- 1 -              I Kž 463/2020-5

Broj: I Kž 463/2020-5

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika D. L., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 2. u vezi s čl. 61. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04. i 84/05. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbi zatvorenika D. L., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Sisku od 3. kolovoza 2020. broj Ik-I-334/2020-14, u sjednici održanoj 7. rujna 2020. godine,

r i j e š i o   je:

Žalba zatvorenika D. L. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Sisku na temelju članka 59. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak 101/17., 118/18. i 126/19., dalje u tekstu: KZ/11.) u vezi s člankom 157. stavkom 1. i člankom 159. stavkom 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine" broj 128/99., 55/00., 59/00. - ispravak 129/00., 59/01., 67/01. - ispravak 11/02. - ispravak 190/03. - pročišćeni tekst 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11. - Kazneni zakon 56/13., 150/13. i 98/19., dalje u tekstu: ZIKZ) odbijen je kao neosnovan prijedlog zatvorenika D. L. za uvjetni otpust.

Zatvorenik se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u trajanju dvanaest godina izrečenu presudom Županijskog suda u Zadru od 7. kolovoza 2017., broj K-31/15 zbog kaznenog djela iz članka 192. stavka 2. u vezi s člankom 61. KZ/97. Predviđeni istek kazne je 15. prosinca 2022. Zatvorenik kaznu zatvora izdržava u Kaznionici u G.

Protiv tog rješenja žali se zatvorenik osobno kao i po opunomoćeniku, odvjetniku J. F. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači te da mu se odobri uvjetni otpust, odnosno da mu se "prihvati zamolba za prekidom kazne". Obzirom da se obje žalbe zatvorenika međusobno nadopunjuju, o istima se odlučuje kao o jednoj žalbi.

Sukladno članku 44. stavku 2. ZIKZ-a u vezi s člankom 495. i člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., - dalje u tekstu: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Zatvorenik D. L. u žalbi tvrdi kako je prvostupanjski sud trebao pozitivne okolnosti na njegovoj strani vrednovati na način da mu odobri uvjetni otpust. Naime, on se nalazi na izdržavanju kazne već deset godina, ima uredan tijek izdržavanja kazne, te je u pojedinačnom programu ocijenjen ocjenom "uspješan". Ima osiguran postpenalni prihvat. U međuvremenu mu je narušeno i zdravstveno stanje. Tvrdi kako je i tijekom kaznenog postupka trpio zbog različitih "nezakonitosti", kaznu drži nepravednom i pretjeranom, iako ju prihvaća. Upire također i kako je drugim zatvorenicima, za koje drži da se nalaze u istoj situaciji kao i on, uvjetni otpust odobravan.

Suprotno tvrdnjama žalbe, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika prihvaćajući činjenice koje je utvrdio iz mišljenja Kaznionice u G., gdje zatvorenik izdržava kaznu zatvora, kao i druge okolnosti o kojima ovisi odluka o uvjetnom otpustu.

Naime, iako je nedvojbeno da je zatvorenik urednog tijeka izdržavanja kazne, što se očituje u činjenici da mu je aktualna razina uspješnosti provođenja pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora procijenjena razinom „uspješan“, da poštuje odredbe Kućnog reda, nije stegovno kažnjavan, te iako počinjenje kaznenog djela ne priznaje kaznu prihvaća, u pravu je prvostupanjski sud kada zaključuje da je potrebno daljnje provođenje rehabilitacijskih postupaka te je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno nastaviti s izdržavanjem kazne zatvora.

Pri tome je prvostupanjski sud, suprotno stavu žalitelja, ispravno ocijenio sve okolnosti koje je utvrdio na strani zatvorenika. Naime, zatvorenik ne koristi izvankaznioničke pogodnosti (zbog sigurnosne procjene), a odnos zatvorenika prema počinjenom kaznenom djelu radi kojeg izdržava kaznu zatvora nepromijenjen je, te se smatra "žrtvom sustava". Osim toga, kriminalni povrat, i to za istovrsna kaznena djela, nije isključen. Prvostupanjski je sud, također, ispravno uzeo u obzir i da je do predviđenog isteka kazne preostalo više od dvije godine, pa je na temelju svih navedenih okolnosti, u njihovoj ukupnosti, odbio prijedlog zatvorenika za uvjetni otpust.

Stoga, obzirom na sve iznesene okolnosti i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da na strani zatvorenika D. L. nisu utvrđeni pouzdani pokazatelji pozitivnih učinaka izvršavanja kazne zatvora, pa je ispravno prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 59. stavka 2. KZ/11., radi čega je opravdan nastavak izdržavanja kazne zatvora radi ostvarivanja pune svrhe kažnjavanja. Također, i ovaj drugostupanjski sud je stava da je preostali dio neizdržane kazne velik, obzirom da je istek kazne tek 15. prosinca 2022.

Osim navedenog, valja uputiti zatvorenika kako se okolnosti koje su od značaja za odluku o odobravanju uvjetnog otpusta utvrđuju za svakog od zatvorenika ponaosob, pa pozivanje na naoko slične situacije nemaju utjecaja na odlučivanje u konkretnom predmetu. Zatvorenik, osim toga, u žalbi afirmira svoje narušeno zdravstveno stanje, no isto, kraj svih drugih utvrđenih okolnosti, nema pravno odlučnog značaja za odobravanje uvjetnog otpusta u konkretnom slučaju.

Stoga, kako žalbom zatvorenika nije dovedeno u pitanje pobijano rješenje, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede zakona na koje ovaj žalbeni sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, sukladno članku 494. stavku 3. točka 2. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 7. rujna 2020.