1              Poslovni broj: Gž-1134/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1134/2020-2

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Denis Pancirov Parcen, kao predsjednice vijeća, te Andree Boras Ivanišević , kao suca izvjestitelja i Borisa Mimice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: I. A., zastupan po punomoćniku A. K. Č. odvjetniku, protiv tuženika: 1. P. I. , 2. N. P., 3. L. R., 4. J. M. P., svi zastupani po pun. I. D. odvjetniku u S., radi: isplate,odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj 54 P-2296/2018 od 12. ožujka 2020, u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2020.

 

p r e s u d i o j e

 

I.               Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke I.2. izreke kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od11.243,828 Eur-a protuvrijednost u kunama te u odluci o troškovima postupka ( točka II. izreke).

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i pobijana presuda preinačava u dijelu točke I.1. izreke i u tom dijelu sudi:

„Nalaže se tuženicima i to tuženiku 2. N. P., tuženiku 3. L. R. i tuženiku 4. J. – M. P. OIB: ... isplatiti tužitelju I. A. iznos od 14.316,172 Eura protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, istodobno kad tužitelj omogući tuženicima upis prava vlasništva na nekretnini položenoj u k.o. T. u površini od 123 m2 sukladno preuzetoj obvezi iz Kupoprodajnog ugovora od 20. kolovoza 2001., ovjerenog od strane Javnog bilježnika Ž. B. u T. broj OV-1837/01 od 22. kolovoza 2001.,te Aneksa predmetnog ugovora 18. prosinca 2001., a ovjeren od strane Javnog bilježnika A. G. iz Z. pod brojem OV-4560/2001 od 28. prosinca 2001."

 

 

Obrazloženja

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 14.316,172 Eura protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa kamatom koja je tekla od 15. rujna 2001. do 31. prosinca 2005. u visini kamatne stope na oročenu deviznu štednju koju je isplaćivala domicilna banka u mjestu ispunjenja obveze , a od 1. siječnja. 2006. do 31. prosinca 2007. sa zakonskom zateznom kamatom u visini zakonske zatezne kamate propisane Uredbom o visini stope zatezne kamata, te od 1. siječnja 2008.g. do 31.07.2015.g.do ispunjenja s zakonskom zateznom kamatom u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koja na navedeni iznos teče od dana podnošenja tužbe pa do okončanja isplate (točka I. 1. Izreke).

 

U odluci pod točkom I.2. izreke za više zatraženi iznos od 11.243,828 Eur-a protuvrijednost u kunama tužbeni zahtjev tužitelj je odbijen kao neosnovan.

 

U odluci pod točkom II. izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoj trošak Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je povlačenje tužba u odnosu na tuženika ad 1.

 

Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev te odluci o troškovima postupka žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu ZPP), predlaže da se presuda preinači, i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno da se preinači na način kako je to predloženo u činjeničnim navodima žalbe.

 

Žale se i tuženici pobijajući presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te odlučeno o troškovima postupka zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana dok je djelomično osnovana žalba tuženika.

 

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da mu tuženi isplate 25.560,00 EUR-a što predstavlja protuvrijednost od 50.000,00 DEM koje se obvezao tuženi isplatit do 15. rujna 2001. temeljem izjave koju je tuženi potpisao u svezi kupoprodajnog ugovora sačinjenog dana 20. kolovoza 2001.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer je smatrao utvrđenim kako je tužitelj po zaključenju kupoprodajnog ugovora i aneksa Ugovora pokazao predao u posjed kupljenu nekretninu tuženima na način što im je namirio kupljenu površinu s nekretninom odnosno vrtom južno od kuće, o čemu je svjedočila tužena ad 3, koju isti koriste neometano od bilo koga pa i braće tužitelja a što sve potvrđuje da je

 

osnovan zahtjev tužitelja za ispunjenjem obveze tuženika za isplatu ostatka kupoprodajne cijene prema neprijepornom priznanju dugovanja od strane prednika tuženika u iznosu 28.000 DEM a koju obvezu ne spore ni sada tužene, ali pod uvjetom da im se izda vlasnički list za još 132 m2, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 14.316,172 EUR-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci iz razloga kako slijedi u nastavku.

