Poslovni broj: 94 Pž-4023/2018-4

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

 

Poslovni broj: 94 Pž-4023/2018-4

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R VA TS K E

 

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorane Aralice Martinović, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Maje Bilandžić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. C. d.o.o., OIB …, N. , kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u U., protiv 1. tuženika A. d.o.o., OIB …, U., 2. tuženika A. V., OIB …, Š., M., 3. tuženika O. d.o.o., OIB …, S., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom uredu P. i dr. iz R., radi opravdanja predbilježbe založnog prava, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-355/2017-43 od 29. svibnja 2018. u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-355/2017-43 od 29. svibnja 2018. u točkama I., II. i IV. njene izreke.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 16.250,00 kn.

 

 

Obrazloženje

Pobijanom presudom opravdana je predbilježba prava zaloga provedena u zemljišnim knjigama pod poslovnim brojem Z-1181/02 na nekretninama označenim kao k.č.br. 713/1, 713/4 i 713/5 k.o. U. u dijelu u kojem je osigurana tražbina tužitelja prema prvotuženiku u iznosu 1.536.438,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom, te je određeno da se ista smatra uknjižbom založnog prava u korist tužitelja (točka I. izreke), drugotuženik i trećetuženik dužni su priznati opstojnost tražbine naznačene u točki I. izreke, te su dužni trpjeti upis opravdanja predbilježbe i uknjižbe založnog prava na predmetnim nekretninama koje su u njihovom vlasništvu na temelju ove presude (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži opravdanje predbilježbe prava zaloga koja je provedena na nekretnini k.č.br. 713/2 k.o. U. u dijelu u kojem je osigurana tražbina tužitelja prema prvotuženiku u iznosu 1.536.438,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 20. lipnja 2000. do isplate, te u iznosu od 210.286,16 kn koji iznos se odnosi na parnični trošak te da se ista smatra uknjižbom založnog prava u korist tužitelja kao i da je drugotužena dužna trpjeti upis opravdanja predbilježbe i uknjižbe založnog prava na k.č.br.    713/2 k.o. U. na temelju ove presude (točka III. izreke), naloženo je tuženicima da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu od 11.175,00 kn u roku od osam dana (točka IV. izreke).

Protiv točaka I., II. i IV. izreke presude tuženici su podnijeli žalbu zbog svih žalbenih razloga. Navode da je sud sam preinačio i uredio tužbeni zahtjev mijenjajući poslovne brojeve isprava navedenih u tužbenom zahtjevu temeljem kojih tužitelj opravdava predbilježbu založnog prava. To proizlazi iz obrazloženja presude gdje sam sud navodi da je tužitelj omaškom u tužbi i tužbenom zahtjevu pogrešno naveo poslovni broj presude poslovni broj P-295/11-70 umjesto P-295/11-48. Takvo postupanje suda predstavlja grubu povredu parničnog postupka. Navode da je temeljno pitanje u ovom postupku to što je tužitelj propustio zatražiti produljenje trajanja prethodne mjere predbilježbom založnog prava do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Prethodna mjera je bila određena do pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11 od 18. studenog 2013., a koja presuda je postala pravomoćna 30. prosinca 2014 (danom donošenja drugostupanjske presude kojom je ta prvostupanjska presuda djelomično potvrđena). Predbilježbu založnog prava tužitelj je mogao pretvoriti u založno pravo samo ako je poravovremeno ishodio i predložio produljenje trajanja privremene mjere do ovršnosti presude, te pokrenuo ovrhu u roku do 15 dana od dana ovršnosti presude, a što tužitelj nije učinio. Smatraju da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženikov prigovor pasivne legitimacije u odnosu na drugo i treće tuženika neosnovan jer u odnosu na njih nikada nije niti bila dopuštena predbilježba. Također navode da je sud počinio i bitnu povredu postupka jer je prilikom donošenja prvostupanjske presude uzeo u obzir i nove činjenice i nove dokaze koje je tužitelj predložio i dostavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga su dokazni prijedlozi koje je tužitelj predložio u odnosu na spise poslovni broj Z-27405/16, Z-30785/16, Z-27075/16, Z-19668/16 i Z-3558/15 izneseni nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj nije opravdao zašto ih nije iznio ranije. Također navode da je sud pogrešno odbio prekinuti predmetni parnični postupak. Naime, nad prvotuženikom je otvoren postupak predstečajne nagodbe i to 16. srpnja 2015. Tužba u ovom postupku podnesena je 9. srpnja 2015., dakle prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad prvotuženikom. Stoga je sud temeljem čl. 70. st. 1. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 78/15, 71/15; dalje: ZFPPN) trebao prekinuti predmetni postupak. Slijedom navedenog nepravilna je i odluka o parničnom trošku. Predlažu presudu preinačiti u pobijanom dijelu, podredno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traže trošak žalbe u iznosu od 31.206, 25 kn.

