1                           Poslovni broj: UsImio-243/20-8

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Milki Škaro Grozdanić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja I, G, iz U, R,, , zastupanog po opunomoćeniku F. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. & partneri d.o.o., Z., , protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, zastupanog po opunomoćeniku Ž. M., službenoj osobi tuženika, radi prava na starosnu mirovinu, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 27. kolovoza 2020., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 4. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/20-03/03068364389, Urbroj: 341-99-06/2-20-2361 od 27. ožujka 2020.

                                                              i

 

r i j e š i o  j e

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika od 27. ožujka 2020. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., Klasa: UP/I-140-02/15-03/03068364389, Urbroj: 341-25-06/2-15-171644 od 22. kolovoza 2019., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

Tužitelj je podnio tužbu protiv osporenog rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj u tužbi navodi da je iz pobijanih rješenja razvidno da drugostupanjsko tijelo odnosno tuženik, identično kao i prvostupanjsko tijelo polazi od zaključka da tužitelj primjenom članka 100. stavka 7. Zakona o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO-a), nije ispunio uvjete za priznavanje prava na mirovinu jer da isti navodno nije navršio staž osiguranja od najmanje jednu godinu s tim da prvostupanjsko tijelo utvrđuje da je tužitelj navršio 9 mjeseci, a drugostupanjsko tijelo navodi kako je tužitelj navršio 6 mjeseci staža osiguranja. S obzirom na priložene isprave spisu, ističe da upravna tijela ne samo da nisu imali zakonskih uvjeta za primjenu članka 100. stavak 7. ZOMO, već da su pogrešno interpretirali navedeni zakonski članak. Kako je tužitelj ispunio uvjete za starosnu mirovinu, smatra da navodi tuženika da je tužitelj korisnik invalidske mirovine nije od utjecaja na priznavanje starosne mirovine, jer da je to tako tada bi korisnici mirovine bili uskraćeni za pravo da se istima prizna starosna mirovina koja bi potencijalno bila povoljnija.

Ustvrdio je da je potpuno neosnovano tumačenje članka 100. stavka 7. ZOMO od strane prvostupanjskog tijela da korisnik invalidske mirovine koji nije navršio godinu dana staža osiguranja nema pravo na starosnu mirovinu. Smatra da je iz samog zakona razvidno da bi se radilo o korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti koji nastavi raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti ili naknadno stupi u osiguranje i po toj osnovi navrši najmanje jednu godinu staža osiguranja, dok se isto ne bi radilo o korisniku invalidske mirovine. Kada bi se prihvatilo tumačenje upravnih tijela tada bi korisnik invalidske mirovine koji se ne zaposli te nije nastavio raditi bio uskraćen za pravo na starosnu sve dok se godinu dana ne zaposli, bez obzira na radni staž i godine. Uz sve navedeno ističe kako iz obrazloženja pobijanih rješenja nije razvidno na koji način se u upravnom postupku utvrdilo da je tužitelj korisnik invalidske mirovine te da li je isti korisnik zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ili potpunog gubitka radne sposobnosti, a niti je razvidno na koji način bi isti utvrdili da tužitelj ne bi ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu obzirom na ostale članke ZOMO-a. Tužitelj predlaže da Sud nakon provedene rasprave donese presudu kojom će poništiti rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: UP/II 141-02/20-03/03068364389, Urbroj: 341-99-06/2-20-2361 od 27. ožujka 2020. i rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Z., Klasa: UP/I 140-02/15-03/03068364389, Urbroj: 341-25-06/2-15-171644 od 22. kolovoza 2019. i predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Tuženik je u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo da tužba nije osnovana, te da tužitelj u bitnom ponavlja navode koje je iznio u žalbi protiv rješenja Područne službe u Z. od 22. kolovoza 2019. Navodi i razlozi u tužbi nisu osnovani odnosno nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Osporavano rješenje na zakonu je utemeljeno. Predlaže da sud donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je 27. kolovoza 2020. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS-a) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu su pristupili zamjenik opunomoćenika tužitelja i opunomoćenik tuženika.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Prema odredbi članka 100. stavak 7. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 - dalje: ZOMO), korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad ostvarene do stupanja na snagu ovoga Zakona, kao i korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 3. ovoga Zakona, koji nastavi raditi na drugom poslu prema preostaloj, odnosno smanjenoj radnoj sposobnosti ili naknadno stupi u osiguranje i po toj osnovi navrši najmanje jednu godinu staža osiguranja, može se priznati pravo na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, ako su ispunjeni uvjeti za stjecanje toga prava prema člancima 33., 34., 35., 180. ili 182. ovoga Zakona. Nova mirovina odredit će se prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona prema ukupno navršenom mirovinskom stažu i ostvarenim vrijednosnim bodovima do dana stjecanja prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu, a polazni faktor može iznositi najviše 1,0.

