- 1 -

Broj:Jž-1328/2020

 

                                       

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Anđe Ćorluka kao predsjednice vijeća te Mirjane Margetić i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Stanislava Walaszeka, kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okrivljene pravne osobe xx d.d., zbog prekršaja iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima („Narodne novine“ broj: 130/11, 74/13, 69/17, 46/18), odlučujući o žalbi okrivljene pravne osobe xx d.d., podnijete protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: 25. Pp J-540/2019 od 23. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2020.,

      p r e s u d i o  j e

 

I Odbija se kao neosnovana žalba okrivljene pravne osobe xx d.d. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

II Na temelju čl. 138. st.2. toč. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ , broj: 107/07, 39/13, 157/13, 110/15,70/17, 118/18) okrivljena pravna osoba xx d.d., obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 1 (jednog) mjeseca od primitka ove presude.

 

Obrazloženje             

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: 25. Pp J-540/2019 od 23. srpnja 2020., okrivljena pravna osoba xx d.d. proglašena je krivom zbog prekršaja iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima, činjenično opisanog u izreci prvostupanjske presude, za koji joj je na temelju tog zakonskog propisa izrečena novčana kazna od 69.000,00 kuna koju je dužna platiti u roku od 1 mjeseca od pravomoćnosti presude, a koja je upozorena da ako u navedenom roku plati dvije trećine izrečene novčane kazne da će se smatrati da je ista u cijelosti plaćena i koja je obvezna naknaditi trošak prekršajnog postupka od 500,00 kuna.

 

Protiv navedene presude okrivljena pravna osoba xx d.d. pravodobno je podnijela žalbu zbog povrede materijalnog prekršajnog prava i zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji te troškovima postupka, s prijedlogom, da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od plaćanja novčane kazne ili da se izrekne najniža moguća novčana kazna propisana odredbama Prekršajnog zakona.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, ispitivao presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi u žalbi, a po službenoj dužnosti je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, niti povrede odredaba prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalbom se ističe da su u ovom postupku zrakoplovom okrivljene pravne osobe doputovali u Republiku Hrvatsku putnici koji su posjedovali vize za područje država Schengenskog prostora ali samo za jedan ulazak i koje nisu priznate za ulazak u RH, te da su ih pustili policijski službenici u Zurichu koji nisu smjeli dozvoliti kretanje, kao i da nisu uzete u obzir naročito olakotne okolnosti za ublažavanje kazne i to stupanj krivnje, pobude iz kojih je prekršaj počinjen, ponašanje nakon počinjenja prekršaj, ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su doveli do počinjenja prekršaja kao i imovinsko stanje okrivljenika, teško poslovanje zbog pandemije COVID-19, projekcije pada bookinga za 80%, 62% i 56 % te gubitak prihoda od 45,9 milijuna EUR-a zbog čega je drugim prijevoznicima osigurana participacija od EU, a što je prouzročilo i smanjenje plaća i socijalnih davanja radnicima kao i da s radi o beznačajnom prekršaju iz članka 24.a Prekršajnog zakona jer je okrivljenik o svom trošku ispravio nedostatke, a što je žalitelj isticao tijekom prvostupanjskog postupka i o čemu prvostupanjski sud u obrazloženju nje iznio razloge kao i da je žalitelj postupio sa svom dužnom pažnjom pa nije postajala namjera niti nehaj okrivljenika niti je navedeno utvrđeno u postupku kao i da se prvostupanjska odluka temelji na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprava za konzularne poslove, Sektor za vize i strance, služba za vize, KLASA: 216-03/20-01/393 URBROJ: 521-VII-02-01/MT-20-02, a koja nema zakonsku ni pravnu osnovu.

 

Razmatrajući žalbene navode okrivljenika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona budući da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i krivnji okrivljenika, ovaj sud je utvrdio iz stanja spisa da su u pobijanoj presudi detaljno i jasno izneseni svi razlozi o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji svoju odluku i da su utvrđene sve odlučne činjenice na temelju valjano provedenih dokaza, a o koje je prvostupanjski cijenio sukladno načelu slobodne ocjene dokaza propisanim u odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona i o čemu su dani valjani razlozi u obrazloženju pobijane presude. Prvostupanjski sud je argumentirano iznio razloge na kojima temelji odluku o krivnji okrivljene pravne osobe vodeći računa o kažnjivoj odredbi iz članka 225. stavka 1. Zakona o strancima koja kao kažnjivu radnju sankcionira propust prijevoznika da obavlja prijevoz stranca bez valjane vize, a što u konkretnom slučaju okrivljena pravna osoba ne spori i što je nesporno utvrđeno, bez obzira na sadržaj Uredbe Europske unije 562/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. 3. 2006. temeljem koje (čl 2.1.2.) putnici koji se ukrcavaju za unutarnji let podliježu ulaznoj kontroli u odredišnoj zračnoj luci leta iz treće zemlje, kao i bez obzira na postupanje policijskih službenika u Zurichu koji su vršili provjeru i pustili putnike u Republiku Hrvatsku, koje okolnosti ne isključuju protupravnost, niti se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom prekršaju s obzirom na težinu samog prekršaja, kako pravilno i osnovano zaključuje prvostupanjski sud, pa je trebalo iz navedenih razloga odbiti žalbu okrivljenika u tom smislu.