U odgovoru na žalbu tuženik se protivi svim žalbenim navodima, predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu. Traži trošak odgovora na žalbu u iznosu od 16.250,00 kn.

Žalba nije osnovana.

Presuda je u pobijanom dijelu ispitana u smislu odredbe čl. 365. st. 1. i. 2. ZPP-a u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je utvrđeno da je u pobijanom dijelu pravilna i osnovana na zakonu.

 

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti onu na koju ukazuje tužitelj u svojoj žalbi. Presuda u pobijanom dijelu ima jasne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

Ovaj postupak se vodi radi opravdanja predbilježbe založnog prava koje je upisano na kč.br. 713/1, 713/4 i 713/5 k.o. U. na temelju rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-112/02 od 30. travnja 2002. kojim je određena prethodna mjera predbilježbom založnog prava na navedenim nekretninama u iznosu od 2.140.731,68 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu od 10.000,00 kn.

Sud je utemeljio presudu na sljedećem činjeničnom stanju:

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-112/02 od 30. travnja 2002. određena prethodna mjera predbilježbom založnog prava do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Rijeci poslovni broj P-116/01,
- da je parnični postupak poslovni broj P-116/01 pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6202/14 od 30. prosinca 2014.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6202/14 potvrđena prvostupanjska presuda u točki I. izreke, u dijelu u kojem je naloženo prvotuženiku, da tužitelju plati iznos od 1.536.438,82 kn glavnog duga sa zateznom kamatom na taj iznos sukladno Uredbi o visini zatezne kamate od 20. lipnja 2000. do isplate, te je djelomično potvrđena u točki III. izreke, u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 210.286,16 kn. U navedenom dijelu presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu P-295/11-48, postala je pravomoćna 30. prosinca 2014., a ovršna 24. veljače 2015.;

-da je navedena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske dostavljena strankama 16. veljače 2015.;

- da tužitelj sada ima predbilježeno založno pravo temeljem rješenja Trgovačkog suda u Rijeci R1-112/02-2 od 30. travnja 2002., radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 2.140.731,68 kn, zatim za zatezne kamate na taj iznos počev od 20.6.2000. do isplate, i za troškove postupka u iznosu od 10.000,00 kn, na nekretninama k.č.br. 713/01, k.č.br. 713/4 i k.č.br. 713/5, upisane u zk.ul.br. 3816, sve k.o. U., s trajanjem do pravomoćnog okončanja sudskog postupka P-116/2001 ili dok se ne promijene uvjeti na temelju kojih je sud odredio tu prethodnu mjeru;

- da je prvotuženik raspolagao svim nekretninama na kojima je provedena predbilježba založnog prava, tako da u trenutku podnošenja tužbe, nije više vlasnik nijedne nekretnine, već su to prvo i drugo tuženik;

- da je tužitelj tužbu za opravdanje predbilježbe podnio ovom sudu 9. srpnja 2015.,
- da je nad prvotuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe 15. srpnja 2015.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj pravovremeno podnio ovu tužbu za opravdanje predbilježbe založnog prava, te da je ovršnom ispravom dokazao osnovu i visinu svoje tražbine radi koje je založno pravo u zemljišnim knjigama predbilježeno u korist tužitelja. Također je u obrazloženju naveo da je tužitelj u roku iz čl. 290. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00; dalje: OZ) podnio prijedlog za ovrhu na temelju pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11 od 18. studenog 2013. na temelju    kojega je doneseno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-157/15 od 5. ožujka 2015. na predmetnim nekretninama, ali je rješenjem Općinskog suda u Bujama poslovni broj Z- 1007/15 od 9. ožujka 2015. djelomično odbijena provedba tog rješenja jer je prvotuženik u međuvremenu raspolagao predmetnim nekretninama u korist drugo i treće tuženika. Tužbeni zahtjev prvostupanjski sud je odbio u odnosu na k.č. 713/2 k.o. U., jer u odnosu na tu česticu nije bila određena prethodna mjera rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci R1-112/02-2 od 30. travnja 2002., pa time na toj čestici nije moglo valjano biti predbilježeno založno pravo a posljedično tome niti opravdanje predbilježbe.

