- 1 -              I Kž 51/2017-12

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 51/2017-12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. K. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženika i osobe od koje je oduzeta imovinska korist podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 7. listopada 2016. broj K-3/2014, u sjednici održanoj 4. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog D. K., odvjetnice A. H.

 

presudio je:

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženi D. K., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog D. K. i M. S. od koje je oduzeta imovinska korist te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi D. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. za koje je, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Utvrđeno je da novčani iznos od 397.750,15 kn predstavlja imovinsku korist koju je M. S. ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., koje je počinio optuženi D. K.; da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske te je naloženo M. S. da Republici Hrvatskoj isplati taj novčani iznos u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.), optuženom D. K. naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu od 9.585,80 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi D. K. i M. S. kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni i optuženika osudi na strožu kaznu.

 

Optuženi D. K. žali se osobno i po braniteljici, odvjetnici S. D.-P.. U osobno podnesenoj žalbi optuženika su kao žalbene osnove naznačene bitna povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, odluka o kazni, odluka o troškovima kaznenog postupka i odluka o oduzimanju imovinske koristi, a predloženo je da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pobijanu presudu i osloboditi ga krivnje, podredno, ukine prvostupanjsku presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak.“ Žalba optuženika po braniteljici podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, „pogrešne primjene materijalnog prava“ i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „preinači pobijanu presudu te okrivljenika oslobodi odgovornosti za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.“ U obje žalbe je predloženo da se optuženika pozove na sjednicu vijeća. Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba optuženog D. K..

 

Žalbu protiv presude podnijela je i M. S. kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom, po opunomoćeniku, odvjetniku D. B., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu preinači u dijelu koji se odnosi na oduzimanje imovinske koristi na način da je oslobodi obveze vraćanja imovinske koristi, jer ista za nju nije niti nastala, ili podredno, da imovinsku korist utvrdi u manjem iznosu, uzimajući u obzir u žalbi navedene uplate i ulaganja koja joj prvostupanjski sud nije priznao."

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženog D. K., odvjetnice A. H., a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.), u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici uredno obaviješten te optuženog D. K. koji je obavijestio sud da ne želi prisustvovati sjednici vijeća.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalbe optuženog D. K. i M. S. kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist pribavljena kaznenim djelom  nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženi D. K. ističe da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi. Ovo stoga što je, kako to ističe ovaj žalitelj, u činjeničnom opisu djela u izreci navedeno da je on postupao s unaprijed stvorenom namjerom i dogovorno s M. S., iz čega da proizlazi da bi ista bila supočinitelj. Međutim, da ona ovdje nije optužena, već svjedok i treća osoba na koju je prenesena imovinska korist.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti proturječna sama sebi zbog toga što je u dijelu činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je on pobijanom presudom proglašen krivim navedeno da je postupao s unaprijed stvorenom namjerom i dogovorno s M. S.. Naime, optuženi D. K. je pobijanom presudom proglašen krivim za postupanje kojemu je cilj bio pribavljanje protupravne imovinske koristi drugome na štetu trgovačkog društva o čijim se imovinskim interesima on bio dužan brinuti, a taj je cilj, odnosno namjera vrlo jasno opisana u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude ("kao direktor trgovačkog društva V. d.o.o... s ciljem da kroz nezakonito izuzimanje imovine društva V. d.o.o. svojoj izvanbračnoj supruzi M. S. pribavi nepripadnu materijalnu korist ..."). Daljnji navod iz činjeničnog opisa koji se problematizira žalbom optuženika ne opisuje namjeru kao element kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, već pojašnjenje postupanja optuženika i M. S. kao osobe na koju je imovinska korist prenesena nakon što je kazneno djelo optuženika već ostvareno. Prema tome, nema govora o tome da bi se iz navedenog dijela činjeničnog opisa moglo zaključivati o uvođenju kaznene odgovornosti i za M. S..

 

Protivno daljnjoj žalbenoj tvrdnji optuženog D. K., okolnost da je u činjeničnom opisu djela u izreci pobijane presude najprije navedeno da je on postupao s ciljem da M. S. pribavi nepripadnu materijalnu korist, a onda da je istoj pribavio nepripadnu dobit u iznosu od 1.674.965,21 kn, koja korist je znatna, ne predstavlja nerazumljiv opis namjere.

