- 1 -              I Kž 297/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 297/2020-8

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 222. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Sisku od 22. ožujka 2020. broj K-14/2019, u sjednici održanoj 4. rujna 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog S. K. i branitelja optuženika, odvjetnika M. J.,

 

 

presudio je:

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci kazni na način da se optuženom S. K. za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te za kazneno djelo iz članka 222. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 222. stavka 2. KZ/11., utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina pa se optuženi S. K., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2019. pa nadalje.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. K. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela, i to kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine te teškog kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 222. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. te člankom 215. stavkom 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju članka 222. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina pa je optuženi S. K., uz primjenu odredaba članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2019. pa dalje.

 

Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.) optuženi S. K. u cijelosti je oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. te nagrade i nužnih izdataka postavljenog mu branitelja.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. K..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženom S. K. za svako od kaznenih djela utvrde  kazne zatvora u duljem trajanju te da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi S. K. žali se po branitelju, odvjetniku M. J., zbog povrede kaznenog zakona (koju ne obrazlaže), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odluku pred izmijenjenim vijećem“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovor na optuženikovu žalbu u kojem predlaže njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika M. J. te optuženog S. K. koji se nalazi u Zatvoru u Z., a čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 8. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici uredno izviješten.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalba optuženog S. K. nije osnovana.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je pobijanu presudu ispitao u skladu s odredbom članka 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08. te je našao da nisu počinjene povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi S. K. ustraje na navodima obrane u kojoj je porekao da bi on bio počinitelj kaznenih djela zbog kojih je proglašen krivim, osporavajući da je tijekom predmetnih događaja on bio u kombi-vozilu u kojem se nalazilo 11 ilegalnih migranata te da bi, upravljajući tim vozilom, onemogućavao djelatnike policije da ga zaustave te da je skrenuo vozilom u rijeku K. i pobjegao s mjesta događaja. Optuženik i u žalbi tvrdi da je zajedno s I. Đ., F. H. i D. P. došao u Zagreb i, nakon što su se iskrcali, krenuo svojim putem. Kako je ubrzo shvatio da je ostavio torbicu s dokumentima i mobitelom u kombiju, šetao je po Zagrebu i tražio ih više dana kako bi mu istu vratili da može prijeći granicu i otići u Srbiju, kamo je i planirao otići kada je krenuo iz Njemačke, a kada je shvatio da ih ne može pronaći, kupio je kartu za Srbiju i na samoj se granici javio policijskom službeniku kako bi mu objasnio da je ostao bez dokumenata i može li mu pomoći, nakon čega je i uhićen. Optuženi S. K. u žalbi tvrdi da su iskazi svjedoka I. Đ. i F. H. nevjerodostojni jer da su očito usmjereni na to da ga se proglasi krivim zbog toga što su oni pravomoćno osuđeni za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11., a to da je razlog zašto žele naštetiti osobi koja ih je napustila prije nego što su počinili kazneno djelo za koje su pravomoćno osuđeni. Optuženik ističe da su njihovi iskazi u bitnome dijelu i proturječni jer da je svjedok Đ. naveo da je optuženik oko ponoći otišao s kombijem prevesti migrante, a oni da su ostali u hotelu i ujutro krenuli u Srbiju, dok je svjedok H. naveo da je optuženik oko 23,00 sata otišao do kombi busa, nakon čega je svjedok zaspao, a sljedeći dan da je vidio da nema ni kombi vozila ni optuženika i da mu je tada svjedok Đ. rekao kako se optuženik vjerojatno s kombijem vratio u Srbiju. S tim u vezi optuženi S. K. postavlja pitanje zašto je svjedok Đ. rekao svjedoku H. da je on (optuženik) vjerojatno s kombijem pobjegao u Srbiju ako je u svom iskazu izričito naveo da je optuženik otišao kombijem po migrante radi prijevoza.