Neosnovan je žalbeni navod tuženika da je sud sam preinačio i uredio tužbeni zahtjev mijenjajući poslovne brojeve isprava navedenih u tužbenom zahtjevu temeljem kojih tužitelj opravdava predbilježbu založnog prava.

U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je tužitelj omaškom u tužbi i tužbenom zahtjevu pogrešno naveo poslovni broj presude P-295/11-70 umjesto P-295/11-48, te je sam ispravio tu pogrešku u izreci presude. Dakle, radilo se o pogrešci u pisanju podbroja koji označava broj lista spisa na kojem se nalazi presuda, dok je poslovni broj presude P-295/11 ostao neizmijenjen. Tim postupanjem sud nije preinačio tužbeni zahtjev kako to pogrešno smatra tuženik, jer ispravkom navedenog podbroja nije došlo do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva. Sadržajno izreka presude u potpunosti odgovara tužbenom zahtjevu, a ispravak samog podbroja u poslovnom broju presude nije od nikakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost presude jer je i dalje poslovni broj presude isti (P-295/11) i nema nikakve sumnje o tome o kojoj se presudi u predmetnom postupku radi.

Također valja navesti da je na svojoj sjednici od 17. prosinca 2018. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio sljedeće pravno shvaćanje:

„Sud je ovlašten po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke ispraviti presudu na temelju odredbe iz čl. 342. st. 1. ZPP-a samo u slučaju postojanja pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom, odnosno pogreške suda koja je nastala prilikom pisane izrade presude, a ne i pogreške koje su posljedica dispozicije samih stranaka, ali nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 342. st. 1. ZPP-a, ako je sud primjenom čl. 342. st. 1. ZPP-a, u situaciji kada tijekom postupka uopće nije bio sporan stvarni identitet stranke, ispravio oznaku imena ili prezimena stranke (ili OIB-a), iako je ta okolnost posljedica pogreške same stranke“.

Slijedom svega navedenog, ispravkom pogrešno upisanog podbroja u poslovnom broju
presude nije došlo do bitne povrede postupka kako to pogrešno smatraju tuženici u žalbi.

Nadalje, tuženici u žalbi navode da je temeljno pitanje u ovom postupku to što je tužitelj propustio zatražiti produljenje trajanja prethodne mjere predbilježbom založnog prava do pravomoćnog okončanja sudskog postupka. Pri tome ponovno ističu kao i tijekom postupka da je presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11 od 18. studenog 2013. postala pravomoćna 30. prosinca 2014. tj. danom donošenja drugostupanjske presude kojom je ona djelomično potvrđena, a ne danom kada je otpremljena strankama.

Suprotno mišljenju tuženika, pitanje je li tužitelj propustio zatražiti produljenje trajanja prethodne mjere predbilježbom založnog prava do pravomoćnog okončanja sudskog postupka ili nije, u konkretnom slučaju nije odlučno. Prvenstveno stoga što je o prethodnoj mjeri već pravomoćno odlučeno rješenjem ovoga suda poslovni broj Pž-5032/16 kojom je odbijen prijedlog za ukidanje prethodne mjere. Osim toga, predbilježba založnog prava upisana je i dalje u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama, a ova tužba je podnesena u roku iz odredbe čl. 63. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17; dalje: ZZK) kojom je propisano da će se tužba radi opravdanja predbilježbe smatrati pravodobno podnesenom i nakon proteka roka, ako je podnesena prije podnošenja prijedloga za brisanje predbilježbe ili bar isti dan kad je prijedlog prispio zemljišnoknjižnom sudu.

 

No kada već tuženici u žalbi navode suprotan stav od onog izraženog u prvostupanjskoj presudi u pogledu toga kada nastupa pravomoćnost presude u odnosu na stranke, ovdje valja reći da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj prijedlog za ovrhu podnio unutar roka od 15 dana iz odredbe čl. 290. st. 2. OZ-a jer je kao početak tijeka roka uzeo dan 16. veljače 2015. kada je strankama dostavljena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Rijeci, Stalne službe u Pazinu poslovni broj P-295/11 od 18. studenog 2013. jer su tek tada prema strankama nastupili učinci pravomoćnosti presude. Pravomoćnost sudske odluke prema stranci djeluje od dana kada joj je ta odluka dostavljena.