 

Nadalje, u odnosu na žalbeni navod okrivljene pravne osobe da pobijana presuda nije zakonita jer se temelji na obavijesti Ministarstva vanjskih i europskih poslova, Uprave za konzularne poslove, Sektor za vize i strance, Službe za vize, KLASA: 216-03/19-01/118, URBROJ: 521-VII-02-01/MP-19-02 od 25. siječnja 2019. godine, potrebno je navesti da je prvostupanjski sud u postupku izvršio uvid u predmetni dopis Ministarstva vanjskih i europskih poslova od 25. siječnja 2019. godine, ali je neposredno izveo i druge dokaze na kojima temelji prvostupanjsku odluku  i to čitanjem pisane obrane okrivljenika te provođenjem drugih relevantnih dokaza i to čitanjem zapovijedi o vraćanju predmetnih putnika državljana Indije, preslike putovnica, potvrde ministarstva nadležne za poslove pravosuđe koje je sve dokaze savjesno cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti i te dao valjane razloge zbog kojih je pojedine dokaze prihvatio, a koje razloge prihvaća i ovaj sud, pa stoga pogrešno u žalbi ističe žalitelj da se pobijana odluka temelji na upravnom aktu koji nije u svezi sa konkretnim predmetom, budući su nakon provedenog kontradiktornog sudskog postupka provedeni svi relevantni dokazi.

 

Nadalje, okrivljena pravna osoba u žalbi ističe da je nesporno da djelatnici okrivljenika, kao i djelatnici svih ostalih avio prijevoznika postupaju sukladno priručniku TIMATIC. Međutim, navedeni priručnik je relevantan za zračne prijevoznike radi izbjegavanja plaćanje rigoroznih kazni zbog prijevoza putnika bez ispravnih ili obaveznih prijevoznih dokumenata za određenu državu. Bitno je naglasiti kako je Timatic sustav osmišljen i implementiran za zračne prijevoznike, zračne luke i putničke agencije, odnosno nije osmišljen za privatnu korisničku uporabu. Cijena Timatic sustava je 499 EUR godišnje unutar kojeg se dobiva 500 besplatnih transakcija. Transakcijom se smatra svaki unos zahtjeva za pretraživanje Timatic sustava u svrhu pronalaska dokumentacije za realizaciju putovanja putnika. (Sveučilište u Zagrebu, Fakultet prometnih znanosti, Jelena Karlović: Uloga TIMATIC baze podataka u procesu prijave putnika za let, str. 23.)

 

Dakle, radi se o priručniku koji koriste zračni prijevoznici i dostupan je jedino njima, a sadrži informacije o zahtjevima država u vezi obaveze posjedovanja dokumenata i viza za ulazak, dok okrivljena u obrani, kao niti u žalbi, ne osporava odlučne činjenice da je u inkriminirano vrijeme kao zrakoplovni prijevoznik iz Zuricha, doveo strance, nositelje putne isprave Indije, koji nisu posjedovali valjane vize za ulazak u RH. Iz navedenih razloga nisu prihvaćeni navodi žalbe o postupanju okrivljene pravne osobe u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost, jer po stajalištu ovog suda u opisanoj situaciji nisu postojale nikakve okolnosti za koje je okrivljena pravna osoba pogrešno smatrala da postoje, a zbog kojih bi, da su stvarno postojale, u Republiku Hrvatsku mogla dovesti osobe za koje posjeduje takvu vizu.

 

Vlada Republike Hrvatske je na temelju čl. 2. i 3. Odluke br. 565/2014/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. na sjednici održanoj dana 10. srpnja 2014. donijela Odluku o jednostranom priznavanju određenih isprava kao jednakovrijednih hrvatskoj vizi, za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, dok je točkom 1. Odredbe II. navedene odluke propisano da se kao jednakovrijedna hrvatskoj vizi za tranzit ili namjeravani boravak na području Republike Hrvatske koji ne prelazi 90 dana u svakom razdoblju od 180 dana, a koje su izdale države članice Europske unije i pridružene države koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu, neovisno o državljanstvu nositelja tih isprava priznaje jedinstvena viza koja vrijedi za područje država Schengenskog prostora, valjana za dva ili više ulazaka.

 

Stoga, odlučna činjenica da je pravna osoba postupila protivno Zakonu o strancima je činjenica da su putnici, nositelj putnih isprava Indije, koje je okrivljena pravna osoba dovezla u Republiku Hrvatsku u Zračnu luku „Franjo Tuđman“, nisu posjedovali vize potrebne za ulazak u Republiku Hrvatsku.

 

Iz navedenih razloga, po ocjeni ovog suda, u ovoj situaciji na strani okrivljene pravne osobe ne postoji zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost, sukladno odredbi članka 30. stavka 3. Prekršajnog zakona.

 

Nadalje, navodima žalbe kojima navodi praksu ostalih zemalja u Europi, žalitelj nije doveo u sumnju odluku prvostupanjskog suda, a imajući u vidu činjenicu da navedena praksa nije potvrđena presudama ESLJP, niti suda u Luksemburgu, te činjenicu da u Republici Hrvatskoj ne postoji dogovori između nadležnih institucija i prijevoznika o primjeni Zakona o strancima, već se primjenjuje Zakon o strancima.

        

Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je okrivljenoj pravnoj osobi za počinjeni prekršaj izrečena novčana kazna u iznosu od 69.000,00 kuna, a za navedeni prekršaj je propisana kazna u točno propisanom iznosu od 23.000,00 kuna za svakog prevezenog državljana treće zemlje koji nema valjanu vizu ili odobrenje boravka, tako da je prvostupanjski sud izrekao pravilnu i zakonitu novčanu kaznu za dva državljana treće zemlje, a nije utvrdio osnove za ublažavanje izrečene kazne.

 

Isto tako je potrebno navesti da razmatrajući žalbene navode okrivljenika da se radi o beznačajnom prekršaju reguliranim u članku 24.a Prekršajnog zakona, u konkretnom slučaju, ovaj sud smatra da se prekršenim pravnim normama štiti javna sigurnost građana kao i cjelovitost javnog poretka te suverenitet Republike Hrvatske, a što se ne može podvesti pod beznačajni prekršaj niti je u konkretnom slučaju došlo do kumulativnog ispunjenja zakonskih pretpostavki za primjenu instituta beznačajnog prekršaja iz članka 24.a Prekršajnog zakona jer je stupanj ugrožavanja javnog poretka, društvene discipline i društvenih vrijednosti nije bio neznatan pa je stoga trebalo odbiti žalbene navode žalitelja u tom smislu, dok kršenje navedenih pravnih normi može ugroziti pravilno i zakonito funkcioniranje društva te suverenitet Republike Hrvatske i stoga u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za primjenu navedenog instituta, niti je od utjecaja što nisu nastupile štetne posljedice budući da se radi o prekršaju ugrožavanja koji je formalne prirode, a u čije biće ne ulazi kao zakonsko obilježje djela posljedica, već je djelo dovršeno propustom okrivljenika, bez obzira da li je nastupila posljedica.

 

Razmatrajući stanje spisa ovaj je sud nedvojbeno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje osnove za primjenu instituta oslobođenja od kazne propisanim odredbom članka 38. Prekršajnog zakona, a što okrivljenik neosnovano ističe u žalbi, budući da je u odredbi članka 42. Zakona o strancima propisano da u slučaju kad državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj i nema sredstava za povratak, troškove povratka državljanina treće zemlje, dužan je snositi organizator turističkih ili poslovnih putovanja u Republici Hrvatskoj, u čijoj je organizaciji državljanin treće zemlje došao, ako se utvrdi da je do nezakonitog boravka došlo zbog propusta organizatora putovanja. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o naknadnom ispunjenju obveze koju je skrivila okrivljena pravna osoba svojim propustom i koja je u tom slučaju zbog navedenog propusta bila dužna osigurati povratak državljanina treće zemlje.

 

Nadalje, pobijajući odluku o troškovima prekršajnog postupka, ovaj je sud iz stanja spisa utvrdio da je prvostupanjska odluka u odnosu na dosuđene troškove na zakonu osnovana uzimajući u obzir duljinu i složenost prvostupanjskog postupka, budući da je visina paušalne svote određena u visini donje granice okvira paušalne svote određene Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13) i koji iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da se troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda RH kada je odluku donio kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. St. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ , broj:18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje žalbenog postupka, te imovno stanje okrivljenika.

 

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, dana 3. rujna 2020.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Velikoj Gorici, u 4 (četiri) otpravka: za spis, okrivljeniku, i ovlaštenom tužitelju.