REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 139 P-148/18-18

U   IME   REPUBLIKE   HRVATSKE PRESUDA

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Tihani Cišper u pravnoj stvari tužitelja D. G., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnica A. G. C., odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika R. St. S.-J.-W. eGen, OIB:…, Republika Austrija, S. S. Im R., kojeg zastupaju punomoćnici M. B., M. M., M. L., J. N. N. i L. C., odvjetnici u Odvjetničkom društvu B. & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i trpljenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 2. rujna 2020. u prisutnosti punomoćnice tužitelja A. G. C., odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika A. M., odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 4. rujna 2020.,

presudio je

I.              Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu br. Računa … sklopljen između tužitelja i tuženika.

2.   Utvrđuje se ništetnim Očitovanje od 03.07.2009.g. br. … sastavljeno Javnom bilježniku B. J. iz Z.

3. Nalaže se tuženiku trpljenje upisa brisanja upisanog založnog prava u korist tuženika na nekretninama upisanim u KPU k.o. S., poduložak broj 3613, u naravi stambena zgrada u Z., sagrađena na čestici br. 10/92, po novoj izmjeri čestica br. 2317/6, stan broj 29 u prizemlju, koji se sastoji od ulaznog prostora, kupaonice s wc-om, kuhinje, dnevnog boravka, loggie te spremišta izvan stana ukupne površine 44,03 čm temeljem ove presude u roku od 8 dana od pravomoćnosti presude, uz uspostavu prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja.".

II.                Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.062,50
kuna u roku 15 dana.

III.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

Tužitelj je 10. siječnja 2018. podnio tužbu u kojoj navodi daje s tuženikom sklopio Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … na iznos od 33.000,00 EUR koji nosi datum 29. lipnja 2009., a radi se o Ugovoru s međunarodnim obilježjem koji je potpisan u Zagrebu u isto vrijeme kada je 3. srpnja 2009. potpisano javnobilježničko Očitovanje poslovni broj OU-528/09. Ugovor o kreditu potpisan je kod Javnog bilježnika B. J. na poziv kreditnog posrednika gospodina Š., te tužitelj, niti sudužnik, Ugovor nisu vidjeli, niti su ga mogli pročitati. Od ugovorenog iznosa tužitelj je zaprimio 25.000,00 EUR, a tuženik se uknjižio sa založnim pravom na iznos od 33.000,00 EUR. Tužitelj tvrdi da su ništetni Ugovor

