- 1 -              I Kž 365/2020-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 365/2020-7

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Đ. C., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 23. siječnja 2020. broj K-4/19-19, ispravljenoj rješenjem istog suda od 10. srpnja 2020. broj K-4/19-27, u sjednici održanoj 4. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog Đ. C. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Sisku proglasio je krivim optuženog Đ. C. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te ga je, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 48. stavaka 1. i 2. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Na temelju članka 57. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženiku je izrečena djelomična uvjetna osuda tako da je neuvjetovani dio kazne kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine dok je uvjetovani dio kazne, uz primjenu članka 56. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci time da je određeno da se uvjetovani dio kazne neće izvršiti ako optuženik u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno je određeno da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja uvjetovanog dijela kazne.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. kolovoza 2016. do 28. rujna 2016.

 

Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika je oduzeta sjekira s drvenom drškom oduzeta po djelatnicima Policijske postaje potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 1000617 od 29. kolovoza 2016. i zaprimljena u Knjizi oduzetih predmeta Županijskog suda u Sisku za 2016. pod rednim brojem 5, stranica 40, 28. studenog 2016.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. 126/19. – dalje: ZKP/08.) oštećenik je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. – 6. ZKP/08. optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 34.945,74 kune, nagradu i nužne izdatke braniteljice po službenoj dužnosti u iznosu od 6.376,86 kuna te daljnje troškove braniteljice po službenoj dužnosti nakon priloženog troškovnika po posebnom rješenju te nužne izdatke oštećenika po posebnom rješenju ukoliko isti u roku od 3 mjeseca od dana dostave pravomoćne presude priloži troškovnik te troškova paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženi Đ. C. po braniteljici, odvjetnici S. D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže se ,,žalbu usvojiti“.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista kao neosnovana odbije.

 

              Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi Đ. C. u žalbi tvrdi da se presuda ne može ispitati jer ,,o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku“.

 

Uporište za takvo stajalište optuženik nalazi u tome što su iskazi oštećenog J. I. i svjedokinje D. K., na kojima prvostupanjski sud u pretežitoj mjeri temelji svoju odluku, proturječni kako sami sebi, tako i međusobno, ali i u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima. Iz takvih žalbenih prigovora, jasno proizlazi da optuženik zapravo prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio prvostupanjsku presudu te potkrijepljenosti tih utvrđenja u izvedenim dokazima, čime u biti upire na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na bitnu postupovnu povredu.

 

Pobijana presuda ispitana je i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i pritom nije utvrđeno da bi bila počinjena žalbom istaknuta bitna postupovna povreda pa tako niti kakva druga povreda odredaba kaznenog postupka, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje optuženik ne navodi koje je to dokaze prvostupanjski sud trebao provesti u tijeku postupka i koje je odlučne činjenice trebao utvrditi, a nije ih utvrdio pa se žalbom zapravo pobija samo pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Međutim, prvostupanjski je sud savjesno i kritički analizirajući dokazni postupak u pobijanoj presudi te valjano ocjenjujući svaki dokaz za sebe i u vezi s drugim provedenim dokazima, izveo ispravan zaključak o svim relevantnim i odlučnim činjenicama te pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju upravo na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

Tako je prvostupanjski sud temeljito i s potrebnom kritičnošću ocjenjivao iskaze svjedoka oštećenog J. I. i svjedokinje očevica D. K. dane u tijeku predmetnog postupka, pri čemu ih je dovoljno analizirao kako same za sebe tako i u međusobnom odnosu te osnovano zaključio da su iskazi tih svjedoka vjerodostojni.

 

Naime, ti su svjedoci, protivno paušalnim tvrdnjama žalbe o njihovom proturječju, u nekoliko navrata dosljedno iskazujući u ovom postupku, suglasno naveli da je optuženi Đ. C. kritičnog dana ušao u dvorište D. K. te do terase njezine kuće došao sa sjekirom u ruci kada je oštećeniku rekao da ode kući pa nakon što je oštećenik, krenuvši prema izlasku iz dvorišta, došao do staze, optuženik ga je odjednom bez ikakvog povoda udario tupim dijelom sjekire po lijevom dijelu glave iznad uha. Od siline udarca oštećenik je pao na živicu. Potom je optuženik oštećenika ušicom sjekire udario i po donjem dijelu leđa, nakon čega su se obojica počela tući tijekom kojeg naguravanja je oštećenik od optuženika oduzeo sjekiru koju je predao D. K.

