Poslovni broj 7 Gž Ovr-296/2020-2

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, po sutkinji Ankici Jakovina, sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja C. o. d.d., Z., …, OIB: …, protiv ovršenika D. T. iz Z., …, OIB: …, kojeg zastupa A.-M. L. B., odvjetnica u O. d. D. i P. d.o.o. sa sjedištem u Z., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-275/2020-4 od 20. ožujka 2020., 4. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              I. Odbija se žalba ovršenika D. T. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Ovr-275/2020-4 od 20. ožujka 2020.

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev ovršenika D. T. za nadoknadom troškova sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem odbačen je kao nedopušten prijedlog ovršenika od 20. veljače 2020. za obustavu ovrhe (točka 1. izreke), odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika od 20. veljače 2020. za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08 od 24. veljače 2009. (točka 2. izreke) te je odbijen kao neosnovan prijedlog ovršenika od 20. veljače 2020. za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08 od 24. veljače 2009., izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona (točka 3. izreke), dok je zaključkom koji je sastavni dio toga rješenja ovršenik upućen u roku 15 dana od dana dostave tog zaključka, pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08 od 24. veljače 2009., nedopuštenim zbog razloga iz kojeg je izjavio žalbu (čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. Ovršnog zakona) te da dokaz o tome (primjerak tužbe) dostavi sudu.

 

Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio ovršenik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u vezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ) s prijedlogom sudu drugog stupnja da preinači pobijano rješenje uz nadoknadu troškova sastava žalbe.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Donoseći pobijano rješenje, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.  st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ jer rješenje nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka rješenja ne proturječi njegovim razlozima, u njemu su navedeni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima rješenja navodi o sadržaju isprava u spisu i samih isprava.

 

Također, nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno i materijalno pravo je pravilno primijenjeno.

 

Iz sadržaja spisa proizlazi da je ovrhovoditelj na temelju ovršne isprave – presude zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08-4 od 24. veljače 2009. koja je postala pravomoćna i ovršna 18. ožujka 2009., FINI podnio 10. veljače 2020. zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine protiv ovršenika u smislu odredbe čl. 209. OZ.

 

Ovršenik je podneskom od 20. veljače 2020. sudu podnio nekoliko prijedloga za koje je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da se sadržajno svode na tri pravozaštitna zahtjeva: prijedlog za obustavu ovrhe te dva prijedloga iz čl. 210. OZ (pravna sredstva ovršenika u izravnoj naplati): prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim (žalba protiv rješenja o ovrsi) i prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava (prijedlog za odgodu ovrhe).

 

U odnosu na točku 1. izreke pobijanog rješenja

 

              Odredbom čl. 210. st. 1. OZ propisano je da ovršenik može, nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju ovršne odluke i nagodbe domaćeg suda ili upravnog tijela, odnosno obračuna poslodavca, ili nakon što na drugi način sazna za to da je zatražena takva naplata protiv njega, predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Financijskoj agenciji (dalje FINA) da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim.

 

Prema odredbi čl. 72. st. 3. OZ ovrha će se na prijedlog ovršenika obustaviti ako sud utvrdi da su nakon isteka roka za žalbu provedbom ovrhe zahvaćeni predmeti koji nisu određeni u rješenju o ovrsi, a izuzeti su od ovrhe ili je na njima mogućnost ovrhe ograničena.

 

Prema tome, kako su citiranom odredbom čl. 210. st. 1. OZ propisana pravna sredstva koja ovršenik ima na raspolaganju u postupku izravne naplate, a ovršenik ne predlaže obustavu ovrhe iz razloga iz čl. 72. st. 3. OZ, to je pravilno postupio sud prvog stupnja kada je pobijanim rješenjem pod točkom 1. izreke odbacio kao nedopušten prijedlog ovršenika za obustavu ovrhe.

 

              U odnosu na točku 2. izreke pobijanog rješenja

 

              Odredbom čl. 210. st. 2. OZ propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava na odgovarajući se način primjenjuju odredbe OZ o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim se na odgovarajući primjenjuju odredbe ovoga OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (članci 50. i 53.).