 

Neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Pobijana presuda može se ispitati jer nema proturječja kakvog ima u vidu propisa iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a te za sve odlučne činjenice ta presuda sadrži valjane razloge. Pritom je ocjena provedenih dokaza izvršena sukladno članku 8. ZPP-a a sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima.

 

U provedenom postupku nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

U ovoj fazi postupka nije bila sporna činjenica da je sada pok 1. tuženik I. P. zajedno sa svojom suprugom N. te kćeri L. R. i njenim suprugom D. R. sa tužiteljem zaključio kupoprodajni ugovor 20. kolovoza 2001., ovjeren od strane Javnog bilježnika Ž. B. u T. broj OV-1837/01 od 22.08.2001.g., a temeljem kojeg su od tužitelja kupili stambenu kuću i 600 m2 zemljišta na kojem je izgrađena kuća koja se sastoji od prizemlja i prvog kata, na kojem je uređen trosobni stan dok su u prizemlju izgrađeni samo nosivi (konstruktivni ) zidovi.

 

Isto tako u postupku nije bilo sporno da je između stranaka zaključen Aneks predmetnog ugovora 18. prosinca 2001., a ovjeren od strane Javnog bilježnika A. G. iz Z. pod brojem OV-14560/2001 od 28. 12, 2001. te da su tuženici tužitelju temeljem predmetnih ugovora izvršili neprijepornu isplatu u iznosu u predmetnom ugovoru naznačene kupoprodajne cijene od 170.000,00 DEM.

 

Sporno je međutim u postupku valjalo raspraviti i utvrditi jesu li tuženici u obvezi isplatiti tužitelju utuženu razliku na ime dogovorene kupoprodajne cijene predmetne nekretnine ističući kako su tužitelju do sada na ime kupoprodajne cijene isplatili iznos od cca 192.000,00 DEM.

 

Naime, iako iz navoda tužbe proizlazi kako tužitelj svoj zahtjev za isplatu utužene tražbine temelji na Izjavi prednika tuženika pok. I. P. u svom stranačkom iskazu na ročištu za glavnu raspravu održanu dana 26. svibnja 2010. tužitelj objašnjava kako se radi o zahtjevu za isplatu razlike između ugovorene i stvarne cijene predmetne nekretnine budući je ugovor sklopljen na iznos od 170.000,00 DEM, a stvarna cijena između stranaka dogovorena u iznosu od 200.000,00 DEM.

 

Tuženici zahtjevu tužitelja, ne sporeći stvarno dogovorenu cijenu predmeta kupoprodaje, suprotstavljaju zahtjev istodobnog izvršenja ugovorne obveze uknjižbom prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u cijelosti.

 

Naime, iz suglasnih kazivanja tijekom postupka saslušanih stranaka, nedvojbeno proizlazi kako je predmetna Izjava proizašla upravo iz ugovornih odnosa stranaka vezanih za kupnju nekretnine označene kao čest. zgr. 2348 i čest.zem. 1209/8 K.O. T.

Da je tomu tako upućuju navodi samog tužitelja na zapisniku o saslušanju na ročištu od 26. svibnja 2010. godine kako se predmetna tražbina u ovom postupku odnosi upravo na razliku između u ugovoru o kupoprodaji naznačene kupoprodajne vrijednosti nekretnina i stvarne cijene u visini od 220.000,00 DEM.

 

Utoliko je i predmet spora raspraviti s aspekta ispunjenja obveze osnovom valjano sklopljenih dvostrano pravnih ugovora između stranaka kao sudionika određenog pravnog posla.

 

Naime, obzirom na pravnu prirodu predmetnih ugovora u konkretnom slučaju nedvojbeno se radi o dvostranim pravnim poslovima pa jedna strana u odnosu na zahtjev druge koja ima pravo prva zahtijevati ispunjenje obveze, to pravo ostvaruje u smislu odredbe članka 122. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) koji Zakon se primjenjuje temeljem odredbe članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

Iz stanja spisa u bitnom proizlazi:

- da je tužitelj sukladno članku 6 Ugovora o kupoprodaji predao u posjed kupljenu nekretninu tuženima na način što umjesto da koriste sjeverni dio nekretnine iste koriste vrt južno od kuće time da je put kojim se koriste braća tužitelja formiran na dijelu nekretnine koju su tuženi kupili od tužitelja kao okućnicu još 2001.g. ;

- da su tuženi ustali protiv tužitelja tužbom radi ispunjenja Ugovora i predaje stvari nekretnine u predmetu P-5882/15 (ranije P-537/06 ), koji postupak je u prekidu zbog smrti prednika tuženika pok I. P.;

- da je temeljem predmetnih ugovora prava suvlasništva predmetne nekretnine upisano na ime tuženika za 3/4 i P. N. za 1/4 budući su u međuvremenu, L. R. i D. R. svoje dijelove ustupili P. I. na predmetnoj nekretnine s imena uknjiženog prodavatelja, što prema suglasnom kazivanju stranaka predstavlja površinu od 468 m2.