 

Okolnost da se iznos ostvarene imovinske koristi iz činjeničnog opisa kaznenog djela izreke pobijane presude (1.674.965,21 kn) razlikuje od iznosa imovinske koristi koji se oduzima od M. S. kao osobe na koju je imovinska korist prenesena (397.750,15 kn) također ne čini pobijanu presudu nerazumljivom i proturječnom, kako to također tvrdi optuženi D. K.. Naime, nema zapreke da iznos imovinske koristi koji se oduzima, bilo od optuženika, bilo od druge osobe, bude manji od onoga koji je utvrđen kao ostvarena imovinska korist, kao što je to u konkretnom slučaju. Pri tome je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i detaljne razloge zašto je našao opravdanim na ime imovinske koristi od M. S. oduzeti upravo onaj iznos koji je naveden u izreci, o čemu će još biti govora u kasnijem dijelu obrazloženja ove odluke.

 

Premda je optuženi D. K. u pravu kada u svojoj žalbi ističe da u izreci pobijane presude nije navedena zakonska norma na temelju koje se oduzima imovinska korist, ta okolnost nije takvog značaja da se pobijana presuda zbog toga ne bi mogla ispitati. Ovo osobito kada se ima na umu da je u obrazloženju pobijane odluke u dijelu razloga koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi jasno naznačena odredba (članak 77. stavak 1. KZ/11.) u odnosu na koju je prvostupanjski sud zaključio da su ispunjene pretpostavke za oduzimanje imovinske koristi.

 

Optuženi D. K. u svojoj žalbi tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te da su isti u znatnoj mjeri proturječni. Ovaj žalitelj, naime, ističe da je odluka o oduzimanju imovinske koristi suprotna nalazu i mišljenju vještakinje I. R., kao i prijedlogu državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi te da se temelji na vlastoručnom vještačenju raspravnog suca koji za to nije imao ovlast niti posebno stručno znanje. Osim toga, tvrdi da je nejasan navodni iznos pribavljene imovinske koristi jer da jedan iznos proizlazi iz nalaza vještakinje, drugi iz izreke pobijane presude, treći iz prijedloga državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi, a četvrti iz zakonski nedefinirane odluke suda o oduzimanju imovinske koristi.

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba reći da je prvostupanjski sud pobijanom presudom oduzeo imovinsku korist od M. S. upravo u onom iznosu i upravo na temelju onakvog utvrđenja kakvi su sadržani u konačnom prijedlogu državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi iznesenom u njegovoj završnoj riječi na raspravi 21. rujna 2016. (list 715 spisa predmeta). Prema tome, nije osnovana žalbena tvrdnja optuženika da iznos oduzete imovinske koristi ne korespondira ni s jednim od u žalbi navedenih prijedloga, odnosno utvrđenja, a isto vrijedi i za tvrdnju žalbe optuženika da se radi o vlastoručnom vještačenju raspravnog suca koji za to nije ovlašten.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je svoju odluku o oduzimanju imovinske koristi od M. S. u cijelosti (i u pogledu osnove i u pogledu iznosa) utemeljio na prijedlogu ovlaštenog tužitelja za oduzimanje imovinske koristi, a za istu je obrazloženju pobijane presude iznio jasne, dostatne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud (stranica 15., pasus 4. do stranica 16., pasus 1.).

 

Optuženi D. K. u žalbi nadalje tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi te razlozima jer da je u činjeničnom opisu djela u izreci navedeno da je optuženik postupao s namjerom da svojoj izvanbračnoj supruzi M. S. pribavi nepripadnu imovinsku korist, a da takva činjenična inkriminacija nije dokazana, već da obrazloženje paušalno dovodi optuženika u subjektivni odnos s kaznenim djelom za koje se tereti. Tvrdi, naime, da iz provedenih dokaza proizlazi da je on bio primoran prenijeti nekretninu na treću osobu za iznos neotplaćenog kredita, a to da je u to vrijeme i bila njezina realna vrijednost. Smatra da pobijana presuda u tom dijelu ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama niti obrazlaže motiv optuženika.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pravilno zaključio da je optuženi D. K. počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. upravo onako kako je to opisano u izreci pobijane presude, davši jasne, dostatne, životno uvjerljive i logične razloge za sva svoja utvrđenja o odlučnim činjenicama, pa tako i za one koje se odnose na subjektivni odnos optuženika prema djelu, uključujući i njegov motiv za inkriminirano mu postupanje, kao i one koji se odnose na navod iz činjeničnog opisa izreke da je optuženik bio "svjestan poslovnih teškoća u kojima se društvo zbog dugovanja nalazilo". Druga je stvar što optuženik te zaključke ne prihvaća kao pravilne. Međutim, time zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja ove presude, u okviru obrazlaganja žalbenih navoda iz osnove u članku 470. ZKP/08.