 

Prema odredbi čl. 65. st. 1. OZ sud može, na prijedlog ovršenika odgoditi ovrhu, u potpunosti ili djelomice, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje. Uz pretpostavku iz čl. 65. st. 1. OZ mora kumulativno biti ispunjena i jedna od pretpostavki iz čl. 65. st. 1. toč. 1. – 10. OZ.

 

Premda je ovršenik prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim podnio iz žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ, dakle, iz razloga zbog kojih se upućuje u parnicu, pa je time ostvarena pretpostavka iz čl. 65. st. 1. toč. 5. OZ, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je pobijanim rješenjem pod točkom 2. izreke odbio kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08 od 24. veljače 2009. s obrazloženjem da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, niti je učinio vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, a pravilnost takvog zaključka suda prvog stupnja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

 

Da bi se radilo o nenadoknadivoj šteti ili teško nadoknadivoj šteti, mora se raditi o šteti koju ovršenik protuovrhom ili restitucijskom parnicom i ovrhom koja bi se nastavno provela ne bi mogao nadoknaditi od ovrhovoditelja, te se opasnost nastupanja te štete mora konkretizirati na razini vjerojatnosti, osim ako ona nije očita sama po sebi. Ovršenik bi trebao učiniti vjerojatnim postojanje opasnosti nastanka štete uslijed nastavljanja ovrhe (uzročna veza između nastavka ovrhe i nastanka štete), ali i da bi se odgodom ovrhe ta opasnost otklonila. Tu vjerojatnost treba dovesti u kontekst konkretnih stranaka, njihovog imovinskog stanja te utjecaj određenog predmeta ovrhe u odnosu na koji se zahtijeva odgoda ovrhe.

 

Međutim, ovršenik nije ničime dokazao da protuovrhom ili restitucijskom parnicom i ovrhom koja bi se nastavno provela ne bi mogao ovršeni iznos nadoknaditi od ovrhovoditelja.

 

              U odnosu na žalbene navode ovršenika da će mu provedbom ovrhe nastati nenadoknadiva šteta jer s obzirom na svoje imovinsko stanje, tj. činjenicu da ima mjesečnu plaću od 5.500,00 kn te da je dužan uzdržavati četvero djece, ne može sebi niti svojoj djeci osigurati sve što je potrebno za život, valja odgovoriti kako navedene činjenice nije tijekom postupka dokazao jer je podatke o visini plaće i rodne listove djece priložio tek uz ovu žalbu, a što nije dopušteno u smislu čl. 352. st. 1. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ.

 

              Međutim, valja istaći da je osnovno načelo ovršnog prava iz čl. 6. OZ – zaštita dostojanstva ovršenika kojim je propisano da će se pri provedbi ovrhe paziti na dostojanstvo ovršenika te na to da ovrha za njega bude što manje nepovoljna, ugrađeno u posebne odredbe OZ o ovrsi na novčanoj tražbini. Jedna od takvih posebnih odredbi je i odredba čl. 173. OZ kojom su propisana ograničenja ovrhe na način da se ovrha na plaći provodi samo do iznosa koji nisu izuzeti od ovrhe.

 

Stoga, uzimajući u obzir da se, pod uvjetom otvaranja posebnog (zaštićenog) računa, ovrha po računima na koje se isplaćuje plaća ne provodi pljenidbom i prijenosom plaće u cijelosti, te da je pored činjenice da je osim ovršenika zajedničku djecu dužna uzdržavati i majka, to neosnovano ovršenik u žalbi navodi da će mu provedbom ovrhe nastati nenadoknadiva šteta.

 

U odnosu na žalbene navode koji se odnose na visinu tražbine koja se prisilno naplaćuje u postupku izravne naplate, valja odgovoriti kako visina iznosa novčane tražbine koja je predmetom ovrhe nije i ne može imati značaj nenadoknadive štete iz odredbe čl. 65. OZ jer se u protivnom ovrha glede bilo kojeg imalo većeg iznosa tražbine ne bi mogla provesti, a čime se dovodi u pitanje smisao tog instituta.

