1                            Poslovni broj: Gž R-488/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-488/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andre Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Denis Pancirov Parcen kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Borisa Mimice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice E. G., OIB: … , iz Z., R. d., zastupanu po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu T. & p d.o.o., protiv tuženika Kliničkog bolničkog centra S. m., OIB: … , iz Z., odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6014/2018-22 od 11. Veljače 2020., na sjednici vijeća održane dana 03. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbijaju se žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6014/2018-22 od 11. veljače 2020., osim u dijelu koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržani u bruto iznosima navedenim u točki I. i II. izreke presude u kojem dijelu se presuda preinačava i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom pobijanom presudom naloženo je tuženiku Kliničkom bolničkom centru S. m. isplatiti tužiteljici E. G. na ime pogrešno isplaćene bruto plaće iznos od 103.954,78 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate kao i visini određene točkom I. izreke prvostupanjske presude, a točkom II. naloženo je tuženiku na ime pogrešne isplaćene naknade za godišnji odmor isplatiti tuženoj iznos od 16.745,89 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Pravovremeno podnesenim žalbama tu presudu pobijaju:

a) tužiteljica: točku III. izreke (rješenje o trošku), predlaže da se žalba prihvati i preinači odluka o troškovima postupka uvećano za trošak sastava žalbe,

b) tuženik zbog svih žalbenih razloga normiranih člankom 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, predlaže da se ukine osporena presuda i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbi obiju stranaka ujedno i po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio ni jednu od bitnih povreda normiranih odredbom članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8.,9., 11., 13. i 14. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu za razdoblje od prosinca 2013. do zaključno do kolovoza 2019. s naslova dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada temeljem odredbe članka 57. stavka 1. i 2. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 – dalje KU/13) kojom je određeno da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću i to za vrijeme prekovremenog rada, dok je neprijeporno da je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovan rad. Taj dodatak se za tužiteljicu kao specijalistu kirurgije po ovom osnovi uvećava za 25%.

Članak 55. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18 – dalje KU/18), propisuje da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima, kod koje postoji posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću.

Citiranim kolektivnim ugovorom utvrđena su sporna pitanja u ovom predmetu i to pripada li tužiteljici pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na dodatak na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi samo za rad koji obavljaju u redovitom radnom vremenu, ili joj ta prava pripadaju i za rad obavljen u prekovremenim satima.

Prema odredbi članka 47. stavak 1. KU/13 (članak 45. stavak 1. KU/18) plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću. Odredbom članka 51. stavka 1. KU/13 (članak 49. stavak 1. KU/18) pod nazivom Uvećanje plaće normirano je da osnovna plaća radniku uvećat će se za prekovremeni rad 50%.

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad su takva prava koja se kumuliraju, a identično je i kod dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi.

Naime, prema odredbi članka 57. KU/13 (članak 57. KU/18), zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% (12%) od osnovne plaće.

Iz navedenog je vidljivo da se i ovaj dodatak računa od visine osnovne plaće ali se tako izračunat dodaje plaći i to čini osnovnu plaću sa sasvim dodacima i uvećanjima slijedom čega proizlazi i pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se i taj dodatak kumulira sa uvećanjem osnovne plaće za prekovremeni rad.

Prema tome isplata dodataka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovi posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi budući da tužiteljica i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika koji radi u otežanim uvjetima rada u smislu odredbe članka 57. stavak 1. KU/13 i članka 55. stavak 1. KU/18, te u svojstvu radnika iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu odredbi članka 59. KU/13 i odnosno članka 57. KU/18.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljica kao zaposlenica tuženice radila na radnom mjestu liječnik specijalist Opće kirurgije u Odjelu kirurgije donjeg probavnog trakta,

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak za otežane uvjete rada u visini od 25% koji dodatak je obračunala na obavljeni redovni rad,

- da je tužiteljici tuženica platila naknadu za obavljeni prekovremeni rad ali ne i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi u visini od 10% odnosno 12% kada radi prekovremeno,

- da ima pravo na naknadu za godišnji odmor,

- da je visina tužbenog zahtjeva postavljena prema pisanom nalazu i mišljenju ovlaštenog sudskog vještaka.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica nije tužiteljici uplatila utužene iznose što je obvezna prema citiranim odredbama KU/13 i Dodatka I i KU/18.

Tumačenje tuženice da tužitelju ti dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo, kod nesporne činjenice da otežani uvjeti rada i iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi, odnosno pacijenata postoji i pri redovnom i prekovremenom radu.

Pri tome, valja istaknuti da tužiteljici Kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka po osnovi članka 57. i 59.a KU/13 te članka 55. i 58. KU/18, zajedno sa dodatkom za prekovremeni rad. Jedini je izuzetak zabrana kumuliranja položenog dodatka iz odredbe članka 58. KU/13 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU/13 a što ovdje nije slučaj.

Nadalje, je za istaći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženik dužan tužiteljici isplatiti naknadu za godišnji odmor, budući da tuženik nije tužiteljici isplaćivao puni iznos plaće u mjesecima prije godišnjeg odmora, u tuženom razdoblju, tako da je tužiteljica uskraćena za puni iznos naknade za godišnji odmor, koji sukladno citiranim pravnim normama predstavlja prosjek njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

Međutim, u odnosu na zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće trebalo je sudbeni zahtjev odbiti, budući da prema odredbi članka 45. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine broj 177/04) porez na dohodak i prirez poreza na dohodak, dospijeva tek s isplatom neto iznosa plaće, što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate budući do trenutka isplate u potpunosti nije dospjela na naplatu bruto razlika plaće.

