1              Poslovni broj: Gž-637/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-637/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. S., zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku, a on po punomoćniku I. D., odvjetniku u S., protiv tužene K. R. iz S., zastupane po punomoćnici M. B., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Solinu poslovni broj P-634/16 od 30. lipnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 3. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Solinu poslovni  broj P-634/16 od 30. lipnja 2016.

 

Nalaže se tužitelju G. S. u roku od 15 dana nadoknaditi tuženoj K. R. trošak nastao u povodu izjavljene revizije u iznosu od 3.750,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je traženo naložiti tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 185.760,00 kuna uvećan za iznos zateznih kamata na ime zakupnine za korištenje poslovnog prostora u prizemlju čest. zgr. 870/1 k.o. S. sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno u točki I. izreke (točka I. izreke). Odlukom je o parničnom trošku naloženo tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 25.000,00 kuna (točka II. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnosi tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

 

Tužena nije odgovorila na žalbu tužitelja.

 

Žalba je neosnovana.

 

Prije svega, valja navesti da je o žalbi protiv pobijane presude ovaj sud već odlučio presudom broj Gž-3135/2016-2 od 5. travnja 2018. kojom je žalbu tužitelja G. S. djelomično prihvatio kao osnovanu, a djelomično odbio kao neosnovanu, te je prvostupanjsku presudu u odluci pod točkom I. izreke preinačio u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 130.769,03 kune sa zatraženom zateznom zakonskom kamatom kako je to naznačeno u točki I. izreke, a potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 54.990,97 kuna sa zatraženom zateznom kamatom te u dijelu kojim je na dosuđeni iznos iz točke I. 1. izreke zahtijevana zatezna kamata po većoj kamatnoj stopi od one priznate u točki I.1. izreke drugostupanjske presude, a preinačio je odluku o parničnom trošku tako što je tuženoj naložio naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.005,00 kuna sa zateznom kamatom od 30. lipnja 2016. do isplate, dok je odbio zahtjev tužitelja Grada S. za naknadu daljnjeg troška.

 

Protiv ove drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju o kojoj je odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Rev-1622/2018-3 od 8. siječnja 2020. kojim je rješenjem VSRH prihvatio reviziju, ukinuo presudu žalbenog suda i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje, te odlučio da će se o troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije odlučiti u konačnoj odluci.

 

Neutemeljeno tužitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Jednako tako, bez osnove žalitelj ukazuje i na bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 377. stavkom 1. ZPP-a jer je sud prvog stupnja nakon ranije ukidne odluke ovog suda broj Gžo-166/15 od 28. siječnja 2016. izveo sve parnične radnje i raspravio sva sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud u svom rješenju te utvrdio sve pravno odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Žalitelj ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev za isplatu zakupnine u iznosu od 185.760,00 kuna za korištenje nacionaliziranog poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju čest. zgr. 870/1 k.o. S. za koji iznos tužitelj tvrdi da mu tužena duguje po osnovi bespravnog korištenja predmetnog poslovnog prostora u razdoblju od 30. srpnja 2007. do 21. prosinca 2009.

 

U prvostupanjskom je postupku utvrđeno:

- da je u posjedu predmetnog poslovnog prostora do 1994. bila tvrtka E. kada je prostor predala tuženoj i njezinoj majci i o tome obavijestila prednika tužitelja, tadašnju Općinu S.,

- da se u utuženom razdoblju tužena nalazila u posjedu predmetnog prostora te da stranke nikada nisu sklopile pisani ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora,

-  da je dopisom od 18. ožujka 1996. tužitelj G. S. pozvao tuženu na sklapanje ugovora o prvenstvenom zakupu predmetnog poslovnog prostora, ali da taj ugovor nije sklopljen,

 

- da je djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za imovinskopravne poslove, Ispostava S., Klasa: UP/I-942-05/97-02/189 od 26. studenoga 2009. koje je postalo pravomoćno 21. prosinca 2009., tuženoj vraćen poslovni prostor u prizemlju čest. zgr. 870/1 k.o. S. ukupne površine 162 m²,

 

- da je cijena zakupnine poslovnog prostora u S., na adresi predmetnog poslovnog prostora (Z. ulica) za razdoblje od 1. kolovoza 2007. do 21. prosinca 2009. iznosila 40,00 kuna/m²,

 

- da tužitelj nije dokazao da bi tužena držala u posjedu više od 114 m² predmetnog poslovnog prostora tj. dodatnih 48 m².