 

Optuženi D. K. u svojoj žalbi tvrdi i da je pobijana presuda nejasna i zbog toga što prvostupanjski sud posebno ne analizira niti cijeni sve izvedene dokaze zaključujući da neki od njih nisu od bitnog značaja za ovaj postupak. Tako ističe da je kao dokaz izvedena dokumentacija Porezne uprave u svezi provedenog poreznog nadzora nad trgovačkim društvom V. d.o.o., a kada je obrana predložila da se ista izdvoji kao nezakonit dokaz, prvostupanjski je sud taj prijedlog odbio s obrazloženjem da "istu ionako nije posebno vrednovao i cijenio jer nije od bitnijeg značaja".

 

U odnosu na istaknute žalbene navode prije svega treba navesti da žalitelj posve pogrešno interpretira dio obrazloženja pobijane presude na koji u upire u svojoj žalbi. Naime, prvostupanjski sud je u tom dijelu pobijane odluke, nakon što je dao razloge za odbijanje prijedloga obrane da se iz spisa predmeta izdvoji dokumentacija Porezne uprave u svezi provedenog poreznog nadzora nad trgovačkim društvom V. d.o.o., naveo još i to da taj dokaz nije posebno analizirao niti ocjenjivao jer da za ovaj postupak nije od bitnog značaja. Ovakav navod prvostupanjskog suda nikako ne znači, kako to nastoji prikazati žalitelj, da prvostupanjski sud uopće nije analizirao niti ocjenjivao izvedene dokaze, uključujući i ovaj, već znači da je ocijenio da ovaj dokaz, odnosno dokumentacija porezne uprave vezana uz postupak poreznog nadzora nad društvom V. d.o.o., nije od značaja za utvrđenje odlučnih činjenica. 

 

Uzevši u obzir sve prethodno izloženo, u pobijanoj presudi nije ostvaren nijedan vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koji upire optuženik u svojoj žalbi, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. nisu nađene ni povrede na čije postojanje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi D. K. i M. S. u svojim žalbama zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu koji se odnosi na rezultate provedenog vještačenja prometne vrijednosti nekretnina koje su bile predmetom spornog darovnog ugovora po stalnom sudskom vještaku građevinske struke, dipl. ing.  građ. D. K., u bitnome iznose istovjetne prigovore. Oboje, naime, smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno postupio prihvativši rezultate do kojih je došao taj vještak. Ovo stoga što je on objekt pregledao samo izvana, dok u unutrašnjost nije ulazio, a prilikom druge procjene objekt uopće nije obilazio te je nalaz djelomično sačinio na temelju podataka koje mu je dao optuženik, a sam optuženik je naveo da je dao podatke kakva će nekretnina biti nakon izgrađenosti. Osim toga, ističu i da su neki od ispitanih svjedoka – izvođača radova te radove izvodili nakon davanja prvog nalaza i mišljenja vještaka K.. Tako je, kako se tvrdi u žalbi optuženika, prvostupanjski sud pogrešno interpretirao iskaz svjedoka S. D. da je oko nekretnine podizao ogradu nekih 5-6 godina prije rasprave, koju ogradu vještak K. nije uzeo u obzir, iz čega je pogrešno zaključio da je vještak čak niže procijenio vrijednost nekretnine od realne. Pri tome je prvostupanjski sud, kako to u žalbi ističe optuženi D. K., propustio utvrditi da se imenovani svjedok nije mogao decidirano izjasniti o vremenu izvođenja radova te da vanjska ograda, s obzirom na to da nije bila obuhvaćena u prvom nalazu vještaka K., očito ni nije postojala u vrijeme činjenja istoga. Oboje ovih žalitelja smatraju da je vrijednost nekretnine procijenjena u previsokom iznosu te da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prijedlog obrane za određivanje novog građevinskog vještačenja po drugom vještaku radi nove procjene prometne vrijednosti darovanih nekretnina, koju je, osim toga, trebalo provesti sukladno Zakonu o procjeni vrijednosti nekretnina („Narodne novine“ broj 78/15.). Žalitelji, naime, smatraju da je taj propis, koji je u međuvremenu stupio na snagu, s obzirom na metodologiju procjene, povoljniji za optuženika.

