1

Poslovni broj 14 Kž-263/2019-8

 

 

 

 

 

 

          REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU           

   STALNA SLUŽBA U POŽEGI

             Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj 14 Kž-263/2019-8

 

             

U I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

                    Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Nenada Vlašića, kao predsjednika vijeća,  Predraga Dragičevića kao suca izvjestitelja i Marije Balenović, kao člana vijeća, uz sudjelovanje Irene Tomić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika O. M., zbog kaznenog djela iz članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona  („Narodne novine“ broj  125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19, dalje u tekstu KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika O. M., izjavljenoj po branitelju Z. L., odvjetniku iz S.,   protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj K-769/2017 od 4. lipnja 2019., na javnoj sjednici vijeća održanoj u nazočnosti zamjenice ŽDO u Slavonskom Brodu, Mire Baričević, dana 4. rujna  2020.,

 

p r e s u d i o    j e

 

                            Žalba optuženika O. M. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom Općinski sud u Splitu proglasio je krivim optuženika O. M., da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode-spolnim odnošajem bez pristanka-djelo opisano i kažnjivo po članku 152. stavak 1. KZ/11,  te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

 

                           Temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu ZKP/08) oštećena B. O. upućena je da postavljeni imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

 

                          Temeljem članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08 okrivljenik O. M. obvezan je  naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.705,00 kn (tritisućesedamstopetkuna), od čega iznos od 500,00 kuna na ime putnih troškova svjedokinje J. F., iznos od 30,00 kuna na ime putnih troškova svjedoka M. J., iznos od 2.175,00 kuna na ime troškova branitelja po službenoj dužnosti Z. L., odvjetnika u S. te daljnji iznos od 1.000,00 kuna na ime paušalne svote.

 

                    Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio optuženik O. M. po svom branitelju Z. L., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka,  pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenoj sankciji,  s prijedlogom da drugostupanjsko vijeće optuženika oslobodi od odgovornosti, podredno osporenu presudu ukine i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

                            Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu  vratilo je spis koji im je dostavljen na razgledavanje temeljem članka 474. stavak 1. ZKP/08.

 

                            U odgovoru na žalbu Općinsko državno odvjetništvo u Splitu predlaže da se predmetna žalba odbije kao neosnovana.

 

                            Na prijedlog branitelja optuženika dana 4. rujna 2020. održana je javna sjednica na koju je pristupila Mira Baričević, zamjenica ŽDO u Slavonskom Brodu, koja  smatra da je žalba optuženika O. M. neosnovana, te predlaže da ista odbije, te potvrdi prvostupanjska presuda.

 

                        Podneskom od 31. kolovoza 2020., optuženik i njegov branitelj  izvijestili su ovaj sud kako zbog objektivnih okolnosti ne mogu prisustvovati sjednici, te ostaju kod svih navoda iznesenih u žalbi.

                                         

                          Žalba optuženika nije osnovana.

 

                            Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjskom presudom prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 jer izreka presude nije proturječna sama sebi i razlozima presude budući je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi naveo razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji nikakav nedostatak u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, a izreka presude je posve razumljiva i nema nikakvih proturječnosti koje se odnose na ove povrede. Po mišljenju ovog drugostupanjskog vijeća, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude iscrpno naveo sve razloge osuđujuće presude i brižljivo analizirao sve provedene dokaze.

 

                          Nije u pravu žalitelj ni kad tvrdi da u obrazloženju odlučnih činjenica postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude jer je prvostupanjski sud vrlo jasno i konkretno naveo sve utvrđene činjenice i iskaze svih svjedoka koje je posve razložno i ispravno ocijenio i protumačio i iz provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je tijekom ovog dokaznog postupka utvrđeno kako je optuženik O. M. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode-spolnim odnošajem bez pristanka-djelo opisano i kažnjivo po članku 152. stavak 1. KZ/11.

 

                            Dakle, kao što je već rečeno, prvostupanjski sud je u pobijanom presudi brižljivo i iscrpno analizirao sve provedene dokaze, a izreka presude je posve razumljiva.

 

                            Imajući u vidu navedeno, s  pravom je prvostupanjski sud na temelju članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP/08 odbio prijedlog obrane za pozivanjem i ispitivanjem svjedoka M. J., te prijedlog za provođenje medicinskog vještačenja kao nevažne. Naime, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da je činjenično stanje utvrđeno u dovoljnoj mjeri za donošenje meritorne odluke i da se izvođenjem ovih dokaza ne bi utvrdile neke druge pravno relevantne činjenice koje nisu utvrđene u dotadašnjem tijeku postupka, a koje bi bile značajne za utuženo kazneno djelo i kaznenu odgovornost optuženika.  

