- 1 -              I Kž 315/2019-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 315/2019-6

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 11. travnja 2019. broj K-10/2019, u sjednici održanoj 7. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika, odvjetnika G. D.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi T. B. je, na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), oslobođen optužbe za dva kaznena djela protiv gospodarstva, i to zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. i kaznenog djela utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. KZ/11.

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08. oštećena Republika Hrvatska je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, iako iz dijela žalbe i njenog obrazloženja proizlazi da se žali i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. (o znatnoj proturječnosti između razloga presude o sadržaju isprava i stvarnog sadržaja tih isprava), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Optuženi T. B. je na žalbu državnog odvjetnika podnio odgovor putem branitelja, odvjetnika G. D. u kojemu je naveo da smatra da je prvostupanjski sud "zauzeo pravilan i zakonit stav kada je donio oslobađajuću presudu."

 

Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su na njihovo traženje optuženi T. B. i njegov branitelj, odvjetnik G. D. te državni odvjetnik.

 

Na sjednicu je pristupio branitelj optuženog T. B., odvjetnik G. D., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izviješteni državni odvjetnik i optuženi T. B., pa je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 4. ZKP/08. Na sjednici drugostupanjskog vijeća nazočni branitelj optuženika izjavio je da ostaje kod podnesenog odgovora optuženika na žalbu državnog odvjetnika te je iznio njegov sadržaj, ostavši kod prijedloga iz odgovora na žalbu.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

U pravu je državni odvjetnik kada osporava tvrdnju, a na temelju te tvrdnje i zaključke prvostupanjskog suda da nije predložen niti izveden nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je novac sa žiro-računa trgovačkog društva A. P. d.o.o. uplaćen od strane P. L. d.o.o. na temelju inkriminiranih ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, optuženi B. podigao i dio zadržao za sebe u vidu naknade za realizirani kredit. Državni odvjetnik u svojoj žalbi ističe da je od P. d.d. pribavljen i kao dokaz izveden pregled prometa po žiro-računu trgovačkog društva A. P. d.o.o. za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 31. prosinca 2004., dok su od F.-e pribavljeni čekovi o isplati gotovine sa žiro-računa tog trgovačkog društva. Žalitelj potom navođenjem broja čeka, broja transakcije, poziva na broj zaduženja, datuma i novčanog iznosa specificira 7 čekova za koje smatra da je gotovinu na temelju istih sa žiro-računa trgovačkog društva A. P. d.o.o. podizao upravo optuženi T. B. Ovo stoga što je, kako to ističe žalitelj, u rubrici "potpis primatelja" optuženik potpisan osobno, a uz potpis je naveden i njegov MBG.

 

Naime, iz preslika čekova na koje se poziva državni odvjetnik u svojoj žalbi (listovi 576, 588, 589, 590, 601, 606 i 607 spisa predmeta), a riječ je o ukupno 7 čekova na temelju kojih je podignut novac sa žiro-računa trgovačkog društva A. P. d.o.o. u sveukupnom iznosu od 872.640,00 kn (dakle, iznosu koji značajno premašuje optuženom B. inkriminirani iznos od 420.666,92 kn), proizlazi da je na istima kao potpisnik u rubrici „potpis primatelja“ uz potpis označena osoba sa MBG T. B. (...).

 

Dakle, evidentno je da je sadržaj ovih isprava izvedenih u dokaznom postupku suprotan tvrdnji iz prvostupanjske presude da nije niti predložen niti izveden nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je novac sa žiro-računa trgovačkog društva A. P. d.o.o. uplaćen od strane P. L. d.o.o. na temelju inkriminiranih ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila podizao upravo optuženi B.

 