 

Izloženim žalbenim navodima optuženik osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka I. Đ. i F. H. u nastojanju da od sebe otkloni kaznenu odgovornost, no bez uspjeha.

 

Naime, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Sisku broj Kov-10/19 od 25. listopada 2019., donesenom na temelju sporazuma stranaka, u tom postupku optuženici I. Đ. i F. H. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda – protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavka 1. KZ/11., i to u odnosu na činjenično isti događaj zbog kojega je i optuženi S. K. proglašen krivim ovdje pobijanom prvostupanjskom presudom. Prema tome, polazeći već od te nesporne činjenice, nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženika da su te iste osobe, koje su ovdje ispitane u svojstvu svjedoka, imale motiv lažno ga teretiti pa da bi stoga njihovi iskazi bili nevjerodostojni.

 

Optuženi S. K. nije u pravu ni kada tvrdi da su iskazi svjedoka I. Đ. i F. H. u bitnom dijelu proturječni. Točno je, naime, da je svjedok I. Đ. u svom iskazu određeno naveo da je te večeri optuženik otišao s kombijem prevesti migrante, a oni da su ostali u hotelu, dok svjedok H. u svom iskazu nije spominjao razlog optuženikovog samostalnog odlaska kombi-vozilom za vrijeme za koje su oni (svjedoci) ostali u hotelu. Međutim, ono što je ovdje bitno jest to da iz iskaza oba ova svjedoka jasno proizlazi da je te večeri optuženik otišao sam kombi-vozilom, dok su oni (svjedoci) ostali u hotelu. Pri tome navod svjedoka H. da mu je svjedok Đ. sljedećeg jutra rekao da je optuženi S. K. vjerojatno s kombijem pobjegao u Srbiju nije proturječan navodu svjedoka Đ. da je optuženik oko ponoći otišao s kombijem prevesti migrante, a oni da su ostali u hotelu i ujutro krenuli u Srbiju. Žalitelj, naime, svjesno zanemarujući kontekst događaja i smisao cjeline iskaza ovih svjedoka, izvlači iz konteksta pojedine dijelove njihovih iskaza nastojeći prikazati da su oni različito iskazivali u pogledu bitne činjenice, a ta je, kao što je već prethodno navedeno, da je optuženik sam otišao kombi-vozilom prevesti migrante, dok su oni (svjedoci) ostali u hotelu.

 

Osim toga, obrana optuženog S. K. alibijem otklonjena je i drugim, kako materijalnim, tako i personalnim dokazima, koje je prvostupanjski sud savjesno i detaljno analizirao, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, zaključivši da je upravo optuženi S. K. počinitelj, ne samo kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11., opisanog u točki 1. izreke pobijane presude, već i kaznenih djela iz članka 314. stavka 1. KZ/11. i članka 222. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 215. stavkom 1. KZ/11., opisanih u točki 2. izreke pobijane presude. Takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud obrazložio je vrlo jasnim, uvjerljivim i životno logičnim razlozima koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

 

Optuženi S. K. nije u pravu ni kada tvrdi da se iskazi svjedoka N. Š. i M. H. ne mogu cijeniti kao vjerodostojni jer oni nemaju neposrednih saznanja o samom inkriminiranom događaju, već svoja saznanja temelje na onima drugih svjedoka.

 

Prije svega, okolnost da je netko tzv. svjedok po čuvenju, dakle takav svjedok koji događaj o kojemu iskazuje nije opažao neposredno svojim osjetilima, već je saznanja o istome crpio iz drugih izvora, sama po sebi ne dovodi do toga da iskaz takvog svjedoka ne bi mogao biti vjerodostojan. Kada je riječ o takvom dokazu, za ocjenu njegove vjerodostojnosti bitno je uzeti u obzir cjelinu drugih dokaza, a osobito onih koji predstavljaju neposredan izvor saznanja o određenom događaju i na koje se „oslanja“ takav posredni dokaz te ih (kao i inače u svakom slučaju) pažljivo i detaljno analizirati, kako svaki pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a radi donošenja pravilnih zaključaka o odlučnim činjenicama.