 

                      Nije u pravu žalitelj ni kad tvrdi da je pobijanom presudom prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Upravo je suprotno mišljenje ovog drugostupanjskog vijeća da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje cijeneći tijekom dokaznog postupka sve relevantne dokaze, te je pravilno zaključio, a kao što je već prije rečeno da se u ponašanju optuženika stječu sva obilježja kaznenog djela stavljenog mu na teret. Sud  je izveo sve dokaze koje je trebao izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica koje neposredno utječu na primjenu materijalno pravnih odredbi, te je na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza izveo pravilne zaključke o počinjenju kaznenog djela od strane optuženika i stupnju njegove kaznene odgovornosti, a za što je u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

                            S pravom je prvostupanjski sud ocijenio da je obrana optuženika usmjerena ka izbjegavanju njegove kaznene odgovornosti nakon što je detaljno i kritički analizirao optuženikovu obranu i nakon što je analizirao sve druge izvedene dokaze.

 

                            Naime, nakon provedenog predmetnog kaznenog postupka i saslušanih svjedoka s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da je optuženik O. M. kriv zbog počinjenog kaznenog djela upravo na način kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

 

                            S druge pak strane,  osnovano je prvostupanjski sud iskaz oštećene žrtve B. O. prihvatio kao istinit i vjerodostojan jer je ova vrlo detaljno opisala okolnosti počinjenja predmetnog kaznenog djela te u bitnom gotovo istovjetno iznosila sve relevantne činjenice kao i na prvom ispitivanju koje je obavljeno u državnom odvjetništvu u Splitu. Pri tom je oštećena bila dosljedna ukazivanju da do spolnog odnošaja kritične zgode došlo bez njezinog pristanka. P. razlike u njenom iskazu moguće je objasniti protekom vremena od davanja prvog iskaza, odnosno od počinjenja kaznenog djela pa do ispitivanja pred prvostupanjskim sudom, što u konkretnom slučaju uopće nije dovelo u pitanje uvjerljivost i vjerodostojnost njezinog iskaza. Ispitivanje oštećenice je trajalo sat i pol vremena i iz snimke izvršenog ispitivanja vidljivo je kako je cijela ta situacija za nju bila teška, neugodna i iscrpljujuća. Ona je za cijelo vrijeme ispitivanja bila skoncentrirana, usredotočena i fokusirana na pitanja, te se trudila odgovoriti što preciznije na svako postavljano pitanje. Tom prilikom je njezino emocionalno stanje bilo oscilirajuće od suza do maksimalne usredotočenosti.

 

                            Saslušani svjedoci J. F. i P. T. su većim dijelom potvrdili iskaz oštećenice. Tako je J. F. navela da je po povratku u vozilo oštećena bila potištena i neraspoložena i ista joj je rekla da je optuženik silovao, očito joj dajući do znanja da se dogodio spolni odnošaj koji ona nije htjela. Svjedok P. T. nije htio teretiti optuženika ali je primijetio da su sjedala vozača i suvozača bila spuštena u poluležećem položaju. Njemu je bilo jako dobro poznato zbog čega on i J. F. moraju na neko vrijeme napustiti vozilo u kojem su ostali optuženik i oštećena, zašto su se uopće dovezli na napušteno i mračno mjesto u kasnim noćnim satima, te zbog čega su se morali određeno vrijeme zadržati izvan vozila udaljenog od njih 10-ak koraka.

 

                            S obzirom na ono što joj se  te večeri dogodilo oštećena očigledno nije mogla zaboraviti jer se po vlastitom kazivanju osjećala jadno, poniženo i prljavo, te je na kraju i podnijela kaznenu prijavu protiv optuženika.

 

                            Iz poruka koje su nakon podnošenja prijave razmjenjivali putem mobitela optuženik i oštećena razvidno je kako joj je optuženik prijetio pitajući se tko ga je to prijavio policiji i tražio od nje „da se pazi da te vijesti ne dođu do njegove cure jer da će ih poubijati sve kao zečeve“.

 

                            S. svega navedenog, s pravom je prvostupanjski sud ocijenio da na strani oštećene nije bilo izričite volje, pristanka ni privole da stupi u spolni odnos s optuženikom jer mu je svojim ponašanjem nesporno dala do znanja da s njim ne želi spolni odnošaj. Oštećena nije imala ni jedan razlog zbog kojeg bi lažno i neistinito teretila optuženika za predmetno kazneno djelo, a pri tom sama sebe izlagala svim neugodnostima koje su vezane za isto.                            

 

                        Imajući u vidu navedeno, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  nije mogla biti prihvaćena, a nije osnovana ni zbog povrede kaznenog zakona,  jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio navedene odredbe kaznenog zakona.

 

                            I po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u radnjama optuženika O. M. postoje svi elementi kaznenog djela iz članka 152. stavak 1. KZ/11, kako je to pobliže opisano u izreci pobijane presude.

 

                            Naime, prvostupanjski sud je s pravom tijekom ovog kaznenog postupka utvrdio kako je optuženik O. M. predmetno kazneno djelo počinio s izravnom namjerom, jer je bio svjestan svog protupravnog ponašanja i htio njegovo počinjenje, odnosno, bio je svjestan da oštećena ne želi spolni odnošaj s njim, a koju radnju je ipak obavio protiv njene volje u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona.

 

                            Što se tiče ubrojivosti optuženika u vrijeme počinjenja djela, ona tijekom postupka nije isticana kao sporna, a niti su izvedeni dokazi koji bi isključivali optuženikovu krivnju.