 

Imajući na umu tako utvrđeno činjenično stanje, a vodeći računa o tome da je tužitelj činjenično utemeljio tužbu na tvrdnji da između stranaka postoji ugovor o prvenstvenom zakupu i da na temelju tog ugovora traži predmetnu isplatu, dok je na ročištu od 15. lipnja 2016. naveo da traži isplatu zbog stjecanja bez osnove jer da među strankama ne postoji ugovorni odnos, sud je u primjeni odredbe članka 190. stavka 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe uz obrazloženje da iz iste činjenične osnove nije moguće potraživati i isplatu zakupnine i isplatu na temelju stečenog bez osnove, već ili jedno ili drugo jer ova dva instituta podrazumijevaju i dvije potpuno različite i suprotne činjenične osnove. Potom je sud ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim zbog istaknutog prigovora zastare, obrazlažući da je u pogledu ranije postavljenog zahtjeva za isplatu zakupnine tužba povučena time što je izvršena preinaka tužbe, a da je tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove istaknut tek 15. lipnja 2016., odnosno nakon proteka zastarnog roka od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

 

Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je u konkretnom slučaju došlo do preinake tužbe jer je tužitelj predmetnu isplatu u tužbi potraživao s osnove sklopljenog ugovora o prvenstvenom zakupu, da bi kasnije naveo da ne postoji ta osnova po kojoj bi tužena imala pravo na korištenje predmetnog poslovnog prostora.

 

Naime, odredbom je članka 191. stavka 1. ZPP-a propisano da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, dok prema odredbi članka 191. stavka 3. ZPP-a, tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. To znači da na temelju ove zakonske odredbe tužba može biti objektivno preinačena na temelju tri razloga: a) promjenom istovjetnosti zahtjeva, b) povećanjem postojećeg zahtjeva i c) isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći.

 

Promjena istovjetnosti postoji onda kada se protivno postavljeni zahtjev zasniva na jednom životnom događaju, jednom činjeničnom stanju, odnosno jednom pravnom odnosu ili kada se novopostavljeni zahtjev, neovisno o tome kako je to nazvano (pojašnjenje, preciziranje ili slično) zasniva na drugim činjenicama, drugom događaju ili pravnom odnosu koji nije identičan prvom. Kod ovakvog preinačenja tužitelj postavlja jedan sasvim novi zahtjev u tužbi, o kome se do tada nije raspravljalo u parnici koja teče. Promjena istovjetnosti zahtjeva predstavlja zapravo povlačenje ranije istaknutog zahtjeva, njegovo zamjenjivanjem drugačijim, novim zahtjevom, kao je to pravilno ocijenio sud prvog stupnja i prihvatio i najviši sud u revizijskoj odluci. Tužbeni zahtjev je novi ukoliko tužitelj mijenja njegovu sadržajnu osnovu. Pritom je dovoljno da je tužitelj sadržajno izmijenio jednu od više odlučnih činjenica, pa da budu ispunjeni uvjeti za preinaku tužbe po navedenim odredbama ZPP-a.

 

Budući da je tužitelj ne samo promijenio pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva, već je promijenio i činjeničnu istovjetnost zahtjeva, to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za preinaku tužbe. Stoga je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev ispravno ocijenivši osnovanim prigovor zastare kojeg je istakla tužena tijekom postupka. upravo s obzirom na preinaku tužbe.

 

Kako osnovanost ovog materijalnopravnog prigovora ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva, pa je pobijana presuda rezultat pravilne primjene odredbe članka 225. ZOO-a u vezi s člankom 191. stavkom 2. ZPP-a.

 

Pravilna je također i odluka o parničnom trošku jer je ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i jer je parnični trošak pravilno obračunat.

 

Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu je tužitelja valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

Tuženoj je, u skladu s odredbom članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 394. a) ZPP-a, dosuđen parnični trošak sastava izvanrednog pravnog lijeka revizije i to u iznosu od 3.750,00 kuna u skladu s Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Napominje se da tuženoj nije priznat u reviziji zatraženi trošak prvostupanjskog postupka jer zahtjev za taj trošak nije podnesen u roku iz članka 164. stavka 3. ZPP-a. Također joj nije priznat ni trošak pristojbe revizije jer iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužena platila taj trošak.

 

Split, 3. rujna 2020.