2              Poslovni broj 139 P-148/18-18

o jednokratnom kreditu i javnobilježničko Očitovanje koji su sklopljeni na području Republike Hrvatske, jer tuženik nije imao dozvolu/ovlaštenje za obavljanje poslovanja svoje djelatnosti kreditnog poslovanja na području Republike Hrvatske, tj. nije od Hrvatske narodne banke sukladno članku 4. i 5. Zakona o bankama dobio odobrenje za pružanje usluga, odnosno obavljanje poslova kreditiranja na području Republike Hrvatske, pa je Ugovor o kreditu koji je sklopljen bez odobrenja ništetan prema članku 19.j Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Također, tužitelj tvrdi da su Ugovor i Očitovanje ništetni jer su u suprotnosti sa Zakonom o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima budući tuženik nije imao niti sjedište, niti podružnicu u Republici Hrvatskoj, niti je ispunjavao uvjete propisane posebnim propisima za pružanje ovakvih usluga. Samim time je upis založnog prava proveden bez valjane pravne osnove te ne može proizvesti pravne učinke između ugovornih stranaka. Stoga, tužitelj predlaže da sud utvrdi ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa … i javnobilježničko Očitovanje broj OU-528/09 te da naloži tuženiku trpljenje upisa brisanja založnog prava upisanih u KPU k.o. S. poduložak broj 3613, kao i da mu tuženik nadoknadi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući daje isplatio tužitelju novčana sredstva prema Ugovoru o kreditu i time u cijelosti ispunio svoju obvezu iz tog ugovornog odnosa. Osporava da bi predmetni pravni poslovi bili ništetni, jer je Sud Europske unije 14. veljače 2019. donio presudu kojom je tvrdio daje Zakon o ništetnosti protivan europskom pravu, odnosno članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije. Tvrdi da Ugovor o kreditu nije sklopljen u Republici Hrvatskoj, niti tuženik nudi ili pruža usluge odobravanja kredita u Republici Hrvatskoj, već se cjelokupna obrada kredita odvijala u sjedištu tuženika u Republici Austriji, na samom Ugovoru je kao mjesto sklapanja navedeno sjedište tuženika i u sjedištu tuženika je tuženik potpisao ugovor. Nije točno da bi tuženik poslove kreditiranja ikada obavljao na području Republike Hrvatske, već je bankarske usluge pružao isključivo na području Republike Austrije gdje je registriran kao financijska institucija. Tuženik ističe da posluje sukladno mjerodavnim zakonskim propisima, pa Ugovor o kreditu nikako nije ništetan pravni posao. Iz teksta Javnobilježničkog očitovanja jasno je naznačeno da prilikom njegova sastavljanja kao stranke sudjeluje tužitelj drugi zajmoprimac i založni dužnik, a ne tuženik, te da je javnom bilježniku predočen zaključeni Ugovor o kreditu. Očitovanje ne predstavlja ugovor, već jednostrani pravni posao kojim su svoju volju izrazili isključivo zajmoprimatelji i založni dužnik. Očitovanje predstavlja valjani javnobilježnički akt sastavljen sukladno članku 2. i 54. Zakona o javnom bilježništvu te takav akt predstavlja ispravu podobnu za upis založnog prava na nekretninama. Također ne postoji nikakva pravna zapreka da se založno pravo, kao sredstvo osiguranja za tražbinu tuženika, zasnuje na nekretninama u Republici Hrvatskoj. Stoga tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u javnobilježničko Očitovanje poslovni broj OU-528/09 od 3.7.2009. (list 6-7 spisa), Ugovor o jednokratnom kreditu br. … (list 8-9 spisa), izvadak iz KPU poduložak 3613 k.o. Stenjevec (list 10 spisa), izvadak iz sudskog registra za tuženika (list 10-16 spisa), potvrdu o OIB-u za tuženika (list 17 spisa), Opće uvjete poslovanja tuženika (list 48-58 spisa), obavijest korisnicima kredita (list 59-62 spisa), izvješće o bonitetu korisnika kredita N. G. (list 63-66 spisa), izvješće o bonitetu korisnika kredita D. G. (list 67-70 spisa), zahtjev za odobrenje kredita (list 71-81 spisa), dopis HNB-a od 9.10.2013. (list 82 spisa), dopis HNB-a od 21.6.2013. (list 83 spisa), dopis HNB-a od 25.11.2014. (list 84 spisa) i dopis o nadzoru austrijskog financijskog tržišta FMA (list 85-88 spisa).

Sud je na temelju isprava koje su priložile stranke u potpunosti mogao utvrditi relevantne činjenice za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pa je kao nepotrebne

3              Poslovni broj 139 P-148/18-18

odbio dokazne prijedloge tužitelja i tuženika, jer ocjenjuje da izvođenjem ovih dokaza ne bi bilo utvrđeno drugačije činjenično stanje, već bi provođenje daljnjeg dokaznog postupka bilo neekonomično i ne svrsi shodno.

Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19 - dalje: ZPP), ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ni štetnim Ugovora o jednokratnom kreditu broj računa … i Očitovanja broj OU-528/09 od 3. srpnja 2009., te naloga tuženiku da trpi brisanje založnog prava upisanog u KPU k.o. S. poduložak broj 3613 pri čemu tužitelj tužbene zahtjeve temelji na tvrdnji da tuženik, kao kreditna institucija Republike Austrije, nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj, pa daje sklapanje ovih pravnih poslova i upis založnog tereta protivno prisilnim propisima Republike Hrvatske.

Nije sporno da je tuženik R. St. S.-J.-W. eGen trgovačko društvo sa sjedištem u Republici Austriji gdje ima koncesiju za obavljanje kreditnih poslova. Također nije sporno da tuženik nikad nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za poslovanje na području Republike Hrvatske.

Uvidom u Ugovor o jednokratnom kreditu utvrđeno je da je kao mjesto sklapanja ugovora naveden St. S. i. R., slijedom čega proizlazi da su ugovori sklopljeni u Republici Austriji, u sjedištu tuženika kao ponuditelja, sve sukladno članku 252. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO), gdje tuženik ima ovlaštenje obavljati kreditne poslove temeljem valjanog odobrenja nadležnog austrijskog tijela. Sukladno pak, članku 28. stavak 3. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 36/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 145/10. i 76/13.) tuzemnim primateljima kredita izričito je dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa stranim kreditnim institucijama.