 

Također nije osnovan niti prigovor pasivne legitimacije u odnosu na drugo i treće tuženika, a koji prigovor tuženici ponovno ističu u žalbenom postupku, kao i tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, drugo i treće tuženik su u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici predmetnih nekretnina na kojima je predbilježeno založno pravo. Založno pravo na nekretninama je ograničeno stvarno pravo na određenom predmetu - zalogu koje ovlašćuje svog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti zaloga ma čiji on bio, a njegov svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Založno pravo omogućuje vjerovniku da se po dospijeću tražbine, ako ne bude namirena, namiri iz vrijednosti stvari koja je založena, i to bez obzira je li stvar u trenutku namirenja u vlasništvu založnog dužnika ili nije. Stoga, neovisno o tome što sama prethodna mjera kojom je određena predbilježba založnog prava na predmetnim nekretninama nije bila donesena u odnosu na drugo i treće tuženika, već samo u odnosu na prvotuženika, tom mjerom je založno pravo predbilježeno na nekretninama kao njihov stvarni teret, te ima učinak prema svima onima koji te nekretnine steknu nakon njezina upisa u zemljišnu knjigu. Tako i prema drugo i treće tuženiku koji su se nakon predbilježbe založnog prava upisali kao vlasnici predmetnih nekretnina.

 

Neosnovan je i žalbeni navod da je sud počinio bitnu povredu postupka jer je prilikom donošenja prvostupanjske presude uzeo u obzir i nove činjenice i nove dokaze koje je tužitelj priložio i dostavio tek nakon zaključenja prethodnog postupka, a koje činjenice je sud utvrdio iz spisa poslovni broj Z-27405/16, Z-30785/16, Z-27075/16, Z-19668/16 i Z-3558/15. Naime, to postupanje suda može eventualno predstavljati bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, ali u konkretnom slučaju ta povreda nije utjecala niti mogla utjecati na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer činjenice koje je sud utvrdio iz tih spisa nisu odlučne za ovaj postupak, a niti je na njima sud utemeljio presudu. To su sve spisi iz zemljišnoknjižnih postupaka vezani za upis prethodne mjere u zemljišne knjige. Kao što je već ranije navedeno    o tome je već pravomoćno odlučeno i prethodna mjera je i dalje upisana u zemljišnim knjigama.

 

Neosnovan je i žalbeni navod da je sud pogrešno odbio prekinuti predmetni parnični postupak jer je nad prvotuženikom otvoren postupak predstečajne nagodbe i to 16. srpnja 2015. dok je tužba u ovom postupku podnesena 9. srpnja 2015., dakle prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad prvotuženikom.

Odredbom čl. 70. st. 1. ZFPPN-a propisano je da se parnični, ovršni, upravni i postupci osiguranja, pokrenuti protiv dužnika prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe prekidaju na prijedlog dužnika nakon objave rješenja o otvaranju postupka predstečajne nagodbe, osim postupaka osiguranja u kaznenom postupku, postupaka utvrđivanja zlouporabe prava i postupka vezanih uz tražbine na koje postupak predstečajne nagodbe ne utječe, dok je odredbom čl. 71. st. 2. ZFPPN-a propisano da postupak predstečajne nagodbe ne utječe na pravo odvojenog namirenja izlučnih i razlučnih vjerovnika.

Prvostupanjski sud je odbio prekinuti predmetni postupak na prijedlog tuženika s obrazloženjem da ovaj postupak ne predstavlja tražbinu na koju utječe postupak predstečajne nagodbe jer o opravdanju predbilježbe založnog prava ovisi postojanje razlučnog prava, a na prava razlučnih vjerovnika postupak predstečajne nagodbe ne utječe. S ovim utvrđenjem je suglasan i ovaj sud. Naime, tužitelj koji je uspio s ovim postupkom stječe založno pravo s učinkom i prvenstvenim redom od onoga dana kada je založno pravo predbilježeno u zemljišne knjige, a to je 3. svibnja 2002. i predstečajni postupak koji je otvoren 2015. godine nema nikakav učinak na to njegovo pravo odvojenog namirenja.

Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio pravilnom primjenom materijalnog prava (čl. 154. st. 1. ZPP-a), a sami tuženici tu odluku u svojoj žalbi niti ne osporavaju konkretnim žalbenim navodima već samo općenito navode da pobijaju predmetnu presudu.

Kako žalbenim navodima tuženici nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost presude valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Kako trošak odgovora na žalbu nije bio potreban, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a, to je tužitelj odbijen sa zahtjevom za njegovu naknadu u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 3. rujna 2020.

Predsjednica vijeća

Gorana Aralica Martinović