 

Takvi u bitnim okolnostima identični iskazi svjedoka u pogledu dinamike inkriminiranog događaja, potkrijepljeni su i iskazom sudsko-medicinskog vještaka dr. med. D. J. Naime, taj je vještak nakon što je najprije iskazao da ozljeda glave oštećenika ne bi mogla zadobiti ako je oštećenik prema optuženiku bio u jednom od bočnim položaja, naglasio da je moguće da je oštećenik zadobio ozljedu lijeve strane lica onako kako je izjavio oštećenik, dakle, tako da je optuženik zamahnuo sjekirom odozgo prema dolje pa je prednjim rubom ušice sjekire došlo do te ozljede. Vještak je, naime, pojasnio da je u prijašnjem elaboriranju došao do zaključka o najvjerojatnijem položaju oštećenika i optuženika imajući u vidu neke najčešće pokrete sjekirom prilikom udaraca, ali da se nakon izjave oštećenika koji je iznio svoje viđenje međusobnog položaja između oštećenika i optuženika i načina kako je optuženik zamahnuo sjekirom može složiti da je ova ozljeda nevjerojatnije i nastala u tom međusobnom položaju.

 

Stoga s pravom prvostupanjski sud takve iskaze obojice imenovanih svjedoka, ocjenjuje kao istinite, a pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju žalbenim tvrdnjama kojima optuženik fragmentarno citirajući samo jedan dio iskaza sudskomedicinskog vještaka tvrdi da je iskaz oštećenika u suprotnosti s nalazom i mišljenjem tog vještaka.

 

Također, žalbom istaknuta činjenica da je svjedokinja D. K. prilikom zadnjeg iskazivanja pred sudom na, prema stavu žalbe, okolnosno važna pitanja, navela da se ,,ne sjeća i da ne bi htjela lagati“, ne upućuje na zaključak da je iskaz te svjedokinje proturječan iskazima koje je ranije davala u ovom predmetu. Naime, ta je svjedokinja na raspravi 11. prosinca 2019.,  najprije u slobodnom izlaganju ponovno opisujući dinamiku odvijanja predmetnog događaja identično iskazivala o svim bitnim okolnostima djela, nakon čega je na upite u kojem je trenutku optuženik drugi put udario oštećenika tupim dijelom sjekire, kada je optuženik skinuo krpu sa sjekire te iz kojeg je razloga pozvala optuženika da dođe kod nje tog dana, iskazala da se tih pojedinosti ne sjeća. To, međutim, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog iskaza, kako se to nastoji prikazati žalbom. Štoviše, životno je i logično da se svjedokinja nakon proteka više od tri godine od počinjenja predmetnog kaznenog djela navedenih detalja ne sjeća.

 

Niti okolnost da sjekira, kao predmet počinjenja djela, nije pronađena u dvorištu D. K. već u kući optuženika gdje je od istog i oduzeta, nasuprot žalbenih tvrdnji, ne otklanja istinitost iskaza tih svjedoka. Uostalom, iz iskaza svjedoka J. I. i D. K. ne proizlazi da je D. K. predmetnu sjekiru sklonila u kuću kako se to žalbom tvrdi. Upravo suprotno, svjedok J. I. je naveo da se po oduzimanju sjekire od optuženika uputio izvan dvorišta, dok je svjedokinja D. K. naglasila da je sjekiru odložila na balkon te da ju je optuženik potom odnio svojoj kući, dok je u svom posljednjem iskazu navela da,,ne zna gdje je ta sjekira završila“.

 

Imajući na umu sve naprijed izneseno, zajedno s iskazom vještaka sudskomedicinske struke da je ozljeda glave nastala djelovanjem mehaničke sile putem tupo-tvrdog bridovitog sredstva na određeni dio tijela, u konkretnom slučaju glavu, očito je da je obrana optuženika da do terase nije došao sa sjekirom već da je tek nakon što je oštećenik nasrnuo na njega i počeo ga udarati po glavi uzeo sjekiru i to isključivo s namjerom da se obrani od napada ošetećenika pri čemu oštećenika sjekirom nije udario po glavi već da je oštećenik zapeo za pločnik i pao na glavu, suprotna izvedenim dokazima pa je prvostupanjski sud s pravom nije prihvatio kao istinitu.