Time je ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. tako što o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i sadržaju isprava koje govore o podizanju novca od strane optuženog B. Zbog izloženog, kako se pobijana presuda u odnosu na ovo kazneno djelo ne može ispitati, valjalo ju je u tome dijelu ukinuti i vratiti na ponovno suđenje i odluku.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na ovo kazneno djelo u smislu članka 487. stavka 4. ZKP/08. za istaći je da je u pravu državni odvjetnik i kada, pozivajući se na iskaze svjedoka R. J. i D. K., ukazuje na to da je uloga optuženog T. B. u poslovanju trgovačkog društva A. P. d.o.o. bila mnogo značajnija od one kakvom je smatra prvostupanjski sud. Naime, iz iskaza svjedoka R. J. proizlazi da je optuženik najprije radio u njegovom trgovačkom društvu P. R. d.o.o. koje se bavilo prodajom rabljenih automobila, uvozom automobila i prodajom osiguranja. Kada je otvoreno trgovačko društvo A. P. d.o.o., on i D. K. su pitali optuženika želi li biti direktor istoga, na što je on pristao. Oba društva koristila su isti salon, a u stvarnosti je bila riječ o prostoru ograđenom žicom u kojem su bili auti i dva kontejnera, od kojih je jedan korišten za ured, a drugi kao skladište. Kontejner koji je služio kao ured služio je za njega i za K.1, ali i za optuženika i K.2 Ovaj je svjedok nadalje naveo da je trgovačko društvo A. park d.o.o. nastavilo uhodani posao kako je bilo u trgovačkom društvu P. R. d.o.o. budući da su zaposlenici društva bili optuženik i K.2 Istaknuo je da se može reći da su on i D. K., ali i optuženi T. B. donosili poslovne odluke za trgovačko društvo A. P. d.o.o. te je pojasnio da je optuženik kao raniji zaposlenik, a sada direktor znao način na koji oni posluju, pa je tako nastavio raditi.

 

Da optuženi T. B. nije samo formalno bio direktor trgovačkog društva A. P. d.o.o., već da je i stvarno sudjelovao u poslovanju i donošenju odluka tog društva, osim iz iskaza svjedoka J., proizlazi i iz iskaza svjedoka D. K.

 

Naime, osim što je potvrdio da je optuženik bio direktor trgovačkog društva A. P. d.o.o., svjedok D. K. u svom je iskazu naveo da je trgovačko društvo A. P. d.o.o. osnovala njegova supruga K. na zamolbu optuženog T. B., koji nije mogao otvoriti trgovačko društvo zbog duga prema poreznoj upravi. Nadalje je naveo da je samo povremeno, možda dva, tri puta mjesečno dolazio u prostorije trgovačkog društva A. P. d.o.o. da bi se vidio s optuženikom, no da ga samo poslovanje društva nije zanimalo niti ga je provjeravao, a optuženik mu je rekao da je u poslovnim problemima i da će društvo prodati te je sve poslove oko prodaje društva i vodio optuženik.

 

Uz sve izloženo valja imati na umu i to da je u inkriminiranom razdoblju upravo optuženi T. B. bio direktor trgovačkog društva A. P. d.o.o., ovlašten zastupati društvo pojedinačno i samostalno (povijesni izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo A. P. d.o.o. na listovima 411 do 413 spisa predmeta), a također je bio i jedan od ovlaštenika za potpisivanje dokumentacije platnog prometa uz uporabu pečata za isto društvo, i to pojedinačno (prijava potpisa u P. d.d. od 21. listopada 2002. na listovima 471 do 472 spisa predmeta).

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitnu povredu na koju mu je ukazano, a zatim s više pažnje cijeniti okolnosti koje proizlaze iz izvedenih materijalnih dokaza i, povezujući ih s personalnim dokazima na koje je ukazano, donijeti novu na zakonu zasnovanu presudu koju će i valjano obrazložiti.

 

U odnosu na kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. KZ/11. prvostupanjski sud u presudi nastavno obrazlaže zašto smatra da nije dokazano ni da je optuženi T. B. počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 3. KZ/11 opisano u točki 2. izreke pobijane presude, pa navodi da on, iako je formalno bio direktor trgovačkog društva A. P. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju, u stvarnosti nije vodio poslove tog trgovačkog društva niti donosio poslovne odluke, što da proizlazi iz iskaza svjedoka J. i K.3, dok je svjedokinja B. V. navela da optuženika ni ne poznaje niti je s njim poslovno surađivala. Osim toga, da u spisu postoje samo podaci o prijavi poreza izlistani iz informacijskog sustava porezne uprave, koji nemaju ni potpis ni pečat poreznog obveznika.