 

Isto tako, pravilno je sud prvog stupnja zaključio kako se postupanje provedbenog tijela – FINE na temelju zahtjeva za izravnu naplatu ne smatra nasiljem u smislu čl. 65. st. 1. OZ, dok su suprotni žalbeni navodi neosnovani.

 

U odnosu na točku 3. izreke pobijanog rješenja

 

Ispitujući pobijano rješenje pod točkom 3. izreke utvrđeno je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ

 

Naime, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ovršenik postojanje žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ zbog kojih je podnio prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim nije dokazao javnom ispravom te stoga nema mjesta primjeni odredbe čl. 55. st. 2. OZ.

 

Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije protivno sadržaju presude zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08-4 od 24. veljače 2009. zaključio kako ona nije javna isprava. Predmetna presuda ima svojstvo javne isprave, međutim, ona nije ujedno i dokaz da je nastupila zastara tražbine koja je tom sudskom odlukom utvrđena.

 

Naime, iako je presuda zbog ogluhe  postala pravomoćna i ovršna 18. ožujka 2009., to ne znači da se u konkretnom slučaju od 18. ožujka 2009. do dana podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu navršio zakonom propisani zastarni rok. Ovo stoga što računanje i protek zastarnog roka ne ovisi samo od trenutka nastupanja pravomoćnosti sudske odluke, već na njegov istek mogu utjecati i druge okolnosti koje primjerice dovode do prekida i zastoja zastare i sl., a koje okolnosti će se eventualno utvrđivati u parnici na koju je ovršenik upućen zaključkom koji je sastavni dio pobijanog rješenja.

 

Također, pravilno je postupio sud prvog stupnja kada je pobijanim rješenjem pod točkom 3. izreke odbio kao neosnovan zahtjev ovršenika za proglašenjem pljenidbe i prijenosa nedopuštenim s obrazloženjem da FINA nije prekoračila svoje ovlasti provodeći izravnu naplatu temeljem osnove za plaćanje - presude zbog ogluhe Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11723/08-4 od 24. veljače 2009. koja je postala pravomoćna i ovršna 18. ožujka 2009.

 

Naime, na žalbene navode ovršenika da je FINA otpočela s provođenjem ovršnih radnji temeljem isprave koja nije podobna za izravnu naplatu, budući se radi o presudi donesenoj 2009. kada Ovršnim zakonom postupanje FINE nije bilo regulirano na ovaj način, valja odgovoriti da je ovršni postupak započeo podnošenjem zahtjeva za izravnu naplatu (10. veljače 2020.) pa se u ovom ovršnom postupku primjenjuju odredbe Ovršnog zakona i Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 68/18, 2/20 – dalje: ZPONS) koji su na snazi u vrijeme pokretanja ovršnog postupka.

 

Kako se od dana stupanja na snagu ZPONS izravna naplata može zahtijevati na temelju svih isprava koje u smislu odredbe čl. 3. ZPONS predstavljaju osnovu u smislu toga Zakona, bez obzira na datum nastupanja ovršnosti tih isprava, odnosno ne postoji ograničenje koje je bilo propisano sada nevažećim Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN 91/10 i 112/12), to neosnovano ovršenik u žalbi navodi da se izravna naplata putem FINE može zatražiti samo na temelju isprava koje su postale ovršne nakon stupanja na snagu Ovršnog zakona NN 112/12 (koji je stupio na snagu 15. listopada 2012.).

 

Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ, odbiti žalbu ovršenika kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja (stavak I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

 

Zahtjev za naknadom troška sastava žalbe je temeljem čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP te čl. 21. st. 1. OZ odbijen kao neosnovan, jer ovršenik nije uspio sa žalbom (stavak II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

 

 

                                          U Velikoj Gorici 4. rujna 2020.

 

 

                                                                                                                                         Sutkinja

             

                                                                                                                        Ankica Jakovina, v.r.