- 1 -              I Kž 526/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 526/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. H., zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Karlovcu od 9. lipnja 2017. broj K-11/2014-27, u sjednici održanoj 3. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba optuženog J. H. te se preinačuje prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i izriče da je optuženik, djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak, 101/17 i 118/18 – dalje u tekstu: KZ/11).

 

II.              Uslijed odluke pod I., kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi J. H., za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, temeljem tih zakonskih odredbi, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

III.              U ostalom dijelu žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. J. H. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

              O troškovima kaznenog postupka odlučiti će se posebnim rješenjem, s obzirom da u spisu nedostaju podaci o njihovoj visini.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici I. B., odvjetnici iz K., zbog bitne povrede odredaba "parničnog" postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a iz obrazloženja žalbe i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje ga je u roku vratilo.

 

              Žalba optuženika je djelomično osnovana.

 

              Iako se žalbom uvodno ističe žalbeni osnov bitne povrede odredaba "parničnog" (očito kaznenog) postupka, u obrazloženju žalbe se za to ne navode konkretni razlozi pa kako ni ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 takove povrede nisu nađene, to istaknuti žalbeni osnov očito nije ostvaren.

 

Također, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim. Ukazuje se da je oštećenica različito iskazivala tijekom istrage i na raspravi, a prvostupanjski sud joj bezrazložno vjeruje da su spolni odnošaji s optuženikom bili nasilni. Ovo tim više, jer odgajateljica u Dječjem domu, svjedok J. D., iskazuje da oštećenica inače "nije bila sklona govorenju istine", a slično proizlazi i iz navoda sačinjene socijalne anamneze. Također, tvrdi se da nema sigurnih dokaza o tome da bi optuženik bio svjestan niske životne dobi oštećenice, već je bio uvjeren da je ona stara 16 ili 17 godina. Zaključno, obrana smatra da "nije bilo moguće donijeti oslobađajuću presudu" (očito se misli na osuđujuću presudu).

 

Nasuprot ovim navodima žalbe, prvostupanjski je sud, temeljem savjesno i sveobuhvatno provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je sa sigurnošću našao dokazanim da je optuženik u dva navrata obavio nasilne spolne odnošaje s tada maloljetnom oštećenicom, na način kako ga tereti optužba.

 

Naime, oštećena A. C. (u vrijeme događaja stara 14 godina i sedam mjeseci, a pri ispitivanju na raspravi 19 godina) dosljedno tereti optuženika da joj je on, usprkos njezinom protivljenju i odgurivanju, kritične prilike skinuo donji dio odjeće, obje ruke zavrnuo u laktovima iznad glave i tako držeći nad njom obavio nasilni spolni odnošaj, što je sljedeće noći i ponovio. Terećenje oštećenice u bitnim dijelovima suglasno je u istrazi i na raspravi tijekom koje je snažnom emotivnom reakcijom, plačem, iskazivala u kojoj mjeri je taj događaj za nju bio traumatičan. Po povratku u Dječji dom V. N. u K., oštećenica je uz plač povjerila odgajateljici G. H. da je silovana, koja to u svom iskazu na sudu potvrđuje. Na jednak način, oštećenica je događaj opisivala tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja te potom isto ponovila na sudu. Dakle, oštećenica je periodu od četiri godine višekratno prepričavala što je doživjela, a manja odstupanja, na koja žalba ukazuje, doista nisu odlučna, posebno kada se cijeni protek vremena od događaja.

 

Psihologijski vještak, prof. dr. sc. J. Z., u svom nalazu i mišljenju zaključuje da oštećenica, iako osoba lake mentalne retardacije, raspolaže sposobnošću za vjerodostojno iskazivanje u procesne svrhe, a njezin iskaz dan tijekom istrage upućuje na autentičnost traumatizirajućeg događaja.  Navodi da oštećenica iskazuje bez iskrivljavanja sadržaja, bez iskazivanja pogrešnih sjećanja ili pod utjecajem sugestivne kontaminacije. Također, nesporno je da su nakon kritičnog događaja uslijedile hospitalizacije i psihološka obrada oštećenice, što potvrđuje njezinu emocionalnu dekompenzaciju koju vještak dovodi u vezu s predmetnim događajima.

 

Žalbom se tvrdi da oštećenica neistinito tereti optuženika, jer se radilo o dragovoljnim spolnim odnosima. Međutim, ne nudi se motiv za lažno terećenje niti iz podataka u spisu takva sumnja proizlazi. Kaznena prijava protiv optuženika podnesena je na inicijativu uprave Dječjeg doma, čemu se oštećenica, kako iskazuje, protivila. Psihologijski vještak, nakon provedene obrade, ne nalazi motiva za lažno terećenje, posebno jer u sličnoj situaciji (bijeg iz Doma s J.) oštećenica nije postupila na način da bi tu osobu optužila za spolno zlostavljanje. Zaključno, imajući u vidu da oštećenica još od vremena događaja nije kontaktirala s optuženikom, postavlja se opravdano pitanje zbog čega bi sada, pa i protekom više godina, i dalje jednako iskazivala, ako ne zato što je uistinu proživjela traumatično seksualno iskustvo s optuženikom.

 

Kod takvog stanja stvari, pokušaj žalbe da diskreditira iskaz oštećenice pozivom na mišljenje njezine odgajateljice J. D. o tome da ona "nije bila sklona govorenju istine", ostaje bez uspjeha. Pored stručne i neovisne procjene psihologijskog vještaka, subjektivno mišljenje spomenute svjedokinje nije od relevantnog značaja, kako pravilno cijeni i obrazlaže prvostupanjski sud u svojoj presudi.

 

Što se tiče svijesti optuženika o dobi oštećenice, treba reći da on u svojoj obrani sam potvrđuje da je mislio da ona ima 16 ili 17 godina, dakle, znao je da je maloljetna, što predstavlja kvalifikatornu okolnost pod kojom je kazneno djelo silovanja iz čl. 188. KZ/97 počinjeno.

 

Stoga nema dvojbe da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, međutim, u pravu je žalitelj da je pravilnom primjenom materijalnog prava isto trebalo drugačije pravno označiti.

 

Naime, pri ocjeni koji je zakon blaži za počinitelja, prvostupanjski sud polazi od pogrešne pretpostavke da kazneno djelo silovanja maloljetne osobe iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11, pa s obzirom da se radi o jednako zapriječenim kaznama zatvora, djelo pravno označuje po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme događaja.

 

Međutim, takvo stajalište je pogrešno budući da oštećenica, u vrijeme događaja stara 14 godina i sedam mjeseci, sukladno tada važećem čl. 87. st. 9. KZ/97 nije imala svojstvo djeteta, već maloljetne osobe. Naime, žalitelj s pravom ukazuje da je kaznenopravna zaštita djece u vrijeme događaja bila osigurana kroz kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. KZ/97, a njegov pravni kontinuitet očuvan je u kaznenom djelu iz čl. 158. KZ/11. Zbog navedenog, neovisno o aktualno vrijedećem čl. 87. st. 7. KZ/11 koji pomiče dobnu granicu djeteta do njegove punoljetnosti, kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u teškom kaznenom djelu protiv spolne slobode iz čl. 154. st. 2. u vezi st. 1. toč. 2. KZ/11, pod uvjetom da se u postupku utvrdi posebna ranjivost žrtve zbog njezine dobi.

 

Međutim, za ostvarenje tog oblika teškog kaznenog djela nije dovoljna sama činjenica maloljetnosti žrtve, već i da je ona zbog toga bila posebno ranjiva, što sve mora biti naznačeno u činjeničnom opisu kaznenog djela iz optužnice te obuhvaćeno sviješću optuženika. Budući da u konkretnom slučaju takve okolnosti ne proizlaze iz činjeničnog opisa djela kako ga je naznačio državni odvjetnik, to podvodeći konkretan činjenični opis djela pod norme novog Kaznenog zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., proizlazi da je optuženik ostvario elemente bića osnovnog kaznenog djela silovanja, time da dob oštećenice treba cijeniti kao otegotnu okolnost pod kojom je kazneno djelo počinjeno.

 

S obzirom da, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, u slučaju višekratne izmjene zakona na počinitelja treba primijeniti onaj zakon koji je za njega najblaži, to je pravilnom primjenom materijalnog prava predmetno kazneno djelo trebalo pravno označiti po čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 s posljednjom izmjenom objavljenom u Narodnim novinama broj 118/18, budući da su kasnije izmjene tog Zakona ("Narodne novine", broj 126/19), zbog strože  zapriječene kazne, za njega nepovoljnije.

 

Stoga je, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, pobijanu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela na način učinjen ad I. izreke ove presude.

 

S obzirom da optuženik sada odgovara za kazneno djelo s blaže zapriječenom kaznom zatvora (od jedne do deset godina), te imajući u vidu žalbene navode kojima se osnovano upire na niz olakotnih okolnosti, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je optuženiku za počinjeno kazneno djelo potrebno izreći blažu kaznu zatvora.

 

Naime, optuženiku treba cijeniti olakotnom činjenicu da je tempore criminis imao svega 19 godina, tj. bio je mlađa punoljetna osoba koja do tada nije evidentirana niti kažnjavana zbog kaznenih djela  ili prekršaja. Također, uzeto je u obzir njegovo korektno držanje pred sudom, kao i činjenica da je otac dvoje maloljetne djece, ali i protek vremena od događaja, čemu optuženik nije pridonio. Zbog toga, iako je kazneno djelo počinjeno na štetu maloljetne osobe, što predstavlja otegotnu okolnost, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da će se i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u dostatnoj mjeri izraziti prijekor društva i utjecati na optuženika da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog postupka te upozoriti drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Ovdje odmjerena kazna zatvora, sukladno okolnostima konkretnog slučaja, nužna je i pravedna da se njome ostvare sve zakonom predviđene svrhe u čl. 41. KZ/11 te da se optuženiku, po izdržanoj kazni, omogući ponovno uključivanje u društvo.

 

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 125/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08-I, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 3. rujna 2020.

 

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.