 

Međutim, ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalbe optuženika da su svjedoci N. Š. i M. H. posredni svjedoci budući da su oni, kako to jasno proizlazi iz njihovih iskaza, iskazivali upravo o onome što su uočili vlastitim opažanjem.

 

Optuženi S. K. u svojoj žalbi nadalje ističe da se ni iskazi u svojstvu svjedoka saslušanih policijskih službenika A. M. i M. Ž. ne mogu uzeti kao vjerodostojni jer da su međusobno kontradiktorni. Optuženik tako ističe da je svjedok A. M. naveo da je uhvatio mušku osobu koja je izašla iz auta i rekla mu da ne zna plivati iako je primijetio da pliva i održava se na vodi, dok je svjedok M. Ž. za istu osobu naveo da je izašla iz kombija, da je bila do pasa u vodi i da se kretala prema obali. S tim u vezi ovaj žalitelj postavlja pitanje zašto jedan od njih nije zaustavio tu mušku osobu koja je počinila kaznena djela ističući da je sam svjedok A. M. naveo da je imao pomoć od jednog migranta pri spašavanju ljudi koji su bili u kombiju pa je, kako to tvrdi optuženi S. K., životno nelogično da drugi policajac, svjedok M. Ž. nije potrčao i zaustavio tu mušku osobu za koju je postojala osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo, a to je zasigurno mogao učiniti.

 

Ni istaknuti žalbeni navodi nisu osnovani. Prije svega, iz dijelova iskaza ovih svjedoka posebno istaknutih u žalbi optuženika u bitnome proizlazi isto, a to je da su oba svjedoka vidjeli jednu mušku osobu koja je izašla iz vozila i kretala se u vodi. Prema tome, nije jasno u čemu bi se sastojala kontradiktornost njihovih iskaza na koju upire optuženi S. K..

 

Kada su ovi svjedoci uočili da se u tom kombiju koji je tonuo u rijeku K. u nalazi još osoba, zdravorazumski je i životno logično da će prije odlučiti pristupiti nastojanju da spase njihove živote, nego da se „bace“ u potragu za osobom koja je već izašla iz vozila i koja je svojim ponašanjem jasno pokazivala da nema namjere pomoći u spašavanju osoba koje su zaostale u kombiju, već da joj je, naprotiv, jedini cilj pobjeći s mjesta događaja. U tom je smislu svjedok M. Ž. u svome iskazu jasno naveo da, kada je uočio da su iz vozila koje se potapalo izlazile muške osobe, više nije obraćao pažnju na osobu koja je izašla s mjesta vozača kombi-vozila jer je trebalo pružiti pomoć osobama koje su izlazile iz kombi- vozila.

 

Osporavajući vjerodostojnost prepoznavanja optuženika izvršenog od strane svjedoka A. M. i M. Ž., optuženi S. K. u žalbi ističe se da je on prilikom obavljanja dokazne radnje prepoznavanja na sebi imao zatvorski remen oko pojasa te da na rukama nije imao sat, prsten i narukvicu, što sve mu je oduzeto prilikom uhićenja, dok su ostale osobe koje su bile podvrgnute radnji prepoznavanja imale sat ili prsten te torbicu oko pasa i bile su bez zatvorskog remena oko pasa. Smatra da je time bio i sužen prostor prepoznavanja eventualnog počinitelja kaznenih djela, odnosno da je sve ovo ukazivalo na to da je baš on (optuženik) njihov počinitelj.