 

Na istaknute žalbene navode treba odgovoriti da je stalni sudski vještak građevinske struke D. K. prilikom izrade prve procjene prometne vrijednosti jedne od dviju čestica koje su bile predmetom inkriminiranog ugovora o darovanju, a koju je izradio na temelju zahtjeva trgovačkog društva V. d.o.o., odnosno u njegovo ime samog optuženika (9. siječnja 2009., dakle oko godinu dana prije sklapanja darovnog ugovora), obišao nekretninu utvrdivši vanjski izgled objekta te vanjski vidljivi nivo uređenja i izgrađenost, a izvana je mogao uočiti nivo uređenosti prizemlja. Osim vanjskog obilaska nekretnine, svoju procjenu utemeljio je i na tehničkoj dokumentaciji o objektu koja je postojala uz građevinsku dozvolu, dok je za nivo uređenja unutrašnjosti zgrade podatke dobio od samog optuženika, koji mu je potvrdio da je i kat objekta identičan nivou uređenja prizemnog dijela. Izlažući svoj nalaz i mišljenje na raspravi 8. rujna 2015., vještak K. je nadalje istaknuo da je svoju procjenu temeljio na onome što je prilikom pregleda bilo stvarno izgrađeno, a ne na hipotetskoj vrijednosti objekta koju će isti imati u trenutku konačnog dovršenja. Naglasio je da u tu procjenu iz siječnja 2009. nije uračunat trošak konačnog dovršenja prema predviđenim namjenama iz građevinske dozvole. Što se tiče priključaka struje i vode, naveo je da mu je sam optuženik potvrdio da su isti izvedeni, time da izvedenost priključaka do objekta (podzemne instalacije) nije moguće provjeravati na neki drugi način osim otkopavanjem. Pojasnio je da nije imao dvojbe da su priključci doista izvedeni jer je objekt bio u visokoj fazi dovršenja – zidovi u unutrašnjosti već su bili požbukani, a na podovima su bile glazure, a pravila tehničke struke nalažu da se prije izvedbe žbukanja zidova, stropova i cementnih glazura ugrade instalacije unutar objekta.

 

S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti prethodno istaknute žalbene tvrdnje optuženika i M. S. da vještak K. nije pravilno utvrdio pravo stanje izgrađenosti objekta prilikom te prve procjene jer da je svoju procjenu dijelom utemeljio na podacima dobivenima od samog optuženika koji nisu odgovarali stvarnom stanju izgrađenosti objekta.

 

Što se tiče vanjske ograde, vještak je u svom usmenom izlaganju na istoj raspravi 8. rujna 2015. pojasnio da prilikom obilaska u siječnju 2009. nije bilo ograde oko objekta, a ni dvorište nije bilo asfaltirano. Prema tome, navedeno ni nije uzeto u obzir prilikom procjene. Svoje utvrđenje vještak K. nije izmijenio ni nakon što je uzeo u obzir sadržaj iskaza  u svojstvu svjedoka ispitanih izvođača pojedinih radova na tom objektu u pogledu vremena, vrste i cijene radova, uključujući i iskaz svjedoka M. B. (kojega je optuženik u žalbi pogrešno zamijenio svjedokom S. D.). Taj je, svjedok, iskazujući na raspravi 23. listopada 2015., naveo da je po narudžbi optuženika prije više godina, "možda kakvih 5-6 godina" izvršio radove na tom objektu u smislu da su izgradili ogradu. Premda je optuženik u pravu kada u žalbi ističe da se ovaj svjedok (kojega, očito pogrešno, imenuje S. D.) nije mogao decidirano izjasniti o vremenu izvođenja radova, to ovdje niti nije odlučno, jer taj trošak ionako nije obuhvaćen procjenom vještaka K. koja je stoga, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, za optuženika povoljnija jer u nju nije uključena i ta stavka.