 

Neosnovani su i žalbeni prigovori kojima optuženik osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o ostvarenju subjektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela odnosno postojanju namjere kod optuženika koja je bila usmjerena na njegovu želju i volju da liši života oštećenika. U tom se pravcu žalbom apostrofira da je optuženik s izmjerenom koncentracijom alkohola u krvi 1,66 g/ kg zajedno s teškim duševnim smetnjama koje su kod optuženika poprimile značajke teške i trajne duševne bolesti –vaskularne demencije kao posljedice pretrpljenog moždanog udara tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv zbog čega nije bio u mogućnosti postupati s izravnom namjerom.

 

Međutim, to što je optuženik tempore criminis bio u pijanom stanju i bitno smanjeno ubrojiv ne znači da je time eliminirano njegovo postupanje s izravnom namjerom, kako to pogrešno smatra žalitelj. Naime, stanje ubrojivosti se odnosi na optuženikovo zdravstveno stanje u duševnom smislu koje je povezano s njegovom mogućnosti shvaćanja značenja svoga postupanja i vladanja svojom voljom. Namjera, kao jedan od oblika krivnje, pak ukazuje na optuženikovu svijest o konkretnom djelu i  njegov voljni odnos prema počinjenju toga djela. Dakle, radi se o dva različita elementa koji čine  krivnju i koji su zasebno regulirani u Kaznenom zakonu te se jedan ne može dovoditi u zavisnost s drugim.

 

Prema tome, s obzirom na način počinjenja djela, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, uz sredstvo počinjenja i mjesto na kojima su ozljede nanesene oštećeniku, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je optuženik zadajući sjekirom oštećeniku ozljede u vitalne dijelove tijela bio svjestan svog postupanja te da takvim zamahivanjem sjekirom oštećenika može lišiti života pa je i htio takvu posljedicu što znači da je postupao s izravnom namjerom, kako to s pravom utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Iz svega navedenog, razvidno je da je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.

 

Optuženi Đ. C. se žali i zbog odluke o kazni, koju žalbenu osnovu, doduše, ne obrazlaže.

 

Međutim, imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, a preocjenu kojih okolnosti žalitelj niti ne predlaže, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo izrečenom kaznenom sankcijom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Naime, prvostupanjski je sud kod odmjeravanja vrste i mjere kazne, pravilno olakotnom cijenio okolnost da optuženik do sada nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, što uz činjenicu da je optuženik starije životne dobi, upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela, već da je predmetni događaj jedan izolirani eksces u njegovom životu. Također je prvostupanjski sud pravilno olakotnom cijenio okolnost lošeg zdravstvenog stanja optuženika, dok otegotnih okolnosti nije našao.

 

Sve pobrojane okolnosti, zajedno s činjenicom da je optuženik tijekom počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, što predstavlja ne samo olakotnu okolnost nego i okolnost propisanu za zakonsko ublažavanje kazne, te činjenicom da je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju, što također predstavlja okolnost za zakonsko ublažavanje kazne, ukazuju da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci koja je optuženiku, uz primjenu odredaba o ublažavanju članka 48. stavaka 1. i 2. KZ/11., pobijanom presudom izrečena, primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika.

 

Pri tome, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da za ostvarenje svrhe kažnjavanja nije nužno izvršenje cjelokupne izrečene kazne te da se u konkretnoj situaciji, na temelju članka 57. KZ/11, izricanjem djelomične uvjetne osude na način da se od kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršava jedna godina, dok je dio kazne u trajanju jedne godine i šest mjeseci uvjetovan vremenom provjeravanja u trajanju dvije godine, može ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga se žalba optuženika zbog odluke o kazni ukazuje neosnovanom.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08. u dijelu koji se odnosi na odluku o oduzimanju predmeta, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom od optuženog Đ. C. oduzeo predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela.

 

Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da ni ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkom 2. ZKP/08., nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 4. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v. r