP/08. Za potrebe tog ponovljenog postupka sud je, uz suglasnost stranaka, pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, među kojima i iskaz ujaka optuženice N. K. Ovaj svjedok je u prethodnom postupku bio saslušan u skladu s odredbama ZKP/97., tada propisno upozoren u skladu sa čl. 234. st. 3. ZKP/97., kada je otklonio zakonsku blagodat nesvjedočenja te dao svoj iskaz. Taj iskaz je prvostupanjski sud pročitao u ponovljenom postupku, te na njemu temeljio pobijanu presudu, dajući tom iskazu čak i presudan značaj. Temeljem tog iskaza prvostupanjski je sud utvrdio kako nema dokaza da bi optuženica počinila kazneno djelo pranjem novca iz čl. 265. st. 4. u svezi sa st. 3. KZ/11., jer da je novac u iznosu od 100.000 USD kojega je optuženica primila od svoje majke (a o čemu je iskazivao svjedok N. K.) dostatan da bi se pokrili svi izdaci za koje se optužnicom tvrdi da ih optuženica ne bi mogla pokriti iz svojih redovnih prihoda.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pri tome izgubio iz vida kako je u ponovljenom suđenju kod korištenja iskaza privilegiranog svjedoka trebalo voditi računa da je ZKP/08., točnije V. Novela ZKP/08. (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, "Narodne novine", broj 145/13.) bitno izmijenio odredbe o načinu na koji se ima provesti ispitivanje privilegiranih svjedoka. Naime, prema čl. 285. st. 3. ZKP/08. tijelo koje vodi postupak dužno je privilegirane svjedoke (a što ujak optuženice jest) upozoriti da ne moraju svjedočiti, a ako osobe iz čl. 285. st. 1. toč. 1.- 3. ZKP/08. odluče svjedočiti, treba ih upozoriti da će se taj njihov iskaz, bez obzira na kasniju odluku, moći koristiti kao dokaz u postupku, time da se upozorenja i odgovor svjedoka moraju unijeti u zapisnik o ispitivanju. Istovremeno je prema čl. 300. st. 1. toč. 3. ZKP/08. propisano da se iskazi privilegiranih svjedoka ne mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku ako (cjelovito) upozorenje iz čl. 285. st. 3. istog Zakona i odricanje nije ubilježeno u zapisnik. To znači da prvostupanjski sud u ponovljenom suđenju nije mogao koristiti iskaz N. K. bez da je istog ispitao neposredno na raspravi uz prethodno cjelovito upozorenje prema čl. 285. st. 3. ZKP/08., koje je zajedno sa odgovorima trebalo biti uneseno u zapisnik o raspravi.

 

Prema tome, budući da je prvostupanjski sud u analizi dokazne građe koristio iskaz N. K. koji zbog navedenih nedostataka nije mogao biti upotrijebljen kao dokaz u postupku, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. u vezi s čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Stoga, kako je žalba državnog odvjetnika podnesena iz drugih žalbenih razloga u pogledu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, to je za sada ista bespredmetna.

 

Nastavno, ovaj je drugostupanjski sud, povrh ocjene da pobijanu presudu treba ukinuti zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, ispitao prvostupanjsku presudu i u smislu čl. 487. st. 4. ZKP/08., obzirom da je državni odvjetnik podnio žalbu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Prvenstveno, ovaj drugostupanjski sud drži kako se za sada čini da je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da činjenično stanje nije potpuno i niti pravilno utvrđeno. Naime, u ponovljenom suđenju prvostupanjski sud je, u skladu sa uputom rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-Us 16/2013 od 15. veljače 2016., iznio sadržaj dokaza, uključujući i iskaze svjedoka, no ponovno nije u dostatnoj mjeri analizirao kontradiktornosti između obrane optužene, koju u cijelosti prihvaća, te iskaza svjedoka čije je iskaze pročitao. Naime, iako iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženica bila formalna vlasnica vozila koji se spominju u izreci pobijane presude, za sada se ne može tvrditi kako njezina obrana nije dovedena u pitanje.