 

Međutim, ni ove žalbene tvrdnje nisu osnovane. Prije svega, iz zapisnika o prepoznavanju optuženika od strane svjedoka A. M. (listovi 504 do 507 spisa) proizlazi da je taj svjedok između pet pokazanih osoba s potpunom sigurnošću prepoznao optuženika, kojega je prethodno opisao kao osobu koja je skočila u vodu s vozačevog mjesta nakon što je vozilo uletjelo u rijeku K.. Jednako tako je i svjedok M. Ž. između pet mu pokazanih osoba s potpunom sigurnošću prepoznao optuženika kao osobu koja je s mjesta vozača izašla u vodu nakon što je vozilo uletjelo u rijeku K., a nakon što je tu osobu prethodno opisao (zapisnik o prepoznavanju na listovima 508 do 511 spisa). Pri tome je za naglasiti da ni jednom ni drugom svjedoku optuženik prethodno nije bio pokazan ni u naravi ni na fotografijama ni na drugi način. Nadalje, iz fotodokumentacije prepoznavanja (list 410 spisa) proizlazi da je od pet osoba u nizu samo jedna osoba imala prsten na ruci. Okopojasnu torbicu je također imala samo jedna osoba, dok je na fotografijama vidljivo i da su remen oko pojasa imale dvije od pet osoba, no da među njima nije i optuženik. Naime, ako je optuženik, kako to tvrdi u žalbi, na sebi i imao zatvorski remen, na priloženim se fotografijama to ne vidi jer je on u gornjem dijelu imao crnu jaknu odnosno gornji dio trenirke koji je padao preko razine pojasa na hlače. Također, na priloženim fotografijama ne vidi se da bi ijedna od pet osoba u nizu imala sat na ruci.

 

Dakle, same dokazne radnje prepoznavanja optuženika od strane svjedoka A. M. i M. Ž. provedene su uz potpuno poštivanje svih mjerodavnih zakonskih odredaba (što, doduše, ne osporava ni sam žalitelj), a iz fotodokumentacije koja se odnosi na te radnje doista nije vidljivo da bi se optuženik po bilo kojoj karakteristici posebno isticao, odnosno izrazito razlikovao od preostale četiri osobe u nizu, bilo po obilježjima svog fizičkog izgleda, bilo po stvarima koje je imao na sebi (odjeća, obuća i sl.) i njihovim obilježjima.

 

Optuženi S. K. nije u pravu niti kada tvrdi da se ni iskazi svjedoka M. N., G. G. K. i Z. H. ne mogu smatrati vjerodostojnima jer da ga nitko od njih nije prepoznao kao osobu koja je počinila inkriminirana mu kaznena djela.

 

Naime, kako navedeni svjedoci ni nisu sudjelovali u obavljanju dokazne radnje prepoznavanja optuženika, to je bespredmetno tvrditi da ga oni nisu prepoznali kao osobu koja je počinila inkriminirana mu kaznena djela. Svih troje svjedoka bili su putnici u kombi-vozilu kojim je, kako to proizlazi iz ostalih opisanih dokaza, kritične zgode upravljao upravo optuženi S. K. te su iskazivali o onim okolnostima koje se odnose na sam inkriminirani događaj, tako da je prvostupanjski sud njihove iskaze i cijenio u tom smislu povezujući ih s drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, kako personalnima, tako i materijalnima.

 

Budući da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je na raspravi 18. veljače 2020., na temelju članka 421. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., odbio dokazni prijedlog optuženika za provođenje telekomunikacijskog vještačenja na okolnost provjere uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata za razdoblje od 24. do 26. kolovoza 2019. kao korisnika telefonskog broja 00381 6169 20892 jer se radi o činjenici koja nije važna za odlučivanje u ovom kaznenom predmetu, nije osnovana žalbena tvrdnja optuženika istaknuta u okviru žalbene osnove nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja da je taj njegov dokazni prijedlog neopravdano odbijen.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženika izjavljenom iz osnove u članku 470. ZKP/08.-19.