 

Točno je da vještak K. prilikom izrade druge procjene prometne vrijednosti nekretnina iz darovnog ugovora (pisani nalaz i mišljenje od 26. kolovoza 2013.) nije obilazio iste, već je tu svoju procjenu utemeljio na stanju izgrađenosti objekta utvrđenom procjenom iz siječnja 2009. te uzimanjem u obzir uvjeta prodaje nekretnina na slobodnom tržištu. Međutim, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, očevidom u vrijeme nalaganja vještaku te druge procjene (ovaj puta na zahtjev ovlaštenog tužitelja) ne bi se moglo utvrditi stanje izgrađenosti nekretnina na dan darovanja, zbog toga što su od dana darovanja (20. siječnja 2010.) do naloga za drugu procjenu (srpanj 2013.) prošle tri i pol godine tijekom kojih se u odnosu na jednu od čestica (č.k.br. 6849/1) promijenio vlasnik koji je na istoj izvršio opsežne intervencije (o kojima je iskazivao i svjedok B. B.), tako da bi obilazak objekta u vrijeme druge procjene (ljeto 2013.) radi utvrđivanja njegove prometne vrijednosti u siječnju 2010. očigledno bio posve bespredmetan. Stoga je neprihvatljivo i inzistiranje žalitelja na provođenju novog vještačenja po drugom vještaku građevinske struke.

 

Konačno, procjenu vrijednosti nekretnina iz spornog darovnog ugovora izvršenu po vještaku K. u siječnju 2009. prihvatila je i Porezna uprava. Naime, kako to proizlazi iz poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sjeverna Hrvatska, Ispostava Koprivnica, Klasa: UP/I-410-20/2012-001/00850, Urbroj: 513-007-26-07-2015-0016 od 30. prosinca 2015. (list 717 spisa predmeta), poreznom obvezniku M. S. je kod razreza poreza na promet nekretnina na temelju spornog darovnog ugovora kao osnovica poreza utvrđen iznos od 2.572.001,51 kn. Iz obrazloženja navedenog rješenja proizlazi da je prilikom određivanja osnovice tog poreza, a to je tržišna vrijednost nekretnine u trenutku nastanka porezne obveze, između ostaloga, korištena upravo procjena ovlaštenog sudskog vještaka D. K. od 9. siječnja 2009.

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izloženo, s naglaskom da je procjena vrijednosti nekretnina iz spornog darovnog ugovora po vještaku K. iz siječnja 2009. priznata i od strane porezne uprave prilikom utvrđivanja porezne obveze za upravo te nekretnine, neosnovano je i ustrajanje oboje žalitelja u tome da je trebalo izvršiti novu procjenu, i to sukladno novom propisu koji je u međuvremenu stupio na snagu.

 

Svemu navedenome još treba dodati i to da je vještak K. u pisanoj dopuni svog nalaza i mišljenja od 3. ožujka 2016. (listovi 656 do 658 spisa predmeta) objasnio da je sporna nekretnina bila specifična stoga što u vrijeme procjene njezine vrijednosti nije bilo prometa istovjetnim ili sličnim nekretninama. Naime, većinom su se prodavali manji poslovni prostori kao etažne cjeline unutar više-poslovnih ili poslovno-stambenih zgrada u K., dok je ova nekretnina locirana kao zasebna prostorno-građevinska cjelina, povoljnijeg prometnog položaja sa zasebnim ulazom na parcelu i prostorom za parkiranje.

 

U okviru žalbene osnove iz članka 470. ZKP/08.-19. optuženik ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio iskaz svjedokinje M. S. zaključivši da, unatoč nespornoj činjenici da su dugovi trgovačkog društva V. d.o.o. vraćani, nema dokaza da bi upravo ona bila ta koja ih je podmirivala jer "dostavljeni dokumenti upućuju na društvo V. kao platitelja i ne mogu se povezati s M. S., a ona sama nije dokumentirala svoje tvrdnje o osobno izvršenim uplatama u iznosima koji bi premašivali one koje je vještakinja R. utvrdila u svom nalazu i mišljenju."

 

Izloženim žalbenim navodima optuženik zapravo izražava nezadovoljstvo time što prvostupanjski sud nije prihvatio one tvrdnje svjedokinje M. S. o plaćanjima u korist trgovačkog društva V. d.o.o. u smislu protučinidbe za izvršeno joj darovanje V. nekretnina koje nisu imale podlogu u dokaznoj građi. Međutim, bez uspjeha.