 

Ovaj je zaključak prvostupanjskog suda također s uspjehom doveden u sumnju žalbom državnog odvjetnika u kojoj se ističe da iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije, dipl. oec. D. P. proizlazi da su ukupne porezne obveze trgovačkog društva A. P. d.o.o. za porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2003. do 3. srpnja 2003., u kojemu je odgovorna osoba tog trgovačkog društva bio upravo optuženi T. B., iznosile 1.659.827,93 kune. Taj vještak je, kako to nadalje ističe žalitelj, naveo da su obrasci PDV-a predavani, ali da nisu pronađeni dokumenti koji bi potvrđivali na temelju čega je obračunat PDV niti to znaju svjedoci B. V. i M. V., tako da je vještak utvrdio da je manje unesen iznos na temelju kojih se obračunava PDV, a to proizlazi iz dokumentacije prodaje automobila u vrijeme kada je direktor trgovačkog društva bio upravo optuženi B., koji je jedini bio dužan voditi računa kao osoba ovlaštena u vođenju poslova trgovačkog društva te donositi odluke i raspolagati imovinom društva po načelu urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Naime, okolnost što u spisu predmeta postoje samo podaci o prijavi poreza izlistani iz informacijskog sustava porezne uprave koji nemaju ni potpis ni pečat poreznog obveznika, pa se onda ne može utvrditi ni tko je njihov potpisnik, sasvim je irelevantna za utvrđivanje kaznene odgovornosti za kazneno djelo utaje poreza ili carine iz članka 256. KZ/11. budući da se računi izdaju u ime i za račun trgovačkog društva, a za poslovanje trgovačkog društva i prijavu njegovih poreznih obveza na temelju kojih porezna uprava sastavlja svoje računalne dokumente koji su „izlistani“ isključivo je odgovoran njegov zakonski zastupnik, odnosno direktor. U konkretnom slučaju to je (što nije sporno ni za prvostupanjski sud) bio upravo optuženi T. B., koja činjenica proizlazi iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za trgovačko društvo A. P. d.o.o.

 

Prema tome, a vodeći pri tome računa i o iskazima svjedoka R. J. i D. K. na koje je ranije ukazano u ovoj odluci, a koji su govorili o stvarnom dosegu poslova optuženog B., upravo je on kao direktor trgovačkog društva A. P. d.o.o. bio odgovoran za evidentiranje u poslovnim knjigama, obračunavanje, prijavljivanje i plaćanje poreza na dodanu vrijednost u državni proračun.

 

Budući da je prvostupanjski sud u odnosu na ovu točku optužbe izveo pogrešne zaključke o odlučnim činjenicama, pobijanu presudu je i u tom dijelu prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika trebalo ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

U ponovljenom postupku u odnosu na ovo kazneno djelo, koji će se provesti pred potpuno izmijenjenim vijećem, prvostupanjski sud će provesti sve do sada izvedene dokaze, a po potrebi i druge koje ocijeni važnima za potpuno i pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja. Nakon pažljive i savjesne analize svakog dokaza posebno te svih dokaza u njihovoj ukupnosti i povezanosti s obranom optuženog T. B., prvostupanjski sud će, uzevši u obzir primjedbe ovog drugostupanjskog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, određeno i potpuno izložiti zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima ili nedokazanima, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, a radi donošenja ispravnog zaključka je li se u ponašanju optuženika stječu obilježja terećenih mu kaznenih djela. Potom će donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

 

Ponovljeni postupak protiv optuženog T. B. zbog kaznenih djela iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i članka 256. stavka 3. KZ/11. uputno je spojiti s ponovljenim postupkom protiv optuženog M. K. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi s člankom 38. KZ/11. i optuženog R. S. zbog kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. KZ/11. (u odnosu na koje optuženike i kaznena djela je odlukom ovoga suda broj I Kž-262/2019 od 7. rujna 2020. ukinuta presuda Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2019. broj K-23/2017) i u odnosu na svu trojicu ovih optuženika provesti jedinstveni postupak, kao što je to uostalom bilo i u pretežnom dijelu postupka pred prvostupanjskim sudom, imajući u vidu jedinstvenost činjeničnih opisa kaznenih djela koja se inkriminiraju optuženicima T. B. i M. K., kao i činjenicu da su svoj trojici optuženika inkriminirana postupanja koja se odnose na isto trgovačko društvo, tj. trgovačko društvo A. P. d.o.o. i koja imaju istu dokaznu građu za utvrđivanje odlučnih činjenica.

 

Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 484. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 7. rujna 2020.