Poslovni broj Gž-895/2019-2

 

 

 

                                         

                                                        Poslovni broj Gž-895/2019-2

 

 

 

                                         

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB ..., zastupanog po punomoćnici Ž. Z., odvjetnici iz Z., protiv tuženika M. P. iz M., OIB ..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz M., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj, poslovni broj Povrv-1267/17 od 06. studenog 2018., 7. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o    j e

 

1. Uvaženjem žalbe tuženika preinačava se točka I. i III. izreke presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj Povrv-1267/17 od 06. studenog 2018. i sudi:

 

              „Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. P. iz M. poslovni broj Ovrv-509/16 od 12. prosinca 2016. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 4.198,32 kn sa zateznom kamatom i ovršni trošak u iznosu od 200,00 kn sa zateznom kamatom.

 

              Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.“

 

2. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

              Točkom I. izreke presude suda prvog stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne iprave javnog bilježnika A. P. iz M. posl.br. Ovrv-509/16 od 12. prosinca 2016. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 4.198,32 kn i nadoknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 200,00 kn, oboje sa zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose na način kako je to specificirano u izreci iste presude.

 

Točkom II. izreke presude taj je platni nalog ukinut u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti ovršni trošak u iznosu od 46,50 kn sa zateznom kamatom te iznos od 145,50 kn na ime predvidivog troška ovrhe.

 

Točkom III. je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn.

             

Protiv točke I. i III. izreke te presude žali se tuženik pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i /19; dalje: ZPP).

 

U žalbi, u bitnome, ističe da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ( „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO ) jer da tuženik nije bio korisnik predmetnog stana u utuženom razdoblju. Također ističe i da tužitelj nije dokazao da je bio vlasnik predmetnog stana u utuženom razdoblju, odnosno da nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju.

 

Predlaže uvaženjem žalbe preinačiti presudu suda prvog stupnja, odnosno podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja, a potražuje i trošak sastava žalbe.

 

              Žalba tuženika je osnovana.

 

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a nije utvrđeno da bi kod donošenja pobijane presude bila počinjena neka od tih povreda zakona pa ni ona iz članka 354. stavak 11. ZPP-a na koju se poziva tuženik jer presuda sadrži jasne i neproturječne razloge te se može ispitati.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.198,32 kn na ime naknade koristi za koju tvrdi da je tuženik ostvario uporabom stana u Z., u razdoblju od  veljače 2014. do siječnja 2016.

 

Sud prvog stupnja je utvrdio:

 

- da je tuženik predmetni stan adresi Z.. dobio na korištenje od G. Z. 1993. kada se i uselio u taj stan sa obitelji;

 

- da je zapisnikom od 20. siječnja 2000. sastavljenom po G. Z., Gradskom uredu za upravljanje imovinom grada kao korisnik tog stana evidentiran tuženik s obitelji (supruga N. i sin O. J. P.);

 

- da je u evidenciji gradskih stanova i bespravnih korisnika istih prema popisu G. Z., Gradskog ureda za upravljanjem imovinom grada od 25.veljače 2002. tuženik evidentiran kao bespravni korisnik predmetnog stana;

 

- da se tuženik 2005. iselio iz predmetnog stana te se vratio živjeti u M. a 2008. da se razveo od bivše supruge;

- da je tuženik prebivalište sa adrese u Z., odjavio 20. ožujka 2013.;

 

- da u predmetnom stanu još uvijek žive tuženikova bivša supruga i sin;

 

- da tuženik nije nikada obavijestio G. Z. o tome da je izašao iz predmetnog stana, niti ga je predao tužitelju slobodnog od osoba i stvari;

 

- da je tuženik u utuženom razdoblju po osnovi korištenja predmetnog stana bez osnove stekao utuženi iznos.

 

Pogrešno je sud prvog stupnja  na utvrđeno činjenično stanje koje se u ovom žalbenom postupku ne može osporavati (članak 467. stavak 1. ZPP-a) primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu.

 

              Budući da je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno da tuženik nije koristio predmetni stan u spornom razdoblju neosnovano ga je sud prvog stupnja obvezao na isplatu koristi od uporabe tog stana  u smislu odredbe članka 1120. ZOO-a (pogrešno se pozvao na sadržajno identičnu odredbu članka 219. ZOO/91).

 

              Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe.

 

Kako tuženik nije koristio predmetni stan u spornom razdoblju, nije ostvario ni korist od upotrebe tog stana i pri tom je irelevantno je li o prestanku korištenja obavijestio tuženika ili ne. Ta činjenica bi eventualno bila od značaja da se tražbina temelji na odredbama o naknadi štete, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je preinačiti pobijanu presudu u dijelu glavnog zahtjeva i odlučiti  kao u izreci temeljem odredbe članka 373. točka 3 ZPP-a.

 

Kako je tuženik u sporu uspio u cijelosti pripada mu sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a pravo na trošak postupka. Tuženiku je sukladno odredbi članka 155. stavak 2. ZPP-a u vezi s Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa) priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi, sastava podneska od 20. rujna 2017. i zastupanja na ročištu 26. rujna 2018., sve po 500,00 kn i trošak podmirene pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi, što ukupno iznosi 1.700,00 kn. Tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 17. listopada 2018. jer nije riječ o trošku potrebnom za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, žalba tuženika je prihvaćena i prvostupanjska presuda preinačena i u odnosu odluku o trošku postupka temeljem odredbe članka 380.  točka 3. u vezi s člankom 129. stavak 5. ZPP-a.

 

Obzirom je tuženik sa žalbom uspio u cijelosti, pripada mu sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i pravo na trošak sastava iste u iznosu od 625,00 kn ( Tbr. 10. točka 1. Tarife), dok je u preostalom dijelu njegov zahtjev odbijen jer spisu ne prileži dokaz da je tuženik sudsku pristojbu za žalbu podmirio.

Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Točka II. izreke presude suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci, 7. rujna 2020.

 

                                         

                                                                                        

Sutkinja

 

Brankica Malnar, v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Nevena Prpić