 

Tako npr. u pogledu osobnog vozila marke VW Golf IV reg. oznake ..., kojeg je prema zaključenom ugovoru optuženica kupila od D. F., sud nije razmotrio razlike u pogledu cijene vozila, osobe koja je platila isto kao vremena predaje vozila. Naime, iz iskaza svjedoka D. F. proizlazi kako je on predmetno vozilo prodao J. C. za iznos od 8.400 eura, s time da je optuženica predala iznos od 2.000 eura, dok je J. platio preostalo. Vozilo je predao J. C. Za razliku od toga, optuženica tvrdi kako je vozilo uzela za sebe, povremeno ga davala J. C., te ga je platila 30.000,00 kuna, što je daleko manji iznos od onog koji je naveo prodavatelj. Osim toga, a što je od značaja i za procjenu iskaza svjedokinje Ž. T. (A. D.), iz iskaza svjedoka D. F. proizlazi da je predmetni automobil Golf, J. C. predan prije zaključenja formalnog ugovora 2004., i to tek nakon što su počele pristizati prekršajne prijave. U tom pogledu, vezano uz navedeno osobno vozilo, sud decidirano odbacuje iskaz Ž. T. (A. D.), iz razloga što očito drži da je vozilo Golf predato kupcu onda kada je zaključen ugovor o kupoprodaji 2004., iako je iz iskaza svjedoka F. razvidno da je vozilo predato i prije potpisivanja ugovora. Nadalje, i u pogledu kupovine osobnog vozila marke BMW reg. oznake ..., obrana optuženice i svjedoka S. V. opet se bitno razlikuju u pogledu dogovora kupnje, plaćanja akontacije i preuzimanja vozila. Naime, suprotno obrani optuženice, iz iskaza svjedoka V. proizlazi kako je o kupnji automobila razgovarao isključivo sa J. C., kako mu je isti predao akontaciju, a potom da je u C. ime naknadno došao njemu nepoznati muškarac, koji mu je predao 22.000 eura. Iz iskaza ovog svjedoka nedvojbeno proizlazi da je automobil predan upravo J. C. Slična ocjena kontradiktornosti obrane i iskaza svjedoka M. O. se valja izvršiti i u pogledu kupnje 2 motorkotača marke Yamaha. Pri tome nije bez značaja okolnost kako je optuženici bilo poznato da je J. C. tijekom 2005. bio zaposlen jedino u njezinom odvjetničkom uredu, kada je prema nalazu vještaka, ostvario ukupna primanja od samo 11.688,44 kuna, iako očito ima ulaganja koja se ne mogu dovesti u vezu sa legalnim prihodima, a upitna je i povezanost s prihodima od ribolova.

 

Sud, također, nije u dostatnoj mjeri uzeo u razmatranje sadržaj nadziranih razgovora sa obranom optuženice, kako u pogledu vozila, tako i u pogledu dijelova razgovora koji se odnose na M. (očito Ž. T.). U odnosu na svjedokinju Ž. T. (A. D.), prvostupanjski se sud, ponovno, opširno bavi razlozima zbog kojih otklanja njezin iskaz, dajući ocjenu njezinih iskaza u drugim predmetima nevezanim uz ovaj, provodeći psihijatrijsko vještačenje navedene bez njezine nazočnosti, te zaključuje kako su njezini iskazi neprihvatljivi jer je kod nje utvrdio postojanje poremećaja "pseudologija fantastika ili lažno kazivanje". Pri tome gubi iz vida da je svjedokinja u svojim iskazima bila konstantno vremenski i prostorno orijentirana, te je očito da je iskazivala o svim onim vozilima koje je J. C. kroz inkriminirano vrijeme i koristio.

 

Analizirajući i žalbene razloge državnog odvjetnika u pogledu prihoda koje je optuženica ostvarivala u inkriminiranom razdoblju, čini se da je u pravu državni odvjetnik kada nalazi kontradiktornosti i nedosljednosti obrane optužene u pogledu pozajmica koje je primala.

 

Dakle, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu propuste na koje mu je ovim rješenjem ukazano, otkloniti uočene nedostatke te izvesti sve već izvedene, a po potrebi i druge dokaze, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će onda i valjano obrazložiti.

 

Slijedom navedenog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 7. rujna 2020.