- 1 -              I Kž 234/2020-4

 

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 234/2020-4

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. L., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine‟ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja „I.‟ d.o.o. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 12. prosinca 2019. broj K-6/2017-48, u sjednici održanoj 3. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se žalba oštećenika kao tužitelja „I.‟ d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Varaždinu, optuženi M. L. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11.

 

Na temelju članka 149. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine‟ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., - dalje: ZKP/08.) oštećenik kao tužitelj „I.‟ d.o.o. obvezan je naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u iznosu od 1.214,00 kn te iz točke 6. u iznosu od 3.000,00 kn kao i naknaditi nužne izdatke optuženika te nužne izdatke i nagradu njegovog branitelja po službenoj dužnosti.

 

Protiv te presude žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj po opunomoćeniku, Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & B. iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „usvoji ovu žalbu te optuženika oglasi krivim za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, kazni ga po zakonu te mu naloži naknadu troškova oštečenika kao tužitelja o čemu će se odlučiti posebnim rješenjem, odnosno podredno da ukine pobijanu presudu te predmet vrati na ponovno odlučivanje‟.

 

Optuženik je podnio po branitelju, odvjetniku R. K. odgovor na žalbu oštećenika kao tužitelja, predloživši da se žalba oštećenika kao tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Oštećenik kao tužitelj ističe postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja je po njegovom mišljenju posljedica pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda da optuženik nije postupao s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, odnosno da ošteti oštećenika kao tužitelja za iznos od 454.887,24 kn. U tom smislu navodi da je prvostupanjski sud naveo nejasne i proturječne razloge na temelju kojih zaključuje da je navedeni sporni iznos optuženik isplatio na ime poslovnih udjela, a ne na ime pruženih odvjetničkih usluga.

 

Suprotno tvrdnjama oštećenika kao tužitelja, sud prvog stupnja je u odnosu na sve odlučne činjenice u obrazloženju pobijane presude iznio jasne i neproturječne razloge zbog kojih smatra da u konkretnoj situaciji nije dokazano da je optuženik postupao s namjerom da ošteti društvo, odnosno da sebi ostvari protupravnu imovinsku korist, pri čemu je jasno i valjano obrazložio zbog čega se prilikom isplate spornog iznosa nije radilo o naplati odvjetničkog troška na koji optuženik nije imao pravo, već da se radilo o isplati iznosa na ime poslovnih udjela koje je optuženik imao u društvu oštećenika kao tužitelja.

 

Prema tome, nije osnovana tvrdnja žalitelja da su izneseni razlozi nejasni i proturječni te da se pobijana presuda ne može ispitati zbog čega nije osnovan postupovni prigovor oštećenika kao tužitelja da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Ustvari, kroz takve postupovne prigovore oštećenik kao tužitelj prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ti će se prigovori razmatrati u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pobijajući pogrešno utvrđeno činjenično stanje, oštećenik kao tužitelj navodi da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio personalne dokaze (iskaze svjedokinje V. O. i svjedoka M. I.) i materijalne dokaze (Sporazum o naknadi odvjetničke nagrade i troškova od 2. ožujka 2009. te pravomoćnu presudu Općinskog suda u Varaždinu od 27. veljače 2014. broj  P-2909/2010-31), zbog čega da je pogrešno zaključio da je optuženik postupao u namjeri da unovči svoj poslovni udio. Uz to, smatra da optuženik kao prokurist nije imao pravo temeljem spornog Sporazuma naplatiti troškove odvjetničkog zastupanja, a ako bi se i uzelo da se doista radilo o isplati poslovnog udjela, niti tada ne bi postupao u skladu s interesima društva.  Osim toga, kako to žalitelj tvrdi, da je optuženik doista smatrao da se radi o isplati vrijednosti poslovnog udjela, tada bi to naveo u Sporazumu.