 

Iako optuženik u uvodu svoje žalbe navodi da se žali i zbog "pogrešne primjene kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1  t. 1 ZKP-a", tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-19. ovaj sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da su pojedinačne kazne zatvora za svako od kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, a osobito ona za kazneno djelo iz članka 222. stavka 2. KZ/11., kao i jedinstvena kazna zatvora, preblage te da nisu primjerene ni težini počinjenih kaznenih djela te da neće u dovoljnoj mjeri djelovati ni u smislu specijalne ni u smislu generalne prevencije, tako da se ni jedinstvenom kaznom zatvora neće postići svrha kažnjavanja. Ovo stoga što prvostupanjski sud nije u potpunosti pravilno vrednovao utvrđene odlučne činjenice. Ovaj žalitelj smatra da su otegotne okolnosti podcijenjene, dok utvrđena olakotna okolnost – obiteljski status optuženika – ni ne može biti u potpunosti ocijenjena kao takva. Naime, upravo činjenicu da je optuženik obiteljski čovjek i otac devetero djece, odnosno da je i sam roditelj, treba sagledati kroz težinu kritične situacije u kojoj je optuženik u cilju da prikrije tragove kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11. i pobjegne s kombi vozilom koje je mogao zaustaviti ulijeće u rijeku K. i ostavlja četvero male djece u dobi do svega deset godina da se utope i bježi ni ne pokušavajući im pomoći, čime iskazuje izrazitu bezobzirnost i surovost. Državni odvjetnik smatra da upravo intenzitet i upornost protupravnog postupanja optuženika kritične zgode opravdavaju utvrđivanje teže kazne za kaznena djela iz članka 326. stavka 1. i članka 314. stavka 1. KZ/11. Što se tiče kaznenog djela iz članka 222. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11., smatra da je pri njegovom počinjenju iskazana izrazita bezobzirnost i surovost, što je rezultiralo ugrožavanjem života 11 osoba te ovako teškom posljedicom – smrću mlade žene, majke četvero djece. Ovaj žalitelj smatra da navedeno opravdava utvrđivanje strože kazne i za to kazneno djelo, uzevši pri tome u obzir i to da je za isto propisana kazna zatvora u trajanju od 3 do 15 godina te izostanak olakotnih okolnosti. Zaključno ističe da je optuženik pri počinjenju kaznenih djela iskazao visok stupanj kriminalne volje i izrazitu upornost, tako da utvrđene otegotne okolnosti i u osnovi izostanak olakotnih okolnosti opravdavaju da se optuženiku za svako od kaznenih djela za koja je proglašen krivim utvrde kazne zatvora u duljem trajanju te da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

     Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi S. K. ističe da mu je kao olakotno trebalo cijeniti korektno držanje tijekom postupka, uljudno ponašanje, izrazitu volju za suradnjom sa sudom kako bi postupak što prije završio, kao i okolnosti da je udovac i otac devetero djece o kojoj nema tko brinuti. Zbog svega navedenoga, smatra da mu je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci prestrogo odmjerena i da nije primjerena stupnju njegove kaznene odgovornosti i težini počinjenih kaznenih djela te da se svrha kažnjavanja može postići i blažom zatvorskom kaznom. Ističe da za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ/11. sudovi izriču blaže kazne negoli je to učinio prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, ako se radi o sličnim okolnostima te smatra da postoji neujednačenost sudova po tom pitanju, pri čemu se poziva na pojedine odluke drugih sudova. Smatra da mu je i za kazneno djelo iz članka 222. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11. utvrđena prestroga pojedinačna kazna, također se pozivajući na pojedine sudske odluke u predmetima drugih sudova. Zaključno ističe da ga je trebalo osuditi na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i jednog mjeseca.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženom S. K. za sva kaznena djela za koja ga je proglasio krivim pravilno utvrdio kao olakotne okolnosti da je udovac i otac devetero djece, a otegotnim dosadašnju osuđivanost (prema vlastitoj izjavi). Za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ/11. otegotnom mu je cijenjena i upornost iskazana prilikom njegova počinjenja, a za kazneno djelo iz članka 222. stavka 2. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11. optuženiku su otegotnim cijenjene još i iskazana velika upornost, izrazita bezobzirnost i surovost (jer je kombi-vozilom u kojem je prevozio 11 osoba, od kojih četvero male djece, uletio u rijeku K., nakon čega je pobjegao iz vozila ni ne pokušavši pomoći bilo kojoj od njih), kao i činjenica da nije izrazio nikakvo žaljenje i kajanje zbog počinjenoga.

