- 1 -              I Kž 427/2020-4

 

 

 

 

Broj: I Kž 427/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Zdenka Konjića, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika A. R., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. - ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2020. broj K-12/2020., u sjednici vijeća održanoj 7. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba optuženika A. R. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2020. broj K-12/2020. optuženik A. R. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11., opisana u točkama 1. i 2. izreke pa mu je na temelju te zakonske odredbe za svako kazneno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 godine i 6 mjeseci, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 godina i 6 mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. prosinca 2019. pa nadalje.

 

Na temelju članka 560. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) u svezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 120 kuna (stodvadeset) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavka 2. KZ/11. u točki 1. presude, a novčani iznos od 1.500,00 (tisućupetsto) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik ostvario kaznenim djelom iz članka 230. stavka 2. KZ/11. u točki 2. presude.

 

Utvrđeno je da su novčani iznosi od 120,00 (stodvadeset) i 1.500,00 (tisućupetsto) kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku A. R. da Republici Hrvatskoj uplati novčane iznose od 120,00 (stodvadeset) i 1.500,00 (tisućupetsto) kuna, odnosno ukupno 1.620,00 (tisućušestodvadeset) kuna, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. dosuđen je oštećeniku G. S. d.o.o. Z., ..., OIB ..., imovinsko-pravni zahtjev te je naloženo optuženiku A. R. da oštećeniku isplati iznos od 1.720,00 (tisućusedamstodvadeset) kuna u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavaka 1. i 6. ZKP/08. optuženik A. R. u cijelosti se oslobađa dužnosti naknade troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio optuženik po branitelju V. V., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu, podredno preinači pobijanu presudu u odluci o kazni „na način da smanji visinu izrečene kazne.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji na „čitavom nizu nezakonitih dokaza“.

 

Neosnovan je žalbeni prigovor optuženika da službene zabilješke o dojavi II PP PU Zagrebačke od 13. prosinca 2019.na listovima 8-9 i listu 32 spisa, koje su tijekom dokaznog postupka pročitane, predstavljaju nezakonit dokaz na kojem se ne može temeljiti sudska odluka u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZKP/08. jer se ne radi o službenim zabilješkama o prikupljenim obavijestima od građana iz članka 208. ZKP/08., koje obavijesti, sukladno odredbi članka 86. stavka 4. ZKP/08. trebaju biti izdvojene iz spisa nakon primitka optužnice.

 

Neosnovan je, također, žalbeni prigovor da se pobijana presuda temelji i na izvješćima o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja broj upisnika očevida UO-2562/19. od 13. prosinca 2019. i UO-2557/2019. od 13. prosinca 2019., koja izvješća su, po mišljenju žalitelja, nezakoniti dokazi jer da su pretrage provedene bez sudskog naloga.

 

Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o dokaznoj radnji pretrage koju, na zahtjev državnog odvjetnika, pisanim obrazloženim nalogom određuje sudac istrage na temelju članka 242. stavka 1. ZKP/08., već se radi o kriminalističko-tehničkoj pretrazi mjesta događaja u okviru dokazne radnje očevida iz članka 304. ZKP/08., koju je policija u skladu s odredbom članka 212. stavka 2. ZKP/08., uz prethodnu obavijest državnog odvjetnika, tijekom izvida kaznenih djela poduzela na temelju odredbe članka 207. stavka 1. točke 2. ZKP/08. radi otkrivanja i osiguranja tragova kaznenog djela i predmeta koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica, a za koje radnje nije bilo potrebno pribavljati nalog suca istrage, kako to neosnovano tvrdi žalitelj.

 

Slijedom iznijetoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. žalitelj vidi u tome da prvostupanjski sud „u izreci presude (a niti u obrazloženju) nije odlučio o prethodno navedenim privremeno oduzetim predmetima slijedom čega je izreka nepotpuna jer njome nije odlučeno o svim zahtjevima u postupku.“

 

Međutim, okolnost što prvostupanjski sud u izreci pobijane presude nije odlučio o privremeno oduzetim predmetima ne čini izreku nerazumljivom, kako to neosnovano tvrdi žalitelj, jer o privremeno oduzetim predmetima o kojima nije odlučeno presudom kojom je optuženik proglašen krivim, sud odlučuje posebnim rješenjem sukladno odredbi članka 556. stavka 3. u svezi stavka 1. ZKP/08.

 

Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a ni neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni treba reći da je prvostupanjski sud, određujući vrstu i mjeru kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, uzeo u obzir sve one okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela pa je sve utvrđene olakotne okolnosti (iskreno priznanje oba kaznena djela, iskazano kajanje, korektan odnos prema žrtvama kao i postojanje zdravstvenih tegoba optuženika), kao i otegotnu okolnost u vidu njegove ranije višestruke osuđivanosti za ista i istovrsna kaznena djela, pravilno cijenio.

 

Uvažavajući naprijed iznijeto, uz činjenicu da je za navedena kaznena djela zakonom propisana kazna zatvora od 3 do 12 godina, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su utvrđene kazne zatvora u trajanju 3 godine i 6 mjeseci za svako kazneno djelo, kao i jedinstvena kazna zatvora u trajanju 5 godina i 6 mjeseci, koja je odmjerena uz pravilnu primjenu odredbe članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., protivno žalbenom prigovoru, u konkretnom slučaju primjerene ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Slijedom iznijetoga neosnovana je žalba optuženika i zbog odluke o kazni.

 

S obzirom  da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene  povrede zakona na koje drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci, na temelju članka 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 7. rujna 2020.