 

Naime, svjedokinja V. O., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. L.&V. O. opisala je u svom iskazu na koji način je optuženik stekao 20% poslovnih udjela u društvu „I.“ d.o.o., a koji odnos sa oštećenikom kao tužiteljem je bio reguliran ugovorima i sporazumom od 2005. na način da je optuženik u svojstvu prokurista mjesečno primao paušalne iznose koji su bili u svojstvu isplate njegovih poslovnih udjela, pri čemu je ugovoreno da će za oštećenika kao tužitelja obavljati pravne usluge u svojstvu prokurista. Nadalje, svjedokinja je pojasnila da je došlo do poremećaja u odnosima optuženika i svjedoka M. I. te da joj je optuženik naložio da popiše sve radnje zastupanja društva „I.‟ d.o.o. pa se tako došlo do iznosa od oko 450 tisuća koji je isplaćen, a dva mjeseca poslije optuženiku je isplaćeno još 180 tisuća kuna na ime konačne isplate poslovnih udjela. Navedeni iznosi su po saznanjima ove svjedokinje ustvari isplate na ime isplate poslovnog udjela.

 

Osim toga, i sam svjedok M. I. u svom iskazu je naveo da je optuženi M. L. bio vlasnik 20% poslovnih udjela u društvu „I.‟ d.o.o., a koje je stekao na temelju zastupanja oštećenika kao tužitelja u postupku povrata oduzete imovine, a svjedok je bio vlasnik 80% poslovnih udjela. Potvrdio je da su optuženik i oštećenik kao tužitelj Sporazumom od 15. ožujka 2005. regulirali svoja udjeličarska prava i obveze putem Ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju te Ugovorom o kreditu od 15. ožujka 2005., sklopljenih na vrijeme od pet godina. Međutim, iz njegovog iskaza proizlazi da je prije isteka navedenih ugovora došlo do nezakonite isplate u visini od 454.887.24 kuna dana 2.3.2009., koja je bila u formi isplate troškova zastupanja, a ne u formi isplate iznosa na ime poslovnih udjela. Navedeni svjedok zapravo smatra da je optuženik u cijelosti namiren na ime svojih 20% poslovnih udjela dva mjeseca poslije, nakon ove nezakonite isplate, i to sklapanjem Ugovora o raskidu od 29. travnja 2009. te isplatom optuženiku iznosa od 180.000,00 kuna. 

 

Iz materijalne dokumentacije, a osobito iz Sporazuma od 15. ožujka 2005. sklopljenog između optuženika i svjedoka M. I. proizlazi da su isti regulirali svoja dosadašnja udjeličarska prava i obveze u društvu „I.“ d.o.o., pri čemu se optuženik ima smatrati namirenim na ime dosadašnje nagrade za pružene odvjetničke usluge svjedoku M. I. u svim predmetima koji su do tog dana pravomoćno okončani te da će optuženik ustup svojih poslovnih udjela regulirati Ugovorom o pružanju pravne pomoći i zastupanju (10 % poslovnog udjela u društvu „I.“ d.o.o.), Ugovorom o kreditu (10 % poslovnog udjela u društvu „I.“ d.o.o.) te Ugovorima o ustupu poslovnih udjela od 15. ožujka 2005. na svjedoka M. I. i na društvo „I.“ d.o.o. Nadalje, iz Ugovora o pružanju pravne pomoći i zastupanju od 15. ožujka 2005. proizlazi da su predmet tog ugovora, između ostalog i poslovi koje je optuženik obavio za oštećenika kao tužitelja vezani uz povrat imovine, a da će optuženik kao prokurist na vrijeme od pet godina za vršenje svih poslova stručne pravne pomoći oštećeniku kao tužitelju primati paušalni mjesečni iznos od 10.000,00 kuna, dok je Ugovorom o kreditu određeno da će se optuženiku isplatiti kredit od 100.000,00 eura, time da će tijekom razdoblja od pet godina svakih šest mjeseci primati 10.000,00 eura, a nakon proteka tog razdoblja će optuženik ustupiti svoj poslovni udio društvu „I.“ d.o.o. Ugovorima o ustupu od 15. ožujka 2005. određeno je da optuženik 10% svog poslovnog udjela koji nominalno vrijedi 2.236.600,00 kuna prenosi na M. I., a 10% svog poslovnog udjela koji nominalno vrijedi 2.236.600,00 kuna na društvo „I.“ d.o.o., time da navedeni ugovori stupaju na snagu 15. ožujka 2010.