 

                            Nakon ovako utvrđene krivnje optuženika, prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznenopravne sankcije olakotnim na strani optuženika cijenio njegovu neosuđivanost, korektno držanje pred sudom, obiteljske prilike i činjenicu da je otac dvoje malodobne djece, da se u međuvremenu zaposlio i ostvaruje stalne prihode, te da nakon počinjenog kaznenog djela nije evidentiran kao počinitelj novih kaznenih djela.

 

                            Kao otegotne okolnosti na strani optuženika sud je cijenio iskazanu upornost i ustrajnost u počinjenju kaznenog djela, a koje je počinio unatoč protivljenju oštećene, njegovo smišljeno i plansko postupanje koje je imalo za cilj počinjenje ovog kaznenog djela, njegov odnos prema oštećenoj nakon počinjenja kaznenog djela kad joj je slao prijeteće poruke te tražio od nje da odustane od kaznene prijave. Prvostupanjski sud je s pravom posebno cijenio narav predmetnog kaznenog djela zbog kojeg oštećenice u pravilu proživljavaju ponovno teške traume kao posljedice kaznenog djela počinjenog na njihovu štetu te nerijetko moraju zatražiti i psihološku i stručnu liječničku pomoć da bi mogle normalno funkcionirati.

 

                            Kako je prvostupanjski sud izveo pravilne zaključke o počinjenju  kaznenog djela od strane optuženika i stupnju njegove kaznene odgovornosti, te u obrazloženju svoje presude dao o svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, osnovano je optuženiku za predmetno kazneno djelo izrekao kaznu zatvora u trajanju od  10 mjeseci.

 

                       Naime, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne sukladno odredbi čl. 47. KZ/11, te ih je pravilno i vrednovao.

 

                            Kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja kaznu primjerenu i adekvatnu težini kaznenog djela i ličnosti optuženika kao počinitelja tog djela, i istom će se svakako ostvariti svrha kažnjavanja, tj. u dovoljnoj mjeri utjecati na samog optuženika da više ne čini ovakva i slična kaznena djela, a također će djelovati generalno preventivno na ostale eventualne počinitelje ovakvih i sličnih kaznenih djela.

 

                            Treba posebno napomenuti da je nakon što je prvostupanjski sud dana 4. lipnja 2019. donio pobijanu presudu, dana 24. prosinca 2019. donesen Zakon o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN 126/19). Ova novela Zakona stupila je na snagu 1. siječnja 2020. i u njoj je kazneno djelo spolni odnošaj bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11 brisano i više ne postoji kazneno djelo pod tim nazivom.

 

                            Međutim, u članku 3. stavak 1. i 2. KZ/11 je propisano da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, ali da će se, ako se zakon nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta primijeniti zakon koji je najblaži za počinitelja. U stavku 3. ove odredbe je propisano da će sud, ako se u slučaju izmjene zakona izmijeni naziv ili opis kaznenog djela, ispitati postoji li pravni kontinuitet tako da činjenično stanje podvede pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona, pa će ako utvrdi da postoji, primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja, a da nema kaznenog djela ako pravni kontinuitet ne postoji.

 

                            U konkretnom slučaju pravni kontinuitet kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11 postoji u kaznenom djelu silovanja i to u članku 153. stavak 1. KZ/11, za koje kazneno djelo je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina. 

 

                            Kako je u prijašnjem kaznenom zakonu za predmetno kazneno djelo iz članka 152. stavak 1. KZ/11 bila propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, nema nikakve dvojbe da je taj zakon blaži za počinitelja, tako da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi uvjeti iz članka 3. stavak 1. i 2. KZ/11, te predmetno kazneno djelo za koje je optuženik proglašen krivim nije trebalo u konkretnom slučaju preinačavati.

 

                            Pravilno je prvostupanjski sud temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu ZKP/08) oštećenu B. O. uputio da postavljeni imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

 

                                  Kako je optuženik proglašen krivim za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, osnovano ga je prvostupanjski sud temeljem članka 148. stavak 1. ZKP/08 u vezi članka 145. stavak 1. i 2. točka 6. ZKP/08  obvezao na snošenje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.705,00 kn (tritisućesedamstopetkuna), od čega iznos od 500,00 kuna na ime putnih troškova svjedokinje J. F., iznos od 30,00 kuna na ime putnih troškova svjedoka M. J., iznos od 2.175,00 kuna na ime troškova branitelja po službenoj dužnosti Z. L., odvjetnika u S. te daljnji iznos od 1.000,00 kuna na ime paušalne svote, koji iznos odgovara trajanju i složenosti kaznenog postupka te imovinskim prilikama optuženika.

                                         

                            Ispitujući presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08 sud nije našao povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje pazi po službenoj dužnosti.

                           

                            Slijedom svega izloženog kako žalba optuženika nije osnovana i kako ispitivanjem pobijane presude ovaj sud drugog stupnja nije utvrdio povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavak 1. ZKP/08, to je temeljem članka 482. ZKP/08 sa žalbom valjalo postupiti  kao u izreci ove presude.

             

Požega, 4. rujna 2020.

 

                                                                                                                                              Predsjednik vijeća

 

                         Nenad Vlašić