Predmetni postupak pokrenut je zahtjevom tužitelja od 20. studenog 2015. za priznavanje prava na starosnu mirovinu.

Uvidom u pravomoćno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Klasa: 141-02/11-03/OB, Urbroj: 341-99-06/2-11-841 od 12. travnja 2012., koje prileži spisu tuženika razvidno je da je tužitelju, kod kojeg je nastala profesionalna nesposobnost za rad, počevši od 1. kolovoza 2004. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad primjenom Ugovora o socijalnom osiguranju sa K. N.

Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjsko rješenje doneseno u postupku po zahtjevu tužitelja za priznanjem prava na starosnu mirovinu, a koji zahtjev je podnesen 20. studenog 2015. Pozivom na odredbu članka 100. stavka 7. ZOMO prvostupanjsko tijelo navodi da je tužitelj korisnik prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, te da nije navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja.

Nadalje je iz podataka spisa razvidno da je tužitelj za vrijeme korištenja mirovine bio u radnom odnosu, u razdoblju od 8. prosinca 2004. do 7. lipnja 2005., te da je navršio 6 mjeseci staža osiguranja u K. N., a što je razvidno iz tiskanice E 205, koja prileži spisu tuženika.

Nesporno je da je u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva tužitelj, rođen 30. srpnja 1950. navršio 65. godina života.

U konkretnom predmetu tužitelj nakon ostvarenog prava na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nije ostvario najmanje jednu godinu staža osiguranja, radi čega je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na starosnu mirovinu, jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 100. stavka 7. ZOMO, kojom se iznimno korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad može priznati pravo na starosnu mirovinu.

Odredbe ZOMO-a koje propisuju uvjete za ostvarenje prava na starosnu mirovinu, odnose se na osiguranike, odnosno osobe koje nisu već korisnici prava iz mirovinskog osiguranja zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a za korisnike invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad postoji obveza navršene najmanje jedne godine staža osiguranja da bi se osobi, osiguraniku, priznalo pravo na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu.

Imajući u vidu predmetni zahtjev tužitelja kojim je zatražio priznavanje prava na starosnu mirovinu, te osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen predmetni zahtjev tužitelja, uz obrazloženje da nije navršio najmanje jednu godinu staža osiguranja i da ne ispunjava uvjete iz članka 100. stavka 7. ZOMO-a, Sud ista ocjenjuje zakonitim i pravilnim.

Nastavno tomu, po ocjeni ovog suda, u postupku koji je prethodio ovom sporu pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjen materijalni propis.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno presuditi kao u izreci.

Zamjenik opunomoćenika tužitelja na raspravi održanoj kod ovog suda 28. kolovoza 2020.  zatražio je i popisao troškove upravnog spora za sastav tužbe i za zastupanje na ročištu 28. kolovoza 2020. u sveukupnom iznosu od 5.000,00 kuna, uz pripadajući PDV.

              S obzirom da sukladno odredbi čl. 79. st. 4. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Splitu, 4. rujna 2020.

S U T K I N J A

 

Mirela Valjan-Harambašić

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. i 79. stavak 7. ZUS-a).

 

DNA:

-          tužitelju, po opunomoćeniku F. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. & partneri d.o.o., Z., , uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnjoj službi, Z., A. Mihanovića 3, uz zapisnik o objavi,

-          u spis broj UsImio-243/20

 

              Rj. I. Sukladno odredbi članka 16. stavka 1. točke 11. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18) tužitelj nije u obvezi platiti sudsku pristojbu.

           II. Spis kal. 30 dana.