Uvidom u dopis Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulativne i supervizije od 9. listopada 2013. (list 82 spisa) te mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor podrške poslovanja od 21. lipnja 2013. (list 83 spisa) i mišljenje Hrvatske narodne banke, Sektor bonitetne regulativne i supervizije od 25. studenoga 2014.(list 84 spisa) sud je utvrdio da Hrvatska narodna banka smatra da banka koja ima sjedište na području Republike Austrije ili SR Njemačke, odnosno druge države članice Europske unije ne mora imati odobrenje Hrvatske narodne banke za zaključenje ugovora o kreditu s državljaninom Republike Hrvatske, a niti Hrvatska narodna banka mora dati svoje odobrenje da bi se na temelju takvog ugovora o kreditu zaključenog u stranoj državi moglo zasnovati založno pravo na nekretninama korisnika kredita, odnosno založnih dužnika koji su državljani Republike Hrvatske ako je nakon sklapanja ugovora o kreditu sačinjena javnobilježnička isprava, kao ovršna isprava. Potvrđuje da ovdje tuženik nikada nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za rad u Republici Hrvatskoj, no da su se sukladno propisima Republike Hrvatske građani i pravne osobe s sjedištem u Republici Hrvatskoj smjeli zaduživati u inozemstvu, s tim da su do 31. prosinca 2010. bili obvezni prenositi sredstva kredita primljenih u inozemstvu na račune u bankama sa sjedištem u Republici Hrvatskoj i prijaviti kreditni posao sa inozemstvom Hrvatskoj narodnoj banci. Smatra da u razdoblju od 2000. - 2013. zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno.

4              Poslovni broj 139 P-148/18-18

Čak i da je tuženik poslovao u Republici Hrvatskoj i da su ugovori sklopljeni u Republici Hrvatskoj ta činjenica ne bi dovodila do ništetnosti ugovora o kreditu, jer prema članku 322. stavak 2. ZOO-a ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor je valjan ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu, snosit će odgovarajuće posljedice. Tužitelji su fizičke osobe i državljani Republike Hrvatske i glede njih u zakonskim ili podzakonskim aktima nema nikakve zabrane ili nekih posebnih uvjeta za sklapanje predmetnih ugovora na području Republike Hrvatske. Za tuženika pružanje financijskih usluga neposredno na području Republike Hrvatske može imati stanovite posljedice o kojima odlučuje Hrvatska narodna banka, a koje su propisane Zakonom o kreditnim institucijama (''Narodne novine'' broj 159/13., 19/15. i 102/15.), ali upravo na temelju članka 322. stavak 2. ZOO-a to ne povlači ništetnosti predmetnog ugovora. Dakle, čak i slučaju da je pobijani ugovor sklopljen u Republici Hrvatskoj, zahtjev tužitelja ne bi bio osnovan. Takva posljedica nije propisana, niti Zakonom o bankama, niti Zakonom o kreditnim institucijama sve do 30. rujna 2015. kada je takva posljedica propisana Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (za one pravne odnose nastale nakon njegovog stupanja na snagu) dok je Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen 2009.

Nadalje, u konkretnom slučaju ne dolazi niti do primjene Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (''Narodne novine'' br. 72/17 - dalje: Zakon o ništetnosti). Ovo stoga što se isti Zakon primjenjuje na ugovore o kreditu s međunarodnim obilježjem između dužnika i neovlaštenih vjerovnika sklopljene u Republici Hrvatskoj (članak 1. stavak 1.), te na druge pravne poslove sklopljene u Republici Hrvatskoj između dužnika i neovlaštenih vjerovnika koji su nastali kao posljedica ili se temelje na ugovoru o kreditu s međunarodnim obilježjem iz stavka 1. ovoga članka (članak 1. stavak 2.), dok je iz provedenih dokaza utvrđeno daje predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu sklopljen u Republici Austriji.

