1                    Poslovni broj: 2 UsI-1322/2019-16

 

 

Poslovni broj: 2 UsI-1322/2019-16

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarki Sofije Germovšek i Glorije Fićor, u upravnom sporu tužiteljice M. Š., iz P…, koju zastupa opunomoćenik S. C., odvjetnik u L…, protiv tuženika Općine Medulin, Općinskog vijeća, M…, kojeg zastupa službena osoba S. R. S., radi razrješenja ravnatelja, 3. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.               Poništava se rješenje Općine Medulin, Općinskog vijeća, KLASA: 023-01/12-01/0015, URBROJ: 2168/02-02/1-19-12 od 19. kolovoza 2019. godine.

 

              II.              Predmet se vraća tuženiku na ponovni postupak.

 

III.               Nalaže se tuženiku da tužiteljici M. Š. nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 6.250,00 (šest tisuća dvjesto pedeset) kuna (PDV uključen), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

 

IV.              Odbija se zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora u preostalom dijelu od 9.375,00 (devet tisuća tri stotine sedamdeset pet) kuna (PDV uključen).

 

V.               Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova ovoga upravnog spora.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, KLASA: 023-01/12-01/0015, URBROJ: 2168/02-02/1-19-12 od 19. kolovoza 2019. tužiteljica je razriješena dužnosti ravnateljice Javne ustanove za upravljanje zaštićenim prirodnim vrijednostima na području Općine Medulin – Kamenjak (u nastavku teksta: Ustanova), te je određeno da rješenje na snagu stupa dan nakon objave u „Službenim novinama Općine Medulin“. Tuženik se pritom pozvao na nepostupanje tužiteljice po propisima i općim aktima Ustanove, njezin nesavjestan i nepravilan rad, kao i nesavjesno obavljanje dužnosti zbog čega je mogla nastati veća smetnja u obavljanju djelatnosti ustanove, što su razlozi za razrješenje ravnatelja prema odredbama članka 44. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj 76/93, 29/97, 47/99 i 35/08). Činjenično, tuženik je utvrdio nedostatke u tužiteljičinom radu na područjima javne nabave, korištenje privatnog vozila u službene svrhe na teret poslodavca, štetu nastalu sudskim utvrđenjem nedopuštenosti otkaza ugovora o radu zaposleniku Ustanove E. B., nestatutarne isplate pojedinim trgovačkim društvima, te ugrožavanje poslovanja Ustanove otkazivanjem punomoći zaposleniku A. U. za vrijeme tužiteljičinog korištenja rodiljnog dopusta.

Tužiteljica u tužbi i kasnije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da tuženik nije utvrdio nikakve činjenice iz kojih bi proizlazile povrede stavljene tužiteljici na teret već samo prihvaća činjenične navode Upravnog vijeća Ustanove, čineći to nekritički, uz propuštanje izvođenja dokaza od strane tuženika, da je bitne činjenice bio dužan utvrditi tuženik a ne Upravno vijeće, da, pored toga, nije postojao ni jedan razlog za razrješenje tužiteljice, koja je na mjesto ravnateljice Ustanove po drugi put uzastopce imenovana 4. kolovoza 2018. pa ne može odgovarati za navodne nepravilnosti iz ranijeg razdoblja koje su Upravnom vijeću morale biti poznate prilikom njezina reizbora. Detaljno elaborira razloge zbog kojih neutemeljenima smatra sve razloge za razrješenje na koje se pozvao tuženik. Tužiteljica predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 15.625,00 kuna (PDV uključen).

              Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporenog rješenja i dodaje, u bitnome, sljedeće. Upravno vijeće Ustanove tijelo je ovlašteno predložiti razrješenje ravnatelja, pri čemu tuženik (kao kolektivno, predstavničko tijelo) nije tijelo koje provodi postupak i izvodi dokaze. Dio tužbe svodi se na perpetuiranje jedne te iste tvrdnje na više načina. Smatra da je postupak proveden zakonito i da je nedvojbeno dokazano da je tužiteljica postupala na način koji joj je stavljen na teret. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Traži naknadu troškova spora u ukupnom iznosu od 880,00 kuna.

Tijekom upravnog spora Sud je poticao stranke na konsenzualno okončanje spora, do čega nije došlo.

              Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjima od 20. svibnja 2020. i 2. rujna 2020. odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi stranaka, zbog razloga iznesenih u tim rješenjima, kao i razloga koji slijede iz nastavka ovog obrazloženja.

              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon provedene rasprave, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

              Prema članku 44. stavku 2. Zakona o ustanovama, nadležno tijelo (ovdje: tuženik) dužno je razriješiti ravnatelja: ako ravnatelj sam zatraži razrješenje u skladu s ugovorom o radnom odnosu (t. 1.); ako nastanu takvi razlozi koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu (t. 2.); ako ravnatelj ne postupa po propisima ili općim aktima ustanove, ili neosnovano ne izvršava odluke organa ustanove ili postupa protivno njima (t. 3.); ako ravnatelj svojim nesavjesnim ili nepravilnim radom prouzroči ustanovi veću štetu ili ako zanemaruje ili nesavjesno obavlja svoje dužnosti tako da su nastale ili mogu nastati veće smetnje u obavljanju djelatnosti ustanove (t. 4.).

              Tuženik se u predmetnom slučaju pozvao na razloge iz netom citiranih točki 3. i 4.

              Svrha i smisao odredbi članka 44. stavka 2. Zakona o ustanovama ogleda se u njihovoj primjeni odmah po saznanju za nastup nekog od propisanih razloga za razrješenje ravnatelja ustanove, a ne u njihovome „naknadnom“ aktiviranju, kada se to ocijeni oportunim/pogodnim, unatoč tome što su razlozi koje se eventualno kani koristiti kao razlog za razrješenje otprije poznati. Potonje može upućivati na arbitrarno postupanje.

              Sud utvrđuje da su dva razloga uzeta u obzir prilikom donošenja odluke o razrješenju tužiteljice neosnovana. Prvo, riječ je okolnosti da je Ustanova izgubila radni spor koji je, slijedom redovitog otkaza ugovora o radu, vodio E. B., budući da ovakve poslodavčeve radnopravne odluke, po svojoj prirodi, redovito nose određeni rizik vezan uz osporavanje pred sudom, pa ih je pretjerano smatrati nesavjesnim ili nepravilnim radom. Drugo, izostanak prethodne suglasnosti Upravnog vijeća Ustanove na sklapanje pravnih poslova, kod poslova koji su supstancijalno osnaženi naknadnim suglasnostima Upravnog vijeća na radnje u provedbi tih poslova, također u biti ne čini razlog za razrješenje ravnatelja po navedenih osnovama. Ovo naročito vrijedi u odnosu na odluke Upravnog vijeća donesene u prvome tužiteljičinom mandatu (do 6. kolovoza 2018.), s obzirom na to da je spomenuto Upravnom vijeću nesporno bilo poznato i prilikom reizbora tužiteljice.

              Premda se ova vrsta predmeta ne rješava po slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni, nije na sudu da ocjenjuje u kojoj mjeri bi izostanak ovih dvaju razloga utjecao na odlučivanje tuženika prilikom rješavanja predmetne upravne stvari primjenom njegovih zakonskih ovlasti podijeljenih osnivačima ustanova, već je to zadaća tuženika u ponovnom postupku. Dosad izneseno dovoljno je, naime, za usvajanje tužbenog zahtjeva.

              Tome je potrebno pridodati bitne nedostatke u postupku donošenja osporavane odluke. Tuženik osnovano ukazuje na posebnosti predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave kao kolegijalnog tijela nadležnog za donošenje ove vrste odluka. I Sud je stajališta da se, po prirodi stvari, od takvog tijela ne može razložno očekivati da sve procesne radnje poduzima na način na koji to čine službene osobe u javnopravnim tijelima. To, međutim, ne oslobađa tuženika obveze da, između ostalog, suštinski analizira i ocijeni navode Upravnog vijeća i tužiteljice, kao i dokaze izvedene u upravnom postupku, u skladu, ponajprije, s odredbama članka 8., članka 9. i članka 98. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP). Netom navedeno u konkretnom je slučaju izostalo. Usto, tuženik je, umjesto potpunog prepuštanja procesnih aktivnosti Upravnom vijeću Ustanove, za postupanje u upravnoj stvari do donošenja odluke mogao ovlastiti službenu osobu (ovdje, po prirodi stvari, službenu osobu u nekom od općinskih upravnih tijela), u skladu s odredbom članka 25. stavka 2. ZUP-a.