 

Iz svih navedenih ugovora proizlazi, a to nije bilo niti sporno, da je nominalna vrijednost 20% poslovnih udjela koje je optuženik stekao u društvu „I.“ d.o.o. iznosila 4.447.200,00 milijuna kuna, odnosno nominalna vrijednost svakog poslovnog udjela od 10% je iznosila 2.236.600,00 kuna. Također, nije bilo ni sporno da su navedenim Sporazumom te Ugovorima iz 2005. optuženik i svjedok M. I. (koji je bio direktor oštećenika kao tužitelja) regulirali isplate navedenih poslovnih udjela, pa i Ugovorom o pružanju pravne pomoći i zastupanju (kojim je optuženik obavljao pravne poslove za oštećenika kao tužitelja u svojstvu prokurista), a ta okolnost izričito je navedena i u Sporazumu od 15.3.2005.

 

Međutim, optuženik je u svojoj obrani naveo kako je htio prenijeti svojih 20% poslovnih udjela na društvo „I.“ d.o.o. i svjedoka M. I. i prije roka od pet godina te tako što prije izaći iz društva, a o konačnoj isplati na ime poslovnih udjela je pregovarao sa svjedokom M. I., što potvrđuje i pismena dokumentacija u spisu, koju je prvostupanjski sud s pravom prihvatio kao vjerodostojnu. S druge strane, svjedok M. I. je potvrdio da su doista pregovarali o određenoj isplati optuženiku, ali da se ustvari radilo o isplati troškova odvjetničkog zastupanja. Obranu optuženika, međutim, potvrđuje i svjedokinja V. O. koja je navela da je točno da je popisala sve radnje zastupanja od strane optuženika, ali da je isplata koja je temeljem Sporazuma od 2. ožujka 2009. uslijedila bila u formi isplate poslovnih udjela.

 

Točno je da je optuženik sastavio Sporazum o naknadi odvjetničke nagrade i troškova od 2. ožujka 2009. između optuženika kao prokurista i Zajedničkog odvjetničkog društva M. L.&V. O. (nakon što je svjedok M. I. odbio potpisati istovjetni Sporazum od 1. ožujka 2009. u kojem je on bio u svojstvu prokurista) tako da je popisao sve radnje zastupanja koje je obavio kao prokurist za društvo I. d.o.o. te isplatio na račun Zajedničkog odvjetničkog društva iznos od 454.887,24 kn.

 

Međutim, upravo o navedenom iznosu od 454.887,24 kuna vodio se parnični postupak između oštećenika kao tužitelja te optuženog (tuženog) M. L. i svjedokinje (tužene) V. O. u kojem je donesena pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Varaždinu od 27. veljače 2014. broj P-2909/2010-31 i presuda Županijskog suda u Varaždinu od 18. travnja 2016. broj Gž-3610/2014-4 prema kojoj su tuženici, odnosno ovdje optuženik i svjedokinja V. O. dužni vratiti iznos od 454.887,24 kune tužitelju, odnosno ovdje oštećeniku kao tužitelju. Iz obrazloženja pravomoćne presude proizlazi da navedeni Sporazum o naknadi odvjetničke nagrade i troškova od 2. ožujka 2009. između optuženika kao prokurista i Zajedničkog odvjetničkog društva M. L.&V. O. nije pravno valjan i nema pravne učinke te da optuženi M. L. nije zastupao društvo „I.“ d.o.o. kao punomoćnik, već isključivo kao prokurist te da nema pravo na naplatu nagrade i troškova za poduzete pravne radnje kao odvjetnik. Osim toga, iz Sporazuma i ugovora od 15. ožujka 2005. nedvojbeno proizlazi da je optuženik zastupao društvo kao prokurist, a ne kao punomoćnik.