Osim toga, a u odnosu na primjenu Zakona o ništetnosti, valja reći daje Sud Europske unije u Luksemburgu u predmetu broj C-630/17 donio presudu povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), koji je uputio Općinski sud u Rijeci - Stalna služba u Rabu 14. veljače 2019., a koji zahtjev se odnosi se na tumačenje članaka 56. i 63. UFEU i članka 4. stavka 1., članka 17., članka 24. točke 1. i članka 25. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 351, 20.12.2012., str. 1.). U navedenom zahtjevu za prethodnu odluku, Općinski sud u Rijeci - Stalna služba u Rabu postavio je, između ostaloga, i pitanje je li Zakon o ništetnosti usklađen s člancima 56. i 63. UFEU, jer je smatrao da se navedenim propisom može povrijediti sloboda tuženika na pružanje financijskih usluga. Pri tom je sud dvojio u mogućnosti opravdavanja takve povrede ciljevima koje je hrvatska vlada istaknula radi obrazloženja retroaktivne primjene tog zakona. U odnosu na to postavljeno pitanje, Sud EU je u svojoj odluci naveo kako iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da slobodno pružanje usluga iz članka 56. UFEU zahtijeva uklanjanje svake diskriminacije prema pružatelju usluga s poslovnim nastanom u drugoj državi članici na osnovi njegove državne pripadnosti, kao i ukidanje svakog ograničenja, čak i ako se ono na jednak način primjenjuje na domaće pružatelje usluga i na one iz drugih država članica, kad je ono takve prirode da zabranjuje, otežava ili čini manje privlačnima djelatnosti pružatelja usluga koji ima poslovni nastan u drugoj državi članici u kojoj zakonito pruža istovrsne usluge. Navedenom presudom Suda Europske unije odlučeno je da je Zakon o ništetnosti, u kojem je u članku 3. i 4. propisano da su ugovori o kreditu s međunarodnim obilježjem sklopljeni u Republici Hrvatskoj između dužnika s neovlaštenim vjerovnikom, kao i javnobilježnički akti sklopljeni na osnovu ili u vezi s tim ugovorom, ništetni, protivan članku 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Naime, iz   navedene presude proizlazi da članak 56. UFEU treba

5              Poslovni broj 139 P-148/18-18

tumačiti na način da mu se protivi propis države članice poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku (Zakon o ništetnosti), učinak kojeg je među ostalim to da su ugovori o kreditu i na njima utemeljeni pravni poslovi sklopljeni na državnom području te države članice između dužnika i vjerovnika s poslovnim nastanom u drugoj državi članici, koji ne raspolažu odobrenjem koji nadležna tijela prve države članice izdaju za obavljanje njihove djelatnosti na njezinu državnom području ništetni od dana svojeg sklapanja, čak i ako su bili sklopljeni prije stupanja na snagu navedenog propisa.

Nadalje, valja reći i to da je jedna od temeljnih doktrina europskog prava koju je postavio Sud Europske unije, doktrina izravnog učinka, prema kojoj se smatra da pravo EU-a (bilo ono primarno ili sekundarno), stvara subjektivna prava pojedincima, ako su njegove odredbe dovoljno jasne, precizne i bezuvjetne tako da se mogu smatrati pravičnima. Jednako tako, doktrina nadređenosti, prema kojoj se s obzirom na određenja EU prava kao novog pravnog poretka ili prava razvijenog na temelju akta kojim su se države članice odrekle dijela suvereniteta u korist EU-a, predviđa da u slučaju sukoba nacionalnog prava i prava Europske unije koje ima izravni učinak, sud pred kojim se vodi postupak mora primijeniti pravo Europske unije. Za slučaj da Sud Europske unije utvrdi kroz prethodni postupak neusklađenost nacionalnog prava sa pravom EU-a, sud države članice dužan je u konkretnom predmetu isključiti primjenu nacionalnog prava te izravno i neposredno primijeniti propise EU.

Dakle, navedena interpretativna presuda djeluje prema svima, što znači da je ona pravno obvezujuća kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, a tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravno shvaćanje iz presude Suda Europske unije u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl. br. Rev 1564/2018-2 od 9. listopada 2019.). Prema tome, na predmet ovog spora ne može se primijeniti Zakon o ništetnosti što znači da nisu osnovane tvrdnje tužitelja da bi predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu broj računa 547.307 bio ništetan.