Kako žalba tuženika nije osnovana to je kao takva odbijena, a prvostupanjska presuda potvrđena temeljem odredbe članka 368. ZPP-a, osim u dijelu koji se odnosi na kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen.

U odnosu na žalbu tužitelja protiv odluke o trošku za navesti je da je stupnjevita tužba iznimka od pravila da tužbeni zahtjev mora biti određeno postavljen već u tužbi.

Takva tužba predstavlja slučaj objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva za koju je potrebno da su manifestacijski zahtjev i nespecifizirani kondemnatorni zahtjev u međusobnoj vezi (članak 186.b ZPP-a) na način da je prihvat manifestacijskog zahtjeva (članak 325. ZPP-a) i njegovo eventualno prisilno ostvarenje, pretpostavka za postavljanje određenog zahtjeva za isplatu, isporuku, predaju.

Dopuštenost stupnjevite tužbe zasniva se na postojanju specifičnog imovinsko- pravnog interesa da se preciziranje prvotno neodređenog zahtjeva, može uvjetovati prethodnim polaganjem računa ili pružanja pregleda imovine i obveza. Ako bi se iz činjenica navedenih u tužbi moglo zaključiti da te uvjetovanosti nema sud bi trebao odmah pozvati tužitelja da postavi određeni tužbeni zahtjev (članak 109. ZPP-a).

Tužiteljica je u ovoj pravnoj stvari podnila tužbu sa zahtjevom za isplatu razlike plaće sa osnova dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, iznimne odgovornosti za život i zdravlje pacijenta, naknada za godišnji odmor navodeći da će točan izračun odrediti nakon što tuženik položi obračunske liste i evidenciju radnog vremena.

Prema shvaćanju ovog drugostupanjskom suda, u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, niti se tužba tužiteljice može smatrati stupnjevitom tužbom.

Ovo stoga jer nije ispunjena pretpostavka postojanja tražbine tužitelja čija točna visina tužitelju nije poznata. Naime, tužitelj je svaki mjesec primao plaću, kao i obračunske liste iz koje proizlazi koliko je sati prekovremenog rada ostvario a postotak dodataka razvidan je iz KU/2013, Dodatak I. KU, KU/2018, TKU/12 i TKU/17, pa se tako samo radi o matematičkoj operaciji izračuna visine tužbenog zahtjeva.

S druge strane, nije ispunjena ni pretpostavka postojanja obveze tuženika u vidu građansko-pravne obveze polaganja računa, ili predaje pregleda imovine i obveza koju tuženik ne ispunjava. Naime, tužiteljica nije ni tvrdila da mu tuženik nije dostavljao obračunske liste.

No, i u situaciji kada bi se predmetna tužba smatrala stupnjevitom tužbom tužiteljica nije postupila prema odredbi članka 186.b stavka 5. ZPP-a prema kojoj je već u tužbi bi dužan označiti vrijednost predmeta spora a iznova prilikom postavljanja uređenog tužbenog zahtjeva sukladno odredbi članka 35. do 37. i 39. ZPP-a.

Tuženik nije tijekom postupka prigovarao da se radi o stupnjevitoj tužbi niti je prigovarao da tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost predmeta spora, ni sud prvog stupnja nije postupio na način propisan odredbom članka 40. stavka 4. i 50. ZPP-a koji određuje da će sud, ako se nakon upuštanja tuženika u raspravljanje utvrdi da tužitelj nije odredio vrijednost predmeta spora (makar se radilo o stupnjevitoj tužbi) brzo i na prikladan način nakon što omogući strankama da se izjasne o tome, odrediti vrijednost predmeta spora protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba i to zaključenja glavne rasprave a ako tako ne postupi da ista iznosi 50.000,00 kuna.

Kako je tužiteljica prije zaključenja raspravljanja uredila tužbeni zahtjev na novčanu svotu, imajući u vidu odredbe članka 40. stavka 4. i 5. ZPP-a, stoga se ima smatrati da je od početka vrijednost predmeta spora ona koja je navedena u uređenom tužbenom zahtjevu koja je tužitelju dosuđena u cijelosti.

Podredno, pravno pitanje koje je pravno relevantno za raspraviti od činjenice da ovaj drugostupanjski sud cijeni da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije mogao podnijeti stupnjevitu tužbu zbog neispunjenja pretpostavki za istu jeste, je li u toj situaciji moguća preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka jer prema odredbi članka 190. stavka 1. ZPP-a tužiteljica može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka stavak 2., i nakon toga ako se tuženik tome ne protivi.

Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, to je u konkretnim okolnostima slučaja moguće i dopušteno.

Odredba članka 6. stavak 1. europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" MO 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) određuje da radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega, svatko ima pravo da zakonom ustanovi je li neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

U konkretnom slučaju, postupanje suda ali i tuženika i tužiteljice za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka je cijelo vrijeme takvo kao da se radi o stupnjevitoj tužbi, iako to tužba tužiteljice nije. Takvo postupanje suda posljedica je proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, jer je sud prvog stupnja stranke doveo u zabludu u svezi mogućnosti trenutka preinačenja tužbe čime je povrijeđeno pravo stranaka na pravično suđenje i pristup sudu, pa je iz toga razloga valjalo smatrati da je preinaka dopuštena. Posebice jer je tuženik ustrajao u osporavanju osnova tužbe.

Zbog iznesenog ovaj sud je odbio žalbu tužiteljice i potvrdio prvostupanjsku presudu u
točki III. njene izreke temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP-a.

 

U Splitu, 03. rujna 2020.