 

Naime, polazeći od utvrđenja iz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i računovodstvo, dipl. inf. I. R., prvostupanjski sud priznao je M. S. sva ona plaćanja za koja je provedenim vještačenjem utvrđeno da ih je u korist trgovačkog društva V. d.o.o. izvršila upravo M. S.. Očitujući se o dokumentaciji koja je prvostupanjskom sudu naknadno dostavljena od strane H.-a, K. i G. K., vještakinja R. je na raspravi 5. srpnja 2016. iskazala da se iz tih podataka vidi da su postojale određene uplate, no da se ne vidi tko ih je izvršio, zbog čega ih nema osnova povezati upravo s M. S.. Prema tome, prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio puke tvrdnje M. S. o izvršenim plaćanjima u korist V. koje su i nakon dodatnih provjera ostale nepotkrijepljene, odnosno za koje se nije moglo utvrditi da ih je izvršila upravo M. S., a u odnosu na koje ni ona sama nije predočila odgovarajuće dokaze da ih podmirila.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, pri čemu ne navodi o kojoj bi se povredi kaznenog zakona predviđenoj u članku 469. točkama 1. do 6. ZKP/08.-19. radilo, optuženik ističe da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenoga proizlazi da optuženik i ovim navodom zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskoj presudi. Ono, međutim ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona jer se postojanje povreda kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne prema onom činjeničnom stanju za koje žalitelj smatra da je trebalo biti utvrđeno. Budući da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon pravno označivši opisanu djelatnost optuženika kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11., nije osnovana ni žalba optuženika izjavljena zbog povrede kaznenog zakona, a ni ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-19. nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

M. S. u svojoj žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je optuženik imao unaprijed stvorenu namjeru i dogovor s njom da joj se pribavi nepripadna imovinska korist na štetu trgovačkog društva V. d.o.o. Ponavljajući što je optuženik naveo u svojoj obrani u pogledu razloga zbog kojih je u ime trgovačkog društva V. d.o.o. sklopio darovni ugovor s njom, žaliteljica ističe da je cilj toga ugovora bio da ona zauzvrat preuzme obveze otplate kredita tog trgovačkog društva u E., da se podmire vjerovnici te da se spriječi ovrha na kući u kojoj su živjeli optuženikova bivša supruga i dvoje maloljetne djece, a na kojoj je bila upisana hipoteka kao osiguranje vraćanja kredita.

 

Izloženim žalbenim tvrdnjama M. S. nije s uspjehom dovedena u pitanje pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu motiva optuženog D. K. za sklapanje ugovora o darovanju nekretnina trgovačkog društva V. d.o.o., a u ime tog društva s M. S..

 

Prije svega treba reći da je prvostupanjski sud prihvatio tvrdnju optuženikove obrane da je on na sklapanje toga ugovora bio motiviran i time da M. S. zauzvrat preuzme podmirenje određenih dugova trgovačkog društva V. d.o.o. i time spriječi i ovrhu na obiteljskoj kući u kojoj su tada živjeli njegova bivša supruga i njihovo dvoje maloljetne djece. Međutim, prvostupanjski sud je, po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da to nije bila ni jedina ni primarna optuženikova motivacija, već je optuženik za sklapanje tog darovnog ugovora prvenstveno bio motiviran time da M. S. pribavi protupravnu imovinsku korist darovanjem joj nekretnine trgovačkog društva čije je imovinske interese bio dužan zastupati, i to u vrijeme kada je to društvo bilo u poslovnim poteškoćama. Za takvu svoju odluku prvostupanjski sud dao je vrlo uvjerljive, životne i logične razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tako da se i žaliteljica, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste, a osobito na one iznesene na 12. stranici, pasusima 3. i 4. pobijane presude.

 

Žaleći se zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, M. S. navodi da je prvostupanjski sud naveo da od nje nije oduzeo imovinsku korist utvrđenu na dan sklapanja darovnog ugovora jer da ona tada nije znala kolika je vrijednost nekretnine, kao niti da je vršena njezina procjena, s čime da se ona slaže. Međutim,  tvrdi da je postupala u dobroj vjeri i prilikom sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina s H. jer je ispunila svoje obveze koje se imaju smatrati protučinidbom za izvršeno darovanje, što joj je u određenom iznosu priznao i prvostupanjski sud, čime je postala njihovom vlasnicom i stoga je bila ovlaštena njima raspolagati, pa ih i otuđiti. Smatra da je za utvrđenje je li postupala u dobroj vjeri odlučan trenutak sklapanja darovnog ugovora, a ne trenutak sklapanja ugovora o zamjeni nekretnina.

 

U odnosu na istaknuto prije svega treba reći da žaliteljica izričaj prvostupanjskog suda koji, uistinu, nije potpuno precizan, interpretira na način koji njoj odgovara, sugerirajući da je prvostupanjski sud naveo, odnosno zaključio nešto drugo.