U odnosu na javnobilježničku ispravu - Očitovanje javnog bilježnika B. J. iz Z., broj OU - 452/09 utvrđeno je daje predmetni akt javni bilježnik sastavio sukladno člancima 2. i 54.-58. Zakona o javnom bilježništvu (''Narodne novine'', broj 78/93, 29/94., 162/98., 16/07, 75/09, 120/16 - dalje: ZJB) u nazočnosti zajmoprimatelja tužitelja i N. G. te založnog dužnika I. B. pri čemu tuženik i nije bio dužan pristupiti u ured javnog bilježnika budući se radi o jednostranom očitovanju volje založnog dužnika. Navedenim očitovanjem založni dužnik je dozvolio upis založnog prava tuženiku radi osiguranja tuženikovog potraživanja temeljem Ugovora o jednokratnom kreditu broj ... Ugovor o jednokratnom kreditu nije ovjeren od strane javnog bilježnika, niti je za valjanost tog ugovora nužna javnobilježnička ovjera, već je javni bilježnik temeljem sklopljenog Ugovora o jednokratnom kreditu sastavio Očitovanje kojim založni dužnik dozvoljava da se radi osiguranja tražbine tuženika na nekretnini u njegovom vlasništvu upiše pravo zaloga (hipoteka) u korist tuženika i ujedno ovlašćuje tuženika da temeljem tog Očitovanja može tražiti neposrednu ovrhu na označenoj nekretnini, a radi naplate osiguranog potraživanja po dospijeću bilo koje obveze iz Ugovora o jednokratnom kreditu. Stoga su u cijelosti bile ispunjene sve pretpostavke za zasnivanje založnog prava na nekretnini pa tvrdnje da je hipoteka upisana bez valjane pravne osnove sud ocjenjuje neosnovanim.

Nadalje, budući je založno pravo na predmetnim nekretninama uknjiženo na temelju navedenog Očitovanja kod javnog bilježnika Jakića radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o jednokratnom kreditu, a iz izvedenih dokaza ne proizlazi da bi predmetni Ugovor o jednokratnom kreditu, kao niti predmetno Očitovanje, bili ništetni, te tužitelj nije, niti tvrdio, niti dokazivao da ne bi bila ispunjena koja druga procesna ili materijalna pretpostavka za nastup promjene knjižnog prava, to sud nalazi da nisu ispunjene pretpostavke za uspostavu

6              Poslovni broj 139 P-148/18-18

ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje propisuje članak 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96., 68/98., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 27/09., 153/09., 143/12., 81/15.) radi čega je valjalo odbiti i zahtjev tužitelja za brisanjem založnih prava na predmetnim nekretninama.

Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da nije utvrđeno da bi Ugovor o jednokratnom kreditu bio ništetan, jer nije utvrđeno da bi poslovanje tuženika i sklapanje ovog pravnog posla bilo protivno bilo kojem prisilnom propisu Republike Hrvatske. Također, nije utvrđeno da bi postojao bilo koji razlog za ništetnost Očitovanja broj OU-528/09 od 3. srpnja 2009. te nije utvrđeno da postoje razlozi za brisanje založnog prava, zbog čega je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

Odluka o parničnim troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a te su tuženiku priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14. i 118/14.) i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8/1-250 bodova), zastupanje na ročištu 13.03.2019. (Tbr. 9/5-50 bodova), zastupanje na ročištu 03.07.2019. (Tbr. 9/2-125 bodova), zastupanje na ročištu 02.09.2020. (Tbr. 9/1-250 bodova), pristup ročištu za objavu presude 04.09.2020. (Tbr. 9/3-50 bodova) što iznosi 725 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 10,00 kuna i uvećano za 25% PDV-a tuženiku je dosuđen trošak u iznosu 9.062,50 kuna.

Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu, jer mu takav trošak nije nastao. Također mu nije priznat trošak sastava podneska od 13. ožujka 2019. koji je predan na ročištu 13. ožujka 2019., jer se radi o radnji poduzetoj na tom ročištu, a za što je tuženiku priznat trošak.

Zahtjev tužitelja za naknadom parničnih troškova je odbijen budući nije uspio u sporu. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. rujna 2020.

Sutkinja Tihana Cišper

UPUTA O RAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu pisanim putem u 4 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1.    Tužitelju po punomoćniku

2.    Tuženiku po punomoćniku