             

 

Iako je optuženikov obiteljski status, odnosno okolnost da je optuženi S. K. otac devetero djece, a k tome još i udovac, pravilno cijenjena olakotnom, u žalbi državnog odvjetnika s pravom se ističe da upravo tu okolnost treba sagledati kroz težinu inkriminiranog događaja u kojemu je optuženik, a radi prikrivanja tragova kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11., bježeći s kombi-vozilom koje je mogao zaustaviti, uletio u rijeku K. i u tom vozilu ostavio četvero male djece u dobi do svega deset godina da se utope, ni ne pokušavši im pomoći. U pravu je stoga državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da izrazita bezobzirnost, surovost i upornost koje je optuženik pri tome iskazao opravdavaju utvrđivanje strožih mu kazni zatvora za kaznena djela iz članka 326. stavka 1. i članka 314. stavka 1. KZ/11. Imajući, nadalje, u vidu da su i prilikom počinjenja kaznenog djela iz članka 222. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11. iskazane izrazita bezobzirnost i surovost, što je rezultiralo ugrožavanjem života čak 11 osoba od kojih je jedna, i to mlada žena te ujedno majka četvero maloljetne djece, izgubila život, kao i visinu kazne zatvora koja je propisana za to kazneno djelo (kazna zatvora u trajanju od tri do petnaest godina), državni odvjetnik je u pravu i kada ističe da je optuženiku i za to kazneno djelo opravdano utvrditi strožu pojedinačnu kaznu zatvora.

 

Stoga su optuženom S. K. za kazneno djelo iz članka 326. stavka 1. KZ/11. i za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvije godine za svako, a za kazneno djelo iz članka 222. stavaka 1. i 2. u vezi s člankom 215. stavkom 1. KZ/11.  kazna zatvora u trajanju od sedam godina, nakon čega je optuženik uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., s obzirom na opisane značajke njegove ličnosti i počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u  istražnom zatvoru od 30. kolovoza 2019. pa nadalje.

 

Ocjena je ovoga suda da su uprave ovakve pojedinačne kazne zatvora, kao i jedinstvena kazna zatvora, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i osobi optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njima ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

S obzirom na prethodno izloženo, nije mogla biti prihvaćena žalba optuženika koji iste okolnosti cijeni na način da olakotnima daje mnogo veći pozitivni značaj, ne sagledavajući ih u cjelokupnom kontekstu, a otegotnima umanjuje vrijednost. Što se tiče žalbene tvrdnje optuženika da mu je olakotnim trebalo cijeniti i korektno držanje tijekom postupka, uljudno ponašanje te izrazitu volju za suradnjom sa sudom kako bi postupak što prije završio, valja reći da navedeno ni prema ocjeni ovoga suda nije takvog značaja da bi se optuženiku trebalo cijeniti olakotnim. Naime, procesna je dužnost svih sudionika u kaznenom postupku, uključujući i optuženika, pristojno se ponašati i ne ometati rad suda te ne zloupotrebljavati prava koja im po zakonu pripadaju. Neodlučno je i pozivanje optuženika na odluke drugih sudova o kazni za istovrsna kaznena djela jer se odluka o kazni donosi uzimanjem u obzir svih okolnosti propisanih odredbom članka 47. KZ/11. koje postoje kod određenog počinitelja, kao i okolnosti konkretnog kaznenog djela.

 

S obzirom na sve navedeno, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. rujna 2020.