 

Prije svega, prvostupanjski sud, obrazlažući odluku o oduzimanju imovinske koristi od M. S. (stranica 15., pasus 4.), ni na jednom mjestu nije naveo da, kako to tvrdi žaliteljica, od M. S. nije oduzeo imovinsku korist utvrđenu na dan sklapanja darovnog ugovora jer da ona tada nije znala kolika je vrijednost nekretnine, kao niti da je vršena njezina procjena. Prvostupanjski sud je, naime, naveo da je iznos od 397.750,15 kn (dakle, iznos koji je oduzeo od M. S. kao imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom) manji od iznosa koji je u činjeničnom opisu presude utvrđen kao imovinska korist koju je optuženik darovanjem pribavio M. S., no da smatra da M. S. samo taj iznos nije stekla u dobroj vjeri, pa da su stoga samo u pogledu tog iznosa u smislu članka 77. stavka 1. KZ/11. ispunjene pretpostavke za njegovo oduzimanje. Već iz ovog dijela obrazloženja prvostupanjskog suda proizlazi da je taj sud stanovišta da je za subjektivni element u postupanju stjecatelja imovinske korist odlučan trenutak inkriminacije, a to je, dakle, trenutak sklapanja ugovora o darovanju nekretnina. Druga je stvar što, prvostupanjski sud smatra da M. S. u tom trenutku, dakle u trenutku sklapanja ugovora o darovanju nekretnina nije postupala u dobroj vjeri samo u odnosu na iznos od 397.750,15 kn (pri čemu je nastavno obrazložio kako je utvrdio upravo taj iznos).

 

Nadalje, navod prvostupanjskog suda da „iz iskaza M. S. proizlazi da u trenutku darovanja nije znala kolika je prometna vrijednost darovanih nekretnina niti je imala saznanja da je prije darovanja vještak procjenjivao vrijednost jedne od darovanih nekretnina“ žaliteljica također pogrešno tumači, nastojeći sugerirati da je to zaključak prvostupanjskog suda. Međutim, već iz uvodnog dijela citiranog navoda „iz iskaza M. S. proizlazi da…“ jasno proizlazi da prvostupanjski sud ne iznosi svoj zaključak, već navodi ono što u svom iskazu sugerira M. S..

 

Da ni za prvostupanjski sud nije dvojbeno da je upravo trenutak sklapanja ugovora o darovanju nekretnina onaj trenutak koji je odlučan za ocjenu subjektivnog elementa u postupanju stjecatelja imovinske koristi, jasno proizlazi i iz daljnjeg navoda obrazloženja pobijane odluke: „Međutim, M. S. je u vrijeme darovanja živjela s optuženikom, znala je da V. više ne posluje i ne stječe prihode, te da ne može podmirivati svoje obveze, budući da je upravo iz tog razloga ona preuzela obvezu otplate V. kredita, a podmirila je i neke druge V. dugove. U tim okolnostima ona je morala biti svjesna da optuženik, darujući joj nekretnine V., postupa u suprotnosti s interesima tog društva.“

 

M. S. osporava i iznos imovinske koristi koji se od nje oduzima smatrajući da je isti previsok. U okviru toga, ponavljajući sve ono što je već iznijela tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, ističe da joj je iznos oduzete imovinske koristi trebalo umanjiti za puni iznos režijskih troškova koje je podmirila za trgovačko društvo V. d.o.o. prema K., E. i G. K., zatim za iznos od 20.000,00 kn za koji je poslovni udio T. M.A.I. d.o.o. tijekom 2010. godine prenijela na TD G.O.C. d.o.o., kao i razliku između iznosa od 110.000,00 kn (koji da je na ime duga trgovačkog društva V. d.o.o. za ugradnju stolarije platila F. i iznosa od 70.000,00 kn (koji joj je prvostupanjski sud priznao 70.000,00 kn).

 

Međutim, pravilnost odluke prvostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi od M. S. nije s uspjehom dovedena u sumnju ni izloženim žalbenim tvrdnjama. Kao što je prethodno navedeno, riječ je o prigovorima koji su bili izneseni i u tijeku postupku pred prvostupanjskim sudom, a koje je taj sud, nakon detaljne provjere i pomne analize, po ocjeni ovoga suda, s pravom otklonio. Obrazlažući iznos imovinske koristi koji je oduzeo od M. S., prvostupanjski sud dao je vrlo jasne, detaljne i logične razloge, kako u pogledu svih onih stavki koje je priznao M. S. kao plaćanja u korist trgovačkog društva V. d.o.o. u vidu protučinidbe za učinjeno joj darovanje, tako i u odnosu na sve one stavke koje joj nije priznao kao iznose za koje je smatrao osnovanim umanjiti joj iznos oduzete imovinske koristi, a među kojima su i sve u žalbi M. S. isticane stavke. Budući da ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća te razloge prvostupanjskog suda, i žaliteljica se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje na iste (stranica 11., pasus 1. do stranica 12., pasus 2.).

 

Kada je M. S. na raspravi 21. rujna 2016. predočeno da je ovlašteni tužitelj predložio da se utvrdi da novčani iznos od 526.350,22 kn predstavlja imovinsku korist koju je ona ostvarila kaznenim djelom te da je se obveže da taj iznos uplati u korist državnog proračuna, ona je navela da je u osnovi suglasna s time da se taj iznos utvrdi kao imovinska korist koju je ona stekla, no da smatra da bi joj se isti trebao umanjiti za iznos poreza na promet nekretnina (što je prvostupanjski sud također prihvatio). Stoga M. S. nije u pravu kada sada u svojoj žalbi ističe da je iz navedenog dijela njezinog iskaza prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je ona priznala svoju obvezu da vrati iznos koji je presudom utvrđen kao imovinska korist koju je ostvarila.

 

Prema tome, žalba M. S. nije osnovana ni u tom dijelu.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotne okolnosti, a podcijenio značaj otegotne. Prema mišljenju državnog odvjetnika postojanje tek jedne olakotne okolnosti koja nije ni u kakvoj vezi s kaznenim djelom, već se tiče obiteljskih prilika optuženika, nasuprot utvrđenoj otegotnoj okolnosti, koja se ogleda u višestrukoj osuđivanosti optuženika, kako na uvjetne, tako i na bezuvjetne kazne zatvora, zatim okolnostima počinjenja kaznenog djela, za koje je u određenoj mjeri iskorištena treća osoba te u činjenici iznosa štete koji značajno premašuje imovinski cenzus potreban za ostvarenje elemenata ovog kaznenog djela, nikako ne opravdava izricanje kazne na granici minimuma propisanog za ovo kazneno djelo. Smatra da je optuženika opravdano osuditi na strožu kaznu.

 

Optuženik u okviru iste žalbene osnove pak ističe da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve olakotne okolnosti na njegovoj strani, a posebno činjenicu da se radi o ocu četvero djece koju je dužan uzdržavati.

 

Ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio olakotnom okolnošću očinstvo četvero maloljetne djece  koju je dužan uzdržavati i o njima voditi brigu, a otegotnom višestruku osuđivanost, i to zbog kaznenog djela davanja mita iz članka 348. stavak 1. KZ/97., kaznenog djela primanja mita iz članka 293. stavak 1. KZ/11. te dva puta zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1. KZ/97. Stoga nije u pravu optuženik kada u svojoj žalbi tvrdi da mu prvostupanjski sud očinstvo četvero djece koju je dužan uzdržavati nije cijenio olakotnim.

 

S druge strane, u pravu je državni odvjetnik kada u svojoj žalbi ističe da prvostupanjski sud prilikom vrednovanja svih okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne istima nije dao pravilan značaj, odnosno podcijenio je značaj utvrđene otegotne okolnosti, a precijenio značaj utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, pri čemu je trebalo uzeti u obzir i okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je proglašen krivim te okolnost da iznos štete za trgovačko društvo V. d.o.o., čije je imovinske interese optuženik bio dužan zastupati i o imovini kojeg društva brinuti s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika, za više od 27 puta premašuje imovinski cenzus potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela za koje je on proglašen krivim pobijanom presudom.

 

Stoga je, prihvaćanjem u cijelosti argumentacije iznesene u žalbi državnog odvjetnika, ocjena ovoga suda da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine primjerena težini i okolnostima počinjenog kaznenog djela i osobi konkretnog optuženika kao počinitelja te je za očekivati da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

I odluka o troškovima kaznenog postupka, za koju optuženik u svojoj žalbi tvrdi da je „posljedično pobija“, bez iznošenja bilo kakvih konkretnih razloga kojima bi dovodio u pitanje njezinu pravilnost, je pravilna i zakonita.

 

Slijedom svega izloženoga te kako ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08.-19. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-19. odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 4. rujna 2020.