 

Kad se navedeno uzme u obzir te poveže sa smislom i svrhom Sporazuma i Ugovorima od 15. ožujka 2005. prema kojima je optuženik cjelokupni svoj odnos sa oštećenikom kao tužiteljem regulirao isključivo vezano za svoje poslovne udjele od 20% u društvu „I.“ d.o.o. te tako regulirao uvjete pod kojima može istupiti iz društva kao i isplatu svojih poslovnih udjela, uz činjenicu da se tijekom petogodišnjeg razdoblja obvezao obavljati poslove prokurista, time da je u međuvremenu optuženik odlučio ranije izaći iz društva oštećenika kao tužitelja, što proizlazi iz pisane dokumentacije o pregovorima sa svjedokom M. I. te otkupiti svoje poslovne udjele koji su nominalno vrijedili 4.447.200,00 milijuna kuna, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da optuženik nije imao namjeru isplatiti si troškove zastupanja kao punomoćnik društva, na koje nedvojbeno nije imao pravo, već da je htio takvom isplatom razriješiti svoje udjeličarske odnose i isplatiti si vrijednost svog poslovnog udjela kojeg je imao u tom društvu na koje je optuženik smatrao da ima pravo. Je li i u kojem iznosu je optuženik imao pravo na isplatu navedenih poslovnih udjela, u slučaju da oštećenik kao tužitelj i to spori, može biti razmatrano u okviru građanskopravnog odnosa.

 

No, ono što je ovdje odlučno je činjenica da nakon što je došlo do takve isplate 2. ožujka 2009., a za koju oštećenik kao tužitelj sada tvrdi da je nezakonita, dolazi do sklapanja Ugovora o raskidu i Ugovora o ustupu od 29. travnja 2009. kojim optuženik i oštećenik kao tužitelj raskidaju Sporazum i Ugovore od 15. ožujka 2005., a pri tome utvrđuju da između njih nema nikakvih međusobnih potraživanja (osim potraživanja iz postupka pred Općinskim sudom u Rijeci – koji se odnosi na privatno zastupanje optuženika i svjedoka M. I.), te da optuženik ustupa 10% poslovnog udjela na društvo „I.“ d.o.o., a 10% poslovnog udjela na svjedoka M. I., na koji način istupa iz društva te se potom briše kao prokurist. Dakle, po sklapanju tih Ugovora od 29. travnja 2009. oštećenik kao tužitelj isplatio je optuženiku dodatnih 180.000,00 kuna na ime isplate poslovnih udjela i to nakon što je optuženik isplatio iznos od 454.887,24 kuna, za koje sada oštećenik kao tužitelj tvrdi da su nezakonito isplaćeni.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da upravo navedene činjenice upućuju da optuženik isplatom spornog iznosa nije imao namjeru isplatiti si troškove zastupanja na koje nije imao pravo, već isključivo isplatiti vrijednost poslovnog udjela. Da optuženik nema pravo na te troškove kao punomoćnik pravomoćno je utvrđeno i presudom Općinskog suda u Varaždinu kojim je optuženik obvezan vratiti navedeni iznos oštećeniku kao tužitelju. Navedeno tim više kada se uzme u obzir da je i sam oštećenik kao tužitelj Ugovorima od 29. travnja 2009. sklopljenim sa optuženikom potvrdio da isti više nemaju više nikakvih međusobnih potraživanja, a  istovremeno se obvezuje optuženiku dodatno isplatiti iznos od 180.000,00 kuna na ime poslovnih udjela, koje mu potom i plaća.

 

Osim toga, prema obračunu računovodstva oštećenika kao tužitelja proizlazi da je optuženiku prema Sporazumu i Ugovorima od 15. ožujka 2005., zajedno sa spornom isplatom od 454.887,24 kuna koje su iznosile oko 1,8 milijuna kuna te zajedno sa isplatom prema Ugovoru o raskidu od 29. travnja 2009. od 180.000,00 kuna isplaćeno ukupno oko dva milijuna kuna na ime vrijednosti poslovnih udjela, a za koje je u ovom postupku nesporno da su isti nominalno iznosili 4.447.200,00 kuna. Navedeno upućuje da takvom isplatom optuženik nije ostvario protupravnu imovinsku korist za sebe, a niti da je u navedenom iznosu oštetio oštećenika kao tužitelja, a kako to žalitelj tvrdi, jer je isplaćeni iznos na ime poslovnih udjela manji u odnosu na vrijednost poslovnih udjela koje je optuženik ustupio oštećeniku kao tužitelju te svjedoku M. I.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza pravilno utvrdio postojanje svih raspoloživih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema subjektivnog elementa na strani optuženika, odnosno namjere za počinjenje terećenog mu kaznenog djela.

 

Slijedom iznesenog, budući da ni ispitivanjem pobijane presude u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 3. rujna 2020.