U navedenom obzirom na sadržaj ugovornih utanačenja stranaka proizlazi nedvojbenim kako tužitelj nije ispunio svoju obvezu upisa prava vlasništva tuženika za preostali dio kupljene nekretnine u površini od 132 m2.

 

Iz utvrđenja suda koje je, suprotno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski sud zasnovano na valjanoj ocjeni izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, posebice navoda prednika tuženika pok I. P. s ročišta od 9. studenog 2010. u predmetu pod posl.br. 537/06, proizlazi da su tuženici u posjedu preostalog dijela predmetne nekretnine sukladno odrednicama valjano sklopljenog Aneks ugovora o kupoprodaji od 18. prosinca 2001.

 

Naime, predmetnim Aneksom u točci I. proizlazi kako je stambena zgrada koja je predmet kupoprodaje s okućnicom izgrađena na čest. zem. 1209/8 k.o. Trogir površine 468 m2, a sve sukladno lokacijskoj i građevinskoj dozvoli, dok je u točci II . tužitelj kao prodavatelj preuzeo obvezu kupcima ustupiti dio svoje parcele smještene sa južne strane parcele na kojoj je spomenuta stambena zgrada tako da bi ukupna površina prodanog zemljišta iznosila 600 m2 time da je . u točki III. sadržana klauzula intabulandi odnosno ovlaštenje kupcima da na temelju kupoprodajnog ugovora i aneksa ugovora bez dane suglasnosti i odobrenja prodavatelja ishode upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

 

Iz stanja spisa je razvidno da je tužitelj sukladno članku 6 Ugovora o kupoprodaji predao u posjed kupljenu nekretninu tuženima na način što umjesto da koriste sjeverni dio nekretnine iste koriste vrt južno od kuće time da braće tužitelja prolaze putem poviše kuće ( a koji put je formiran na dijelu nekretnine koju su tuženi kupili od tužitelja kao okućnicu još 2001.) .

 

Međutim, navedena okolnost ne oslobađa obveze tužitelja da tuženicima preda ispravu za uknjižbu prava vlasništva na preostalom dijelu predmetne nekretnine sukladno preuzetoj obvezi temeljem predmetnog Aneksa, koji čini sastavni dio sporne kupoprodaje. Naime, suprotno navodima žalbe, obveza tužitelja kao prodavatelja ne iscrpljuje se u činjenici predaje u posjed predmeta kupoprodaje, što je uostalom i stipulirano ugovornom obvezom iz predmetnog Aneksa.

 

Naime, svrha ugovora o kupoprodaji nekretnina nije uvođenje u posjed nego ostvarivanje s jedne strane prava vlasništva na predmetu kupoprodaje na strani kupca te isplata cijene na strani prodavatelja.

 

U konkretnom slučaju iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi nedvojbenim da je prodavatelj u tom pravcu poduzeo radnje podnošenjem prijedloga za razvrgnuće suvlasničke zajednice sa svojom braćom koji u suvlasništvu preostalog dijela nekretnine iz predmetnog Aneksa, a koji postupak je vođen pred istim sudom pod poslovnim brojem R1-126/2019 ali i okončan rješenjem o povlačenju prijedloga predlagatelja, potvrđenog rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, što je utvrđeno na ročištu za glavnu raspravu od 30. siječnja 2020.

 

No, navedena okolnost ne oslobađa tužitelja njegove obveze da omogući tuženicima uknjižbu prava vlasništva i na preostalom dijelu predmetne nekretnine sukladno preuzetoj obvezi iz predmetnog Anexa. Poduzimanje radnji od strane tužitelja u dijelu razvrgnuća suvlasničke zajednice u odnosu na predmetnu nekretninu ukazivalo bi na odsustvo krivnje na strani tužitelja kao prodavatelja u smislu odredbe članka 138. ZOO-a. No, tužitelj je time samo otklonio svoju krivnju te s tim u svezi i moguće posljedice nepoštivanje ugovorom preuzetih obveza pod pretpostavkom da je njegova obveza prethodila obvezi tuženika za isplatu cjelokupne kupoprodajne cijene predmetne nekretnine.

 

Međutim, suprotno tvrdnji tužitelja, iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako tuženici nisu dužni isplatiti preostali iznos do dogovorene kupoprodajne cijene prije nego što tužitelj istima preda tabularnu ispravu temeljem koje bi mogli ostvariti svrhu predmetnog ugovora. Naime, po ocjeni ovoga , u konkretnom slučaju se radi o istodobnim obvezama ugovornih strana, što se dade iščitati i iz preuzetih obveza iz predmetnog Anexa, sklopljenog nakon izvršene isplate dijela kupoprodajne cijene za nekretnine u odnosu na koje su tuženici izvršili uknjižbu prava vlasništva, na koju okolnost je vođen dokazni postupak nakon ukidnog rješenja ovoga suda od 10. ožujka 2016. pod poslovnim brojem Gž x-14/2015.

 

Poseban propis o istodobnom ispunjenju sadržava članka 475. ZOO-a prema kojem, ako nije što drugo dogovoreno ili uobičajeno, prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac ne isplati cijenu istodobno ili nije spreman to učiniti.

 

Stoga tuženik nije bio dužan ispuniti svoju obvezu prema tužitelju, koja ovisi o ispunjenju tužiteljeve obveze za upis vlasništva tuženika na preostalom dijelu predmetne nekretnine sukladno preuzetoj obvezi iz citiranog Aneksa predmetnog ugovora o kupoprodaji.

Naime, u konkretnom slučaju s obzirom na sadržaj ugovornih utanačenja između stranaka te ponašanja sudionika predmetnog ugovornog odnosa, u kontekstu navoda saslušanih stranaka proizlazi zaključak o istovremenom ispunjenju preuzetih obveza. To zapravo znači da tuženik nije dužan isplatiti ostatak dogovorene cijene tužitelju prije nego što tužitelj ne ispuni svoju obvezu izdavanja tabularne isprave tuženiku, što tužitelj neprijeporno nije učinio.

 

Pri tome, suprotno navodima žalbe stranaka, upravo iz kazivanja tijekom postupka saslušanog prednika tuženika, njihova oca. I. P., s kojim je tužitelj dogovarao predmetnu kupoprodaju proizlazi da su tuženici ostali u obvezi prema tužitelju isplatiti preostali iznos od 28.000,00 DEM, što tužitelj nije uspio osporiti obzirom na dostavljene dokaze o izvršenim isplatama ali i realiziranim ugovorima o kreditu, pa je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je obveza tuženika za isplatu preostalog iznosa upravu u visini od 14.316,172 EUR-a, što predstavlja protuvrijednost od 28.000,00 EUR-a budući da prema koeficijentu konverzijskog tečaja DEM prema EUR –u koje je odredila EMU Europska monetarna unija na način da se iznos DEM-a podijeli sa 1,95583 čini iznos upravo dosuđeni iznos od 14.316,172 EUR-a

 

Međutim, kada je u ispunjenju ugovora kupac ostao u obvezi isplatiti ostatak cijene, a prodavatelj pribaviti ispravu podobnu za promjenu zemljišno-knjižnog stanja, sud će u povodu kupčeva prigovora da nije obvezan ispuniti svoju obvezu dok prodavatelj ne ispuni svoju obvezu, naložiti kupcu da ispuni svoju obvezu kad i prodavatelj ispuni svoju ( članka 358. ZOO/05, ranije 122. ZOO/91), što je pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2638/91 od 27.veljače 1992.

 

Utoliko je po žalbi tuženika pobijanu presudu valjalo preinačiti sukladno odredbi članka 373. točka 2. ZPP-a, a dobiti žalbu tužitelja kao neosnovanu na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u izreci.

 

Iako je preinačena odluka valjalo je potvrditi odluku o troškovima postupka budući je ista zasnovana na utvrđenju podjednakog uspjeha stranaka u postupku primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a.

 

U Splitu 3. rujna 2020.