              Imajući u vidu prethodno izneseno, nije bilo nužno u ovome sporu utvrditi osnovanost ostalih razloga zbog kojih je tužiteljica razriješena. Sud, pritom, primjećuje da se u pogledu odluka o utvrđenim nepravilnostima, što ih je donijela Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata Europske unije, tužiteljica ne može osnovano pozvati na događaje iz razdoblja prije reizbora, jer su akti Agencije doneseni tek za trajanja njenoga drugog mandata (neovisno o tome što se odnose na radniji period). Istodobno, Sud ukazuje i da se evidentiranje troškova cestarine u putnom nalogu ne može poistovjetiti sa stvarnom isplatom tih troškova.

              Sukladno prethodnom, Sud je poništio osporavano rješenje tuženika, te je, uzevši u obzir prirodu stvari, predmet vratio tuženiku na ponovni postupak (čl. 58. st. 1. ZUS-a). U ponovnom postupku (tj. u nastavku postupka, vraćenog u stadij prije donošenja poništene odluke) tuženik će cjelovito utvrditi odlučne činjenice u pogledu onih razloga za razrješenje tužiteljice s dužnosti ravnateljice Ustanove što se ne odnose na spomenuti radni spor ni na izostanak prethodnih suglasnosti Upravnog vijeća u slučajevima u kojima su odnosne odluke tužiteljice faktički osnažene naknadnim odlukama Upravnog vijeća. Sud ne nalazi potrebnim ovom presudom nalagati tuženiku način provedbe konkretnih procesnih radnji u ponovnom postupku, ali ukazuje da može biti svrhovito službenoj osobi iz članka 25. stavka 2. ZUP-a delegirati pojedine ili sve postupovne aktivnosti do donošenja odluke, a dokazni postupak koncentrirati provedbom usmene rasprave (čl. 54. ZUP-a). U slučaju ponovnog donošenja oneroznog rješenja, tuženik će u obrazloženju svoje odluke precizno i potpuno odgovoriti na sve osporavajuće navode tužiteljice iznesene u upravnom postupku.

              O pretpostavkama dopuštenosti retroaktivnog odlučivanja o radnopravnim i srodnim statusima i položajima u ponovnom postupku na odgovarajući način mogu biti primjenjive smjernice iznesene, primjerice, u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2090/2012 od 28. listopada 2015. (općedostupnoj putem internetske stranice navedenog Suda).

Ako u ponovnom postupku utvrdi da nema valjane osnove za razrješenje tužiteljice, tuženik će obustaviti postupak (čl. 46. st. 5. ZUP-a).

              Tuženik je u ponovnom postupku vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 81. st. 2. ZUS-a).

              Imajući na umu protek vremena od vođenja ranije faze postupka, te posebnosti ove vrste predmeta, nema zapreke da stranke ovog spora, umjesto vođenja ponovnog postupka radi meritornog rješavanja ove upravne stvari, postignu obostrano prihvatljiv sporazum, na podlozi kojeg bi daljnje vođenje postupka bilo nepotrebno.

Tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe, jer tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen (čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama, „Narodne novine,“ broj 118/18).

Odluka Suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članka 79. ZUS-a te Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), u okviru podnesenog troškovnika, polazeći od toga da je tuženik izgubio spor. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku prilikom sastavljanja tužbe i pristupa na prvo ročište na raspravu (po 2.500,00 kn za svaku od ovih dviju radnju, ukupno 5.000,00 kn, što uvećano za PDV iznosi usve 6.250,00 kn). Rok za isplatu naknade troškova određen je sukladno članku 81. stavku 2. ZUS-a. S obzirom na obveze stranaka iz članka 34. stavka 1. ZUS-a, mogućnost izlaganja sadržaja podnesaka na već otvorenoj raspravi, kao i utjecaj tužiteljevih podnesaka na zakazivanje dodatnih raspravnih ročišta, zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova spora odbijen je u dijelu što se odnosi na sastav podneska od 25. lipnja 2020. i na zastupanje na ostalim dvama ročištima za raspravu, jer nije riječ o opravdanim izdacima u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a, vezano uz stavak 3. toga članka. Tuženik nije uspio u sporu, pa je njegov zahtjev za nadoknadu troškova spora trebalo odbiti.

U Rijeci 3. rujna 2020.

 

 

                                   S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko v.r.

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točaka I. i II. izreke ove presude žalba nije dopuštena (čl. 66.a st. 1. ZUS-a).

              Protiv